ma slabo ja navijam, uglavnom sam negdje stisnut i skvrcen sto zbog nervoze, sto zbog zime... zmirim kad izgubimo loptu i skidam sve svece s neba, a rastu mi zazubice kad protivnik napravi faul u sredisnjem krugu, pa iskusno izvedemo nabacivanje s 50 metara u kazneni prostor protivnika, lopta putuje zrakom deset sekundi - cijeli stadion se digne na noge jer je to vec velika sansa! Inace kad je neka sansa i lopta ide prema golu, nesvjesno i bez glasa skocim na noge. Refleks. Tu i tamo izvalim nesto na hrvatskom: Ajde! Vidi ga! To! Idi!
nekad se primim rukama za ogradu, pa me odmah skica osiguranje koji mi je kurac i zasto zelim upast u teren. Ne nosim nikakva obiljezja, kezualac pravi. Jednom sam imao sal Bohemiansa i osjecao sam se bas bezveze. Ko da imam crknutu lisicu oko vrata. Nakon pet minuta me je poceo nekako zuljat. Imao sam osjecaj da svi bulje u mene. Skinuo sam ga i stavio u dzep. Jedini sal koji mi stoji je Dinamov. Inace svi nose nesto zeleno. Tip kraj mene ima zelene martensice. Zene lakiraju nokte zeleno-bijelo. Kad je dosadna utakmica (a to cesto je), onda gledam u nebo i promatram tragove aviona koji lete iznad grada. Ima bas sirokih tragova, ogromni avioni. Ili gledam ljude oko sebe. Ima raznih, cujem puno stranaca. Ili brojim prazna mjesta na suprotnoj tribini.
sjedim uz sam rub gostujuceg kaveza, pa cesto promatram njih, prebrojavam ih, citam transparente, pokusavam prokljuvit gdje je zapeo kucni odgoj i gdje je pogrijesila drzava, pa netko zavrsi kao navijac Sparte... u gostujucem kavezu je uvijek netko pijan ili ekstremno nadrkan, pa mi dobacuje kako sam praski peder, peder-limeta, praska kurva, obicni vol, smrad, pokusavaju me pogodit plasticnom casom od pive. Ljuti su jer ih ceka sedam sati truckanja u autobusu starom 35 godina nazad u Uherske Hradiste ili Ostravu, a ja imam pet minuta do doma. Ne reagiram nikako i ne odgovaram, gledam u njega kao na nervoznog orangutana u kavezu ZOO. On vidi smrznutu rezigniranu gorilu. Kad igramo protiv Sparte, onda sam okruzen Crvenim Kmerima i osjecam se nezgodno ko zebra na Brionima. Njihovih deset na naseg jednog. Onda tu i tamo u blizini vidim nekog naseg, pa kad zabijemo gol (a uvijek zabijemo protiv njih!

), onda urlamo i ja i on. Kmeri bulje
[uredio ian wright - 26. ožujka 2015. u 10:53]