Zbog njihove utakmice izbili neredi po cijelom svijetu: Predsjednik prijetio slanjem vojske, a igrači završili na Interpolovoj tjeralici

Kad su 12. siječnja 2017. čelnici Afričke nogometne federacije izvlačili skupine kvalifikacija za Kup nacija, vjerojatno su u sebi stalno ponavljali – "joj, samo da kuglice ne spoje Alžir i Egipat..." Njihova je molba uslišana, ove su dvije afričke nogometne velesile završile u različitim skupinama, a kontinent je ostao 'uskraćen' za nove scene nasilja uoči, za vrijeme i nakon njihovih međusobnih dvoboja.

Teško je reći kad je točno počelo ovo veliko nogometno neprijateljstvo, iako je potpuno razumljivo zbog geografskog položaja budući da se između njih 'nasadila' samo Libija, no dok je taj nekakav regionalni rivalitet postojao oduvijek, bure baruta je eksplodiralo prije 30 godina.

Alžir i Egipat igrali su 1989. godine odlučujuću utakmicu za odlazak na Svjetsko prvenstvo u Italiju. Favoriti su bili Alžirci jer osim što su izborili nastup na prethodna dva svjetska prvenstva, od mnogih neutralnih smatrani su u tom vremenu vodećom afričkom nogometnom silom. No taj dvoboj 'biti ili ne biti' pripao je Egipćanima. Slavili su 1:0 kontroverznim pogotkom Hossama Hassana.

"Alžir je tada imao momčad punu zvijezda, a na samom terenu je to bila prava ludnica. Nakon što je sudac označio početak, svi smo zaboravili što su treneri rekli i jednostavno se mlatili. Bila je to žestoka borba, a ne nogometna utakmica. Nešto kao naš rat s Izraelom 1973. godine", prisjeća se bivši egipatski reprezentativac Ayman Younis, sudionik tog dvoboja kojim je otpočela mržnja između Alžira i Egipta.

 

Nakon utakmice izbili su neredi. Kako između navijača na tribinama, tako i između igrača na terenu. Liječnik u egipatskoj reprezentaciji izgubio je oko u tom kaosu, dobio je razbijenom bocom u glavu, a nekadašnji afrički nogometaš godine, Alžirac Lahkdar Belloumi, osuđen je u odsustvu zbog tog događaja. Iako je negirao sudjelovanje u napadu na nesretnog liječnika, za njim je Interpol raspisao tjeralicu! I ona mu je visjela nad glavom sve do 2008. godine! Tad se vlade dviju zemalja, uoči novog međusobnog dvoboja Alžira i Egipta, sastale i riješile taj problem.

Sam potez bio je zamišljen kao način da se smanje napetosti između navijača ove dvije zemlje uoči njihovog derbija, ali što u teoriji zvuči dobro, ne mora nužno i u praksi... Netom prije puštanja ulaznica u prodaju, nekoliko dana pred utakmicu, histerija se toliko pojačala da su se stvari u potpunosti otele kontroli. Sve su zakuhali mediji. Egipatsko je prvenstvo tada stopirano tjednima prije utakmice, kako bi se momčad što bolje pripremila za ključan susret s Alžirom pa je došlo do medijskog rata između Alžira i Egipta da se popuni praznina...

Popularni egiptski nogometni časopis na naslovnicu je stavio poznatu scenu iz filma 300, Egipćani su 'glumili' Spartance, a izbornik Shehata predvodio juriš s egipatskom zastavom u ruci. S naslovnice je vrištao natpis „U napad!“, a kao da to nije bilo dosta, sve je bilo dodatno grafički ukrašeno krvlju.

I taj prljavi medijski rat učinio je svoje. Alžirci su napadnuti po slijetanju u Kairo. Autobus im je kamenovan pri čemu je četvero ljudi ozlijeđeno, od čega trojica igrača.

"Pustili su ih da nas napadnu! Sramota! A mi smo ih dočekali cvijećem", optužio je alžirski nogometaš Antar Yahia egipatske snage reda da su svjesno pustile huligane da ih masakriraju.

A iako je napadu prisustvovao i Fifin predstavnik i vidio sve na svoje oči, egipatske medije to nije spriječilo da optuže Alžirce da su inscenirali napad i sami razbijali stakla na autobusu (!?) kako bi isforsirali otkazivanje utakmice u Kairu i prebacivanje na neutralni teren...

Ruke sveopćem ludilu dao je i Egipatski nogometni savez koji je alžirskim navijačima u prodaju pustio svega 2000 ulaznica pa su diljem grada izbili protesti, a sve je eskaliralo pred alžirskom ambasadom.

Medijska histerija učinila je svoje. Šteta je već bila učinjena pa je velika većina navijača od 100.000 navijača koji su Internacionalni stadion u Kairu napunili već šest sati prije utakmice (!) i stvarali zastrašujuću buku, bila uvjerena da Alžir pokušava na prevaru izboriti SP.

Alžirci svoju himnu nisu ni čuli od zaglušujućih zvižduka, a dok je kamera prolazila pored njih i pokazivala svakog igrača, izgledali su kao da su došli s bojišta, a ne na nogometnu utakmicu. Dio njih je, naime, bio u raznim zavojima nakon onog napada na autobus.

Vidno potreseni, primili su pogodak već u 3. minuti (Zaki), a onda je 30 sekundi prije isteka pete minute sudačke nadoknade u drugom dijelu Moteab zabio za 2:0 i izborio majstoricu za Egipat.

Pogodak je to koji je pokrenuo lančanu reakciju nasilnih događaja diljem planeta. Prvo na samom stadionu jer je sucima trebalo dobrih osam minuta da s terena odu u svlačionicu. Unatoč silnom trudu policije, alžirski igrači, stožer, službene osobe, okružile su djelitelje pravde i pokušavali istjerati neku svoju pravdu.

Egipatska vlada je, iako u početku nije htjela, ipak priznala da je ozlijeđeno 20 Alžiraca i 12 Egipćana nakon susreta, dok su alžirski mediji lažno pisali o njihovih šest mrtvih navijača.

Izbili su nakon utakmice i neredi u – Marseilleu! Mladići alžirskog porijekla palili su automobile i brodiće, na ulice je izašlo više od 500 policajaca. U divljačkom pohodu nasilnici su demolirali trgovine, kamenovali sve što im se našlo na putu. Ratno stanje bilo je i u Alžiru. Opljačkan je jedan egipatski poslovni čovjek, a uslijedio je i niz napada na egipatske radnike i  tvrtke u toj zemlji. Kako je Egipat najveći investitor u Alžiru, spominjala se šteta koja se mjeri u desecima milijuna dolara zbog uništavanja telekomunikacijske opreme. Egipat je iz protesta opozvao svog diplomatskog predstavnika iz Alžira.

Kao što smo rekli, rezultat druge utakmice značio je i majstoricu. A to je značilo nove probleme. Iako se igralo na neutralnom terenu u Sudanu, utakmicu je osiguravalo 15.000 policajaca! Nije pomoglo. Nakon utakmice došlo je do novih nereda, a Egipćani su zaprijetili Fifi da će uvesti najmanje dvogodišnji bojkot na nastupe reprezentacije ako krovna svjetska nogometna federacija ne osudi napade alžirskih navijača na egipatske.

"Alžirski navijači terorizirali su naše i prijetili im različitim oružjem da će ih ubiti", poručio je Egipatski nogometni savez.
Sreća pa predsjednik države Mubarak nije ostvario svoju prijetnju izrečenu uoči tog dvoboja.

"Gledat ću kako se razvija ova drama kod kuće na televiziji i poslat ću vojsku u Sudan ako će biti potrebno", poručio je Mubarak.

Sudanci su se čudom čudili pa su na raport pozvali egipatskog ambasadora jer su "medijski natpisi u Egiptu bili pretjerani." A nakon svega je nastradala alžirska ambasada u Egiptu koju su napali ljutiti navijači zbog događaja u Sudanu. Rezultiralo je to s ozlijeđenih 11 policajaca i 24 prosvjednika te 20 uhićenja. Opet je veselo bilo i u Francuskoj nakon te utakmice. Na tisuće Alžiraca slavilo je pobjedu, a epilog svega bilo je više od 150 uhićenja u cijeloj zemlji.

Dvije godine kasnije, Egipat je odbio poslati momčad u Alžir u sklopu Afričkog kupa nacija, ali kako im je prijetilo izbacivanje iz Fife, na kraju su poslali juniore.

Desetak godina ranije nisu se bojali takvih i slični sankcija pa su povukli momčad usred Afričkih igara u Alžiru nakon što je tamošnja policija isprobala pendreke na igračima i navijačima iz Egipta.

Zato kaznu Fife nisu uspjeli izbjeći braća Hassan koji su dobili doživotnu zabranu nastupa nakon klupske utakmice u Alžiru.
I dok neki korijene ovih netrpeljivosti traže u političkim razlozima koji datiraju još ih 1950-ih, neki smatraju da je uzrok neprijateljstva Alžira i Egipta isključivo sportske naravi. Kako god, uoči svakog ždrijeba čelni ljudi afričkog nogometa drhte da kuglice ne spoje dva strašna rivala. A kao što smo vidjeli, i u Francuskoj imaju razloga strahovati od tih utakmica...

 

 

2. AJAX - FEYENOORD

Bacili bombu kućne izrade među suparničke navijače, jednoga u neredima zatukli i usmrtili čekićem, a kulminacija svega bila je otmica i vješanje igrača!

Nekakav tipičan stereotip o Nizozemcima bi izgledao otprilike ovako – srednje visok, crvenokos muškarac u drvenim klompama bezbrižno šeta poljem i bere tulipane ili uživa pušeći 'maricu'. Šalu na stranu, poanta ovog opisa bila bi da su Nizozemci mahom miran i nenasilan narod. No, kad je riječ o nogometu, Nizozemci doživljavaju preobrazbu iz Mahatme Gandhija u Pola Pota.

Pogotovo kad je riječ o njihovom najvećem derbiju, De Klassiekeru. Srazu mrskih neprijatelja, Ajaxa i Feyenoorda.

Rivalstvo je to koje personificira sukob dva grada, umjetnički nastrojenog Amsterdama i radničkog Rotterdama. I seže daleko u prošlost, još tamo u 13. stoljeće! Kad su oba mjesta dobila status grada.

S nogometom se to samo dodatno zaoštrilo, a klubovi su zapravo nevjerojatno precizna preslika DNK-a gradova iz kojih dolaze. Ajax igra lepršav, umjetnički nogomet koji se temelji mahom na talentu pri čemu sve te stvari (umjetnost, talent, gluma, lepršavost) simboliziraju Amsterdam. Dok je Feyenoordov nogomet borben, ratnički, bez previše umiranja u ljepoti. I baš je takav Rotterdam – ponosan na svoj radnički ugled, radnu etiku, marljivost...

Iz razdoblja nakon Drugog svjetskog rata potječe i izreka koju Feyenoordovi navijači vole nabiti na nos Ajaxovima – "Dok Amsterdam sanja, Rotterdam radi". Naime, u Drugom svjetskom ratu lučki grad Rotterdam bio je daleko više razoren od Amsterdama u nacističkim bombardiranjima i građani su se udružili ne bi li ga obnovili.

No, sad kad smo dali kontekst, vratimo se mi nogometu. I jednom od najluđih derbija na svijetu.

Već prvi međusobni sraz, igran davne 1921. godine bio je prožet kontroverzom. Utakmica je završila Ajaxovom pobjedom 3:2, ali je naposljetku rezultat za zelenim stolom ispravljen na 2:2 nakon što je Feyenoord prosvjedovao zbog jednog neregularnog pogotka.

U razdoblju 1930-ih i 1940-ih godina rivalstvo se raspirivalo ne toliko na nogometnom terenu nego na pitanju stadiona! Ajax i Feyenoord su se natjecali "čiji je veći" pa su tako tijekom tih 20-ak godina gradili i nadograđivali svoje stadione. Pobjedu je odnio Feyenoord čiji je De Kuip 1949. dogurao do 69.000 mjesta.

Čak osam godina nije bilo nijedne službene utakmice između ovih rivala isključivo zato što Feyenoord nije uspijevao osvojiti svoju regionalnu ligu i dospjeti u doigravanje za prvaka, ali nakon što je uoči sezone 1956./57 formirana Eredivisie opet je krenula bjesomučna "utrka u naoružanju". Kulminiralo je u 1970-ima kad su oba kluba predstavljala samu kremu svjetskog nogometa i dominirala europskim natjecanjima.

A onda je došlo i do prvih nasilnih događaja. Feyenoordova legenda Wim Jansen je u sezoni 1980/81, nakon 15 godina igranja za rotterdamsku momčad, prešao u Ajax. I debitirao za novi klub baš protiv Feyenoorda. U Rotterdamu. Utakmicu nije završio jer ga je jedan navijača pogodio ledenom grudom u oko pa je završio u bolnici.

U drugom smjeru je u sezoni 1983/84 otišao veliki Johan Cruijff, a to je razbjesnilo obje strane. Ajaxovi navijači su poludjeli što im legenda odlazi u neprijateljske redove, a Feyenoordovima se uopće nije svidjelo što im stiže igrač iz Ajaxa. Došlo je do prosvjeda, a transparent "Feyenoord zauvijek, Cruijff nikad", jedan je od civiliziranijih koji su dočekali Johana po dolasku. Zviždali su mu vlastiti navijači za vrijeme utakmica i kad god bi njegovo ime bilo spomenuto na stadionu, a neki su išli čak toliko daleko da nisu željeli na stadion dok god Cruijff igra za Feyenoord!

Otprilike u vrijeme kad su Feyenoord i Ajax počeli svoju svjetsku dominaciju, krenuli su i prvi ozbiljniji navijački neredi na njihovim utakmicama. Ali sve je to djelovalo nimalo opasno sve do početka 90-ih kad su na jednoj utakmici Feyenoordovi huligani bacili bombu kućne izrade punu čavala među Ajaxove navijače. Samo pukom srećom nitko nije poginuo, ali 18 ih je ozlijeđeno. Devet njih i dosta ozbiljno.

Na jednoj nizozemskoj televiziji došli su na „briljantnu“ ideju da navijače ova dva kluba ugoste u jednoj emisiji koja ide uživo. Pomlatili su se prije nego je emisija uopće počela, demolirali studio i ta emisija nikad nije ni odrađena.

No, ništa od toga ne može se mjeriti s najcrnjim događajem u povijesti De Klassiekera – bitkom kod Beverwijka. Sukob nekoliko stotina huligana u ožujku 1997. na autocesti u dogovorenoj tučnjavi bio je prilično krvav. Korišteni su noževi, bejzbolske palice, željezne šipke, elektrošokeri, čekići... I završilo je tragedijom. Jedan od Ajaxovih huligana, Carlo Picornie, zatučen je nasmrt čekićem. Drugi koji ga je pokušavao spasiti, uboden je nožem dvaput u prsa. Ubojica Carla Picorniea dobio je za ubojstvo pet godina zatvora.

 

Nizozemska javnost digla se na noge i uvedene su represivne mjere kako bi se zaustavio huliganizam. I bio je mir neko vrijeme, a onda se sve nastavilo po starom. Ajaxovi huligani napali su Feyenoordove igrače 2004. godine tijekom utakmice pričuvnih momčadi. Robina van Persieja tada je spasio Ajaxov trener T'Schip i protivnički igrač De Ridder, ali Jorge Acuna nije bio te sreće. Završio je u bolnici s ozljedama glave, vrata i rebara.

 

Neredi su se dogodili i godinu kasnije na utakmici seniorskih momčadi. Nakon poraza Feyenoorda kod kuće 2:3, ljutiti navijači napali su izvan stadiona Ajaxove koji su pak cijeli susret proveli izvan stadiona jer su prethodno demolirali vlak kojim su dovezeni na utakmicu. Kamere su snimile događaj i svi huligani prikazani su javno na televiziji pa su se dan kasnije doslovni svi do jednog predali u policiju.

Uglavnom se vlasti u Nizozemskoj protiv nereda bore tako da zabrane gostujućim navijačima dolazak na utakmicu, ali i to ne daje baš previše rezultata jer pristaše ovih klubova pronađu način da zapapre rivalima. Tako su Feyenoordovi huligani zapalili sjedište Ajaxovih navijača. Ovi su se išli osvetiti, ali ih je zaustavila policija.

Odurne scene odvijale su se i u veljači 2016. kad su neki bolesni umovi objesili lutku nogometaša Vermeera nakon što je prešao iz Ajaxa u Feyenoord.

Angelosa Charisteasa neki od vas sjećaju se kao strijelca pobjedničkog gola za Grčku na Europskom prvenstvu 2004., gola koji im je donio europski naslov. E pa taj Charisteas je bio tek četvrta opcija u napadu Ajaxa pa ga je Feyenoord kupio 2006. godine. Po dolasku je izjavio kako je Feyenoord topliji i srdačniji klub od Ajaxa pa su ga nekoliko mjeseci od osvete Ajaxovih navijača čuvala dva tjelohranitelja.

Još luđa priča dogodila se u 90-ima. Kostarikanac Froylan Ledezma doletio je u amsterdamsku zračnu luku Schiphol i spremao se put Rotterdama kako bi potpisao za Feyenoord. Ali u Ajaxu su imali bolje veze u zračnoj luci pa su Feyenoordovi predstavnici koji su čekali Ledezmu, ostali u prostoru "Dolasci" dok su Ajaxovi dočekali Ledezmu odmah po izlasku iz aviona. Pa je naposljetku on potpisao za Ajax! Ne treba ni reći da su u Feyenoordu bili bijesni zbog ove otmice. Iako su se na kraju ipak zadnji smijali jer je Ledezma ispao veliki promašaj.

"Feyenoordovi govore da smo arogantni, ali mi samo podržavamo bolju momčad. Opsjednuti su nama, puno više nego mi njima", kaže jedan od navijača Ajaxa iako su njegovi kolege opsjednutost pokazivali nebrojeno puta zagorčavajući život poznatim navijačima Feyenoorda koji žive u Amsterdamu tako što su im na kuće ispisivali sprejem "Ajax".

Ludilo kod nekih ide toliko daleko da jedan Ajaxov navijač sakriva naslovnu stranicu knjige po knjižarama ako se tiče Feyenoorda, a ako vidi automobil s naljepnicom mrskog kluba, napiše Ajax na nju.

Možda najbenigniji primjer što znači biti u jednom trenutku na krivoj strani zbio se kad je Ajax doveo 19-godišnjeg vratara Kjella Scherpena iz Emmena. Dugo se brujalo o tom transferu pa su Ajaxovi navijači iskopali tweetove iz 2011. kad je Scherpen imao samo 11 godina, a u kojima je veličao i podržavao Feyenoord. Pa su ga nakon potpisa ugovora, Ajaxovi čelnici "natjerali" da nekoliko desetaka puta napiše: "Ajax je najbolji klub u Nizozemskoj".

 

 

3. ARIS-PAOK

Molotovljevim koktelima, kamenjem i bakljama na mrske neprijatelje: Huligani napravili kaos na utakmici U17 momčadi, ne štede se ni žene ni djeca...

 

Godina je 2014. U žuto-crnom dijelu Soluna trebala bi biti fešta na kvadrat, njihov Aris slavi 100 godina od osnutka, ali klub svojim najvjernijima samo dan kasnije nakon velike obljetnice daruje – ispadanje u treću ligu zbog financijskih problema.

Velika tuga za navijače, ali i uzdah olakšanja za snage reda. Barem neko vrijeme neće biti krvavih derbija s gradskim rivalom Paokom. No, to je primirje trajalo do ove sezone. Sad se zakleti neprijatelji opet druže u elitnom rangu i nisu razočarali – bilo je vatreno u međusobnim okršajima, s doslovno stotinama baklji na tribinama, iako valja naglasiti da već neko vrijeme gostujući navijači ne smiju na međusobne utakmice!

I to prema zakonu koji je donijela vlada. Da bi došlo do gostovanja navijača, prvo se dva kluba moraju usuglasiti, a čak i da oni daju zeleno svjetlo, policija ima zadnju riječ.

Tako da su gostovanja navijača rijetka. Čisto prevencijski. Da se barem na taj način pokuša smanjiti razmjer nereda. Ali kako to već biva, huligani su se maknuli od svjetla pozornice i kamera te se prebacili na ulicu. U rujnu je izbio veliki navijački sukob pod okriljem noći u kojem su deblji kraj izvukli Paokovi pristaše.

Tada jesu, ali na kraju su se ipak oni smijali nakon što su 21. travnja osvojili naslov prvaka nakon 34 godine. I sad mogu trljati sol na ranu žuto-crnima koji su posljednji put kantu digli 1946.!

Arisovim navijačima u vodu je pao i glavni argument za podbadanje rivala, da su uspješniji solunski klub. Naime, do prije 10-ak dana u Solunu je 'živio' jedan paradoks. Oba su kluba, Aris i Paok tvrdili kako su najuspješniji nogometni kolektiv u gradu. Argument Paoka bio je da imaju više ukupnih trofeja (dva prvenstva, šest kupova), dok su Arisovi isticali da imaju više naslova prvaka (tri) od ljutitog rivala. Sad im ta priča više ne drži vodu, Paok se i po tome izjednačio s njima.

Ako ćemo tražiti uzroke netrpeljivosti, treba ih tražiti u samim začecima. Aris je 1914. osnovan od strane 22 prijatelja u jednom kafiću, a ime je dobio po grčkom bogu rata Aresu. Njegove boje su dominantna žuta te crna. Žuta predstavlja makedonsku kulturu i bizantinsko nasljeđe Soluna.

 

Paok je, s druge strane, osnovan 1926. godine od strane grčkih izbjeglica iz Turske koji su pobjegli nakon grčko-turskih ratova iz Konstantinopola (Istanbula), a simbol mu je dvoglavi orao koji predstavlja Bizantsko carstvo i ortodoksno pravoslavlje. Paok je zapravo nasljednik kluba Hermesa koji je formiran još 1875. godine u Peri, grčkoj četvrti u Istanbulu. Iz tog razloga Arisovi ultrasi posprdno Paokove nazivaju Ciganima i Turcima.

Rivalstvo ova dva kluba ima i socijalni karakter – Arisovi pristaše su mahom pripadnici srednje klase i ljevičari, a Paokovi su pripadnici radničke klase i desničari.

U moru incidenata između navijača dva kluba, treba istaknuti ubojstvo jednog navijača 1982. godine. Uboden je nožem za vrijeme nereda i kasnije umro u bolnici. S obzirom na to koliko se mrze, pravo je čudo da nema više mrtvih u bogatoj povijesti problema u njihovim derbijima.

Jedno od većih divljanja dogodilo se 2009. godine kad je tik pred kraj prvog poluvremena došlo do prekida utakmice u trajanju od 16 minuta. Toliko je, naime, trebalo specijalnoj policiji da zaustavi nerede na tribinama. Sve je počelo naguravanjem dvojice igrača na terenu i nije trebalo puno da dođe do erupcije i među publikom. Pogotovo nakon što je Conceicao gađao Arisove navijače predmetom koji je bačen na njega.

Iste te godine, nove užasne scene na derbiju Arisa i Paoka, ali na utakmici momčadi do 17 godina!? Skupina od 30-ak huligana upala je na teren, pretukla i ozlijedila skupinu Arisovih igrača i njihovog trenera, ali očito im nije bilo bitno koga mlate jer su batina dobili i jedan igrač Paoka te sudac.

Pod 'normalno' prolaze napadi navijača na autobuse koji dovoze suparničku momčad do stadiona uoči utakmica, a pritom se ne biraju sredstva da se napadne neprijatelje – kamenje, baklje, dimne, zapaljeni koševi za smeće... Policija brani autobuse suzavcima, ali često ni to nije dovoljno...

A incidenti nisu 'rezervirani' samo za nogometne utakmice. Veliko rivalstvo vladalo je između dva kluba i na košarkaškom polju, pogotovo krajem 80-ih i početkom 90-ih kad su Aris i Paok bili dva najjača grčka kluba. Paokov je trener u finalu Kupa 1984. godine natjerao sve igrače da obriju glavu kako bi ih nabrijao. Taktika je uspjela, Paok je osvojio premijerni kup, a finale ostalo poznato kao "finale obrijanih glava".

To je benigno i simpatično u usporedbi s onim što se događalo na jednoj odbojkaškoj utakmici ovih rivala u siječnju 2016. Čak triput je utakmica prekidana zbog napada Arisovih pristaša na Paokove igrače. Pljuvali su ih, gađali bocama vode i stolcima pa je sudac poslao igrače u svlačionicu. Po povratku se još dvaput ponovilo isto pa je djelitelj pravde zaprijetio da će suditi kraj. Upala je nakon toga policija na tribine i istjerala Arisove huligane iz dvorane.

O sukobima navijačkih skupina Arisa i Paoka mogla bi se napisati omanja knjiga, a Paokovi provociraju suparnike da surađuju s policijom i cinkaju njihove ultrase te da u tučnjavama mlate žene i djecu. Arisovi pak imaju čitavu jednu stranicu posvećenu potezima i akcijama kojima su osramotili suparnike. Pa smo tako doznali i zanimljive crtice iz povijesti poput one da su 1973. godine Arisovi navijači pet mjeseci bez prestanka dolazili pred Paokov klub navijača i ostavljali obezglavljene orlove uz poruku: "Orlovi bez glave, kurvini sinovi."

Sljedeće godine došlo je do masovne tučnjave 2000 Paokovih i 1400 Arisovih navijača. Više od 100 njih završilo je bolnici, a Arisove su ozljede manje boljele kad su saznali da je "samo" 36 njihovih 'izbačeno iz stroja' u usporedbi sa 75 Paokovih.

Nakon derbija igranog 1978. godine ulice Soluna su do ranih jutarnjih sati izgledale kao – Vijetnam. Tako barem tvrde očevici opisujući bjesomučnu tučnjavu suparničkih huligana.

Posebno krvavo bilo je i u ožujku 1997. kad je 5-6 tisuća Arisovih navijača demolirala cijelu ulicu te zasula suparnike kamenjem, a u cijelom kaosu pregažena je i policija koje je jednostavno bilo premalo. Iste te godine, ali u svibnju, na dan kad je Aris ispao u drugu ligu, Paokovi navijači rugali su im se donijevši lijes do stadiona, ali ovi su uzvratili 'sa stilom' – Molotovljevim koktelima i kamenjem...

Kao što smo rekli, s obzirom na sve, pravo je čudo da je dosad poginula samo jedna osoba u svim ovim neredima. Rivalstvo Olympiakosa i Panathinaikosa je možda poznatije i razvikanije, ali bitka za sjevernu Makedoniju i Solun jednako je žestoka, ako ne i žešća.

 

 

4. RACING - INDEPEDIENTE

U masovnoj tučnjavi 17 izbodenih, revolveraški obračun huligana završio smrću, a braća postala smrtni neprijatelji: 'Ljudi strepe hoće li im djeca doći živa kući...'

 

Majka svih derbija u Argentini? Vjerujemo da nema čovjeka, ako samo površno prati nogomet, koji bi odgovorio pogrešno.

Odgovor je, naravno – Boca Juniors i River Plate. Ali u sjeni tog smrtnog neprijateljstva gori još jedno podjednako intenzivno. Ono između lokalnih rivala Club Atletico Independientea te Racing Club de Avellanede.

Poznato je kako su stadioni vječnih rivala Zvezde i Partizana udaljeni jedan od drugog nekih 800 metara. E pa, Racing i Independiente više su nego dvostruko bliži! Samo 200 metara dijeli ove klubove i navijače koji svoje 'drage' susjede ne vole vidjeti ni nacrtane.

 

 

Prve čarke nastale su nedugo nakon osnivanja (Racing osnovan 1903., Independiente 1905.). U prvoj međusobnoj utakmici u povijesti u elitnom rangu argentinskog nogometa Independiente je dobio 2:1, ali je izgubio susret na sudu jer je nastupio igrač koji nije smio. Bodovi su dodijeljeni Racingu i s njima na kontu postao je prvak!

Inače, Independiente je osnovan u Buenos Airesu, ali je 1907. preselio u pregrađe Buenosa, Avellanedu, što je posljedično dovelo do toga da se taj grad može pohvaliti kako je jedan od samo sedam na svijetu koji imaju dva osvajača Interkontinentalnog kupa. Uz Buenos Aires, Montevideo, Sao Paulo, Porto Alegre, Madrid i Milano.

No, vratimo se povijesti mržnje između ova dva kluba. Godina je 1936., Independiente i Racing su ukrstili mačeve, ali pri rezultatu 1:1 dolazi do prekida utakmice. Izbili su veliki neredi nakon što je dosuđen penal za Independiente, a bodove su naposljetku dobili 'crveni'.

Uslijedile su još neke manje čarke, ali 20 godina nakon gore spomenutih nereda, dogodili su se novi. Independienteov vratar fizički je napao suca nakon što je dosudio penal za Racing. Disciplinski sud je bio nemilosrdan, ratoborni golman dobio je godinu dana suspenzije!

 

Novi krvavi sukob gledatelji ovog derbija vidjeli su 1961. kad je u 80. minuti izbio ogroman skandal. Došlo je do masovne tučnjave igrača koja je potrajala više od pola sata, sudjelovala su sva 22 nogometaša koji su bili na terenu, a epilog sramotnog incidenta bilo je osam crvenih kartona, po četiri na svakoj strani. Rekord koji se drži i danas.

Četiri godine kasnije, 1965., opet poplava crvenih, ali ovaj put na samo jednoj strani. Racing je vodio 2:0, da bi Independiente u drugom poluvremenu izjednačio iz dvije najstrože kazne. Racingovi nogometaši napali su suca i zaradili čak pet crvenih pa je susret morao biti prekinut zbog manjeg broja igrača nego što je to dopušteno pravilima. No tu je i sudac nagrabusio, dobio je tri mjeseca suspenzije zbog lošeg suđenja, a Disciplinski sud je naredio da se odigra preostalih 23 minute. Nisu nikad...

Sudac je opet bio u središtu pozornosti i 1979. godine kad je nakon vodstva Racinga 1:0 u 40. minuti pogođen nekakvim 'projektilom' s tribina pa je prekinuo utakmicu. Nastavljena je mjesec dana (!) kasnije na terenu Boce i slavio je Racing 3:2.

Prekid se dogodio i 2000., došlo je do velikih nereda i kaosa na tribinama između suparničkih navijača pa je sudac označio kraj 10 minuta prije isteka vremena!

 

No, najveći skandal izbio je 2006. kad je susret prekinut zbog masovne tučnjave navijača koja se u potpunosti otela kontroli.

Nasilje je krenulo kad je Independiente poveo 2:0, Racingovi huligani napali su policiju i sudac je, vidjevši da je sigurnost svih ozbiljno ugrožena, fućkao kraj. Kao posljedica ovih užasnih događaja, Argentinski nogometni savez poduzeo je drastične mjere. Zabranio je odlaske na utakmice gostujućim navijačima do kraja sezone u prva četiri ranga argentinskog nogometa! Isto tako, Racing je dobio zabranu nastupa na domaćem terenu.

Inače, kroz godine su Independiente i Racing bili podjednaki što se tiče uspjeha, ali je u posljednje vrijeme potonji podosta zaostao. To ipak ne mijenja ništa na stvari, ljudi se mrze, da je to nešto neopisivo.

"Independiente je ovisnost, a ja sam dio najluđe grupe huligana. Pratim crvene gdje god da igraju, od nas bježe i navijači Boce. A Racingovi? Ubit ćemo ih!", jedna je od omiljenih pjesama Independienteove "Barra brave", huliganske frakcije.

Druga pak ide ovako:

"Sranje ste kao i San Lorenzo, nazovite svećenika, idite na misu, a onda nam možete popušiti."

Racingovi također ne ostaju dužni:

"Crveni, vi ste pederi! Surađujete s policijom i niste navijači..."

Na jedan od derbija tri autobusa Barra brave išla su pod teškom policijskom pratnjom do stadiona Racinga. Na putu, nestvarne scene. Čovjeka stavljaju u vozilo hitne pomoći, ali on, vidjevši autobuse, trga s lica masku s kisikom i dere se iz svega glasa:

"Ajmoooo crveni!"

Nakon toga kolabira na nosilima. Navijači ga oduševljeno pozdravljaju, ali ushićenje ne traje dugo. Upravo su autobusi napadnuti od strane Racingovih huligana. Boce razbijaju prozore na autobusima, ali policija brzom intervencijom sprječava veće probleme.
No, to je uobičajena slika kad igraju Independiente i Racing. A ako se slučajno na dan utakmice nađete turistički u Avellanedi, apsolutno svi će vam savjetovati da – ne idete na derbi!

 

"Boca – River je možda najgledaniji clasico, ali Racing – Independiente je daleko strastveniji. A kad igraju, vau... Kakva je to atmosfera", priča jedan od navijača Racinga.

I dok Boca i River dijele čitavu zemlju kad igraju, Racing i Independiente dijele Avellanedu. U gradu tako postoje dva tipa kafića – Racingovi i Independienteovi. Dva tipa restorana – Racingovi i Independienteovi. I dva tipa ljudi... Pogađate, Racingovi i Independienteovi.

"Najvažniji dan u godini nam je derbi s Independienteom. Navijači u ovom gradu žive rame uz rame, nekad je to bilo u redu, nekad je to bila fešta. Danas? To je rat! Sad dolazi do premlaćivanja ljudi, do ubojstava. Sramota...", kaže Racingov fan Daniel, a Jorge razočarano dodaje:

"Prije su cijele obitelji išle na utakmicu. Sad... Ako vam ode sin, strepite hoće li se vratiti živ kući. Policija ne može kontrolirati nasilje, a nitko ne preuzima odgovornost..."

Navijačko nasilje ozbiljnog je maha počelo uzimati u 1980-ima, kad je raslo u čitavom svijetu, a svima su uzor bile engleske huliganske 'firme'. Tada su suparničke navijačke skupine odmjeravale snagu na unaprijed dogovorenim mjestima, uglavnom daleko od stadiona. Bili su to tzv. obračuni na livadama.

 

A onda je došlo do prvog ubojstva... Independienteov navijač usmrtio je pripadnika Racingove "barre". Na dan derbija 2000. samo pukim čudom nije bilo mrtvih. U ogromnoj uličnoj tučnjavi ozlijeđeno je više od 100 navijača/huligana.

Godinu dana kasnije, novo čudo. U masovnom obračunu čak 17 osoba je izbodeno, ali srećom, nitko nije fatalno.

I polako je to kuhalo dok se 2002. nije dogodio horor na ulicama Avellanede. Na dan derbija je čarki bilo od ranog jutra, ali sve je to bilo mačji kašalj za ono što je slijedilo. Racingovi navijači imali su običaj roštiljati pored stadiona na dan utakmice. Kako su stadioni udaljeni spomenutih 200 metara, doslovno s Independienteovog stadiona možete baciti kamen do Racingovog.

I naravno, Independienteovi su to i napravili i odmah je prvi kamen ozlijedio Racingovog navijača pa su ovi bijesni dotrčali do suparnika. I imali što vidjeti... Pripadnici "Barra rojo" (Independienteovi navijači) čekali su ih nasmiješeni i mašući pištoljima!

U blizini su navijači kupovali ulaznice za utakmice, a pored njih se odvijao revolveraški obračun. Do kraja dana 25 ljudi je završilo u bolnici, a 22-godišnji navijač Independientea bio je mrtav. Takvo nasilje, tvrde Argentinci, nije viđeno najmanje 10 godina prije horor-derbija, ali i nikad poslije...

A možda najbolji dokaz mržnje derbi je iz 2003. godine kad su na suparničkim stranama bila dva brata – Diego Milito je igrao za Racing, a Gabriel za Independiente. U nekoliko navrata tijekom utakmice su se zakačili i mirisalo je na šaketanje. Diego je u jednom trenutku tražio crveni karton od suca za Gabriela, a ovaj mu odbrusio:

"Ne pravi se pametan, pi*ko!"

Stvari su otišle toliko daleko da je otac Jorge rekao da će ih postrojiti kad dođu doma, a Diego je nakon susreta samo hladno dobacio novinarima:

"Na terenu nemam brata..."

Dame i gospodo - lud, luđi, avellanedski derbi.

 

 

5. RIVER - BOCA

U majci svih derbija poginulo 74 navijača, prosječno su bili stari 19 godina, a prste je u svemu zbog osvete imala - policija!?

Da, okršaj madridskog Reala i Barcelone je vjerojatno najrazvikaniji, najluksuzniji, najglamurozniji i još puno toga naj, ali najveći na svijetu nije. Ta titula pripada utakmici za koju je ugledni engleski Observer jednom prilikom napisao:

"Nalazi se na vrhu 50 sportskih stvari koje morate posjetiti/napraviti prije nego što umrete".

I onda još dodatno začinio.

"Dan derbija u Buenos Airesu izgleda tako da Old Firm u usporedbi s njim djeluje poput hakla u osnovnoj školi."

Da ne duljimo, danas ćemo u feljtonu o najluđim nogometnim derbijima svijeta predstaviti Superclasico, sudar Boce Juniorsa i River Platea.

Svi relevantni i oni manje relevantni mediji i izbori proglasili su tu utakmicu najvećim rivalstvom na svijetu, a sad ćemo vidjeti i zašto.

Kao što to već biva, rivalstvo je u svojim začecima nastalo na temelju određenih društvenih razlika. Oba su kluba potekla iz lučkog dijela Buenos Airesa, La Boce, s tim da je River (osnovan 1901.) četiri godine stariji od Boce (1905.).

No kad je River 1925. preselio u četvrt Nunez, Boca je postala simbol radničke klase i narodnog kluba u Argentini, a mnogi pristaše plavo-žutih imaju talijanske korijene pa ne čudi što ih zovu Xeneizes (Genovljani). River je pak stekao nadimak Los Millonarios (Milijunaši) i podržava ih u pravilu boljestojeći dio argentinskog društva.

Naravno, rivalstvo ne bi bilo ni približno takvo da navijači oba kluba nisu tako strastveni. I da se ne mrze. Bocini navijači Riverove zovu gallinas (kukavice), a Riverovi Bocine zovu Los chanchitos (prasci). Tako su u jednom derbiju 2012. godine navijači Rivera u teren ubacili golemu svinju na napuhavanje koja je bila obojana u plavo i žuto...

Uz ovako drastične i ekstremne ultrase, nažalost, neizbježno dolaze i tragedije te smrtni slučajevi. Najveća takva dogodila se 1968. godine kad je na Riverovom Monumentalu 74 navijača poginulo, a 150 je završilo u bolnici ozlijeđeno. Bila je to najgora katastrofa povezana s nogometom u povijesti Argentine. I svaka smrt je tragična, ali posebno boli kad ode netko mlad. A većina poginulih na Monumentalu bili su tinejdžeri i adolescenti... Prosječna starost žrtvi iznosila je samo 19 godina...

Sam uzrok ove ogromne nesreće ni dan-danas nije poznat. Jedni tvrde da je do katastrofe došlo nakon što su Bocini navijači bacili goruće Riverove zastave s gornjih etaža stadiona na vlastite navijače!? Zbog toga je došlo do stampeda i horora pored ulaza 12, po kojem je čitava tragedija i dobila ime.

Drugi pak tvrde da su u Bocin sektor upali Riveri ultrasi i da je zbog toga došlo do stampeda gostujućih navijača. Neki pak za sve okrivljuju organizatora jer taj famozan ulaz 12 nije bio otključan, a oni koji su pritiskali straga nisu čuli vapaje i zapomaganje onih na vratima da je zaključano... Riverov predsjednik William Kent je čak optužio policiju za sve, navodeći da su počeli vršiti represiju nad Bocinim navijačima iz čista mira, kao osvetu što su ovi bacili vrećice s urinom s viših etaža na njih. Neki svjedoci tvrde da su rešetke na izlazima bile blokirane velikim metalnim cijevima.

Nakon trogodišnje istrage, vlada je utvrdila da nema krivih za ovaj tužan incident, što je u očaj bacilo obitelji žrtava, a od te tragedije, ulazi na Monumentalu više se ne obilježavaju brojkama nego slovima.

Inače, u cijeloj priči argentinski je nogomet pokazao svoju humanu stranu. Do kraja sezone 1968. godine, 68 klubova je skupilo oko 100.000 pesosa za obitelji tragično stradalih.

Oni koji pomno prate derbije Rivera i Boce ističu da je s ulaskom u 21. stoljeće došlo do snažnog zaoštravanja odnosa između klubova i navijača, ali daleko od toga da ih nije bilo i prije. Još tamo 1931. godine sukobili su se navijači Boce i Rivera i ti sukobi su dio svakodnevnice argentinskog glavnog grada.

U jednom koji se zbio 1994. godine, autobus pun Riverovih navijača dočekan je u zasjedi nekoliko kilometara od stadiona i dva su navijača ubijena hicima iz vatrenog oružja. River je dobio susret 2:0, ali tjednima nakon utakmice Buenos Airesom su Bocini pristaše pisali grafite River – Boca 2:2... Bolesno, no ništa začuđujuće za ove rivale.

Glavnu riječ u ovim okršajima vode dvije huliganske frakcije – Riverova Los Borrachos del Tablon (Pijanci s tribina) i Bocina La Doce (12, jer vjeruju da su 12. igrač svoje momčadi). Prema nekim istraživanjima, ovi huligani odgovorni su za više od 200 smrti povezanih s nogometom.

Javnost je posebno zgrozila ona Gonzala Acra iz kolovoza 2007. kad je Gonzalo u pratnji još jednog navijača Rivera napustio teretanu. U tom trenutku ga je suparnički navijač prvo upucao u nogu, a zatim ispalio još dva hica u glavu. Preminuo je dva dana kasnije, a nakon četiri godine suđenja, pet je navijača Boce dobilo doživotne kazne zatvora. Dvojici su one i potvrđene...
O međusobnoj nesnošljivosti svjedoči najbolje sljedeća izjava jednog navijača Boce:

"Radije bih da dobijemo River i izgubimo naslov prvaka nego izgubimo od Rivera, a budemo prvaci."

Drugi pak otkriva:

"Kad igraju Boca i River, možete se kladiti na svoj život da će tamo negdje uz bolivijsku granicu, daleko od Buenos Airesa, biti navijači ovih klubova i mlatiti se međusobno."

Zasjede, o kojima smo malo prije pričali, nisu novost u Superclasicu. I one scene s finala Copa Libertadoresa, odnosno uzvratne utakmice koja se naposljetku igrala u Madridu, uobičajena su pojava. Prije tri godine Bocini huligani napravili su sačekušu za autobus s Riverovom momčadi. Autobus je kamenovan, a najgore je prošao predsjednik kluba koji je dobio kamenom u glavu.
Na istoj utakmici došlo je do tučnjave na samoj tribini u kojoj su korišteni noževi, a čulo se i nekoliko pucnjeva. Policijskih ili su pucali navijači, nije poznato... Srećom, nitko tada nije ubijen, ali 79 navijača završilo je u zatvoru. I to je, kažu dobri poznavatelji prilika, bio jedan od mirnijih derbija.

Godinu dana prije, derbi je prekinut nakon što su Bocini navijači suzavcem u spreju napali Riverove igrače dok su se vraćali na teren uoči početka drugog dijela. Četvorica igrača završila su u bolnici.

Ni njihove prijateljske nisu prijateljske pa je tako jedna, igrana 2016., završila s pet crvenih i devet žutih kartona uz opću makljažu i mesarenje na terenu.

Stvari idu toliko daleko da je Boca čak nagovorila Coca-Colu da promijeni svoje tradicionalne boje (crveno-bijelu) kako bi se mogla oglašavati na La Bomboneri (Bocin stadion). Poslušali su i napravili inačicu za Bocin stadion – crno-bijelu varijantu.
Ako oko takvih stvari prave probleme, onda vam je jasno kako to izgleda kad neki igrač prijeđe iz jednog u drugi klub. Dovoljno je pitati Oscara Ruggerija koji je to napravio 1985. prešavši iz Boce u River. Osim što je na prvom sljedećem derbiju bio linčovan od strane tribina cijeli susret i što ga je fizički napao bivši suigrač Passucci, Bocini huligani su mu zapalili kuću!

A kad smo kod toga, u studenom prošle godine je uoči finala Cope došlo do svađe navijača Boce i Rivera u jednom selu. Epilog? Ratoborniji je ovom drugom zapalio kuću...

Koliko je taj finale bio pun tenzija svjedoči i podatak da je čak 88 sudaca odbilo suditi finale jer su se bojali prijetnji smrću koje suci inače dobivaju uoči i nakon Superclasica. LUDO!!!

 

 

6. BRAZIL - ARGENTINA

Sve oči svijeta uprte su ovo ljeto u domaćina Cope Brazil i Argentinu. I hoće li ždrijeb spojiti ove strašne rivale.

Kao i u ostalim izborima kad se traži najbolji u nečemu, tako niti oko ovog nema unisonog stava, ali za neke nogometne analitičare i zaljubljenike nema dvojbe – sudari Brazila i Argentine najžešći su reprezentativni derbiji na svijetu. Pojedinci vole staviti rivalstvo Engleske i Škotske ispred, ali većina je ipak za sudar titana južnoameričkog kontinenta.

Rivalitet postoji u svim sportovima no u nogometu je ipak najizraženije. Prva utakmica odigrana je davne 1914. godine kad Brazil još zapravo nije imao reprezentaciju, a već 1925. zabilježen je prvi incident.

Igralo se na Božić, a u napetom ozračju pred 30.000 ljudi, u finalnoj utakmici završnice Copa Americe Brazil i Argentina odigrali su 2:2 u Buenos Airesu. I to nakon što je Brazil poveo 2:0. Bilo je to dovoljno da gaučosi osvoje Copu, ali povratku Argentinaca u utakmicu prethodio je njihov prljavi potez. Muttis je krvnički zaustavio brazilskog strijelca Friedenreicha. Ovaj mu uzvratio udarivši ga pa ga je Argentinac nokautirao. U sekundi je nastao opći metež između igrača, a uletjeli su i gledatelji u teren. Umjesto da ih isključi, sudac je Friedenreicha i Muttisa natjerao da se – zagrle.

Brazilci su bili bijesni nakon utakmice, mediji su susret prozvali Ratom u barakama (po stadionu Sportivo Barracas), a nakon svega, Argentina i Brazil nisu međusobno igrali čak 11 godina!

I čim su zaigrali, opet problemi! Na Copi igranoj 1937. prvo su argentinski navijači hukali brazilskim nogometašima i skandirali im da su majmuni. A u finalu je Argentina zabila dva gola u produžecima nakon 0:0 u 90 minuta. Prosvjedujući zbog regularnosti jednog od golova i bojeći se za svoju sigurnost, Brazilci su napustili stadion prije nego je utakmica završila. Brazilci su i ovom derbiju nadjenuli ime, poznat je pod nazivom "sramotna utakmica".

Dvije godine kasnije, 1939., Argentina i Brazil igrali su dvije utakmice u sklopu Roca Cupa u Rio de Janeiru. Prvu je dobila Argentina 5:1 pa su Brazilci tražili osvetu u drugoj. Poveli 1:0, gubili 1:2 pa je kod 2:2 sudac u samom finišu dvoboja svirao penal za njih. Argentinac Lopez napao je suca i policija ga je morala izvesti s travnjaka, a nakon njega su teren napustili i suigrači. Brazil je pogodak s bijele točke zabio na prazan gol!

Ostajalo je to na takvim verbalnim čarkama i povišenim tenzijama sve do 1945. godine kad je Brazil slavio 6:2, ali je susret obilježio krvnički start Menezesa na Bataglieru koji je rezultirao lomom noge kod Argentinca.

Koji mjesec kasnije, novi derbi, novi lom noge... Brazilac Pinto je u jednom startu argentinskom kapetanu Salomono slomio obje kosti potkoljenice. Izbili su veliki neredi, a momčadi su se tukle i međusobno i s policijom! U teren je upala i publika pa pukom srećom nitko nije poginuo. Salomon više nikad nije zaigrao nakon te ozljede, a Brazil i Argentina bojkotirali su međusobne utakmice dugih 10 godina! Kad god ih je ždrijeb spojio u tom periodu u nekom natjecanju, nisu ga došli igrati!

Bilo je nakon toga još nekih omanjih neprilika u sljedećim desetljećima, a onda je izbio najveći skandal u njihovim dvobojima, poznat kao "skandal sa svetom vodom". Igralo se Svjetsko prvenstvo 1990. u Italiji, a ždrijeb je južnoameričke velikane spojio u osmini finala. Argentina je dobila 1:0, ali nakon utakmice brazilski branič Branco optužio je suparnike da su ga – drogirali!
Dok je argentinski liječnički tim pružao pomoć jednom svom igraču, Branco je zatražio vode. Ovi su mu dali bocu s vodom u kojoj je, po Brancovim riječima, bilo nekakvo sredstvo za smirenje jer je ostatak susreta bio omamljen.

Argentinci su optužbe odbacivali, ali Maradona je godinama nakon tog skandala u jednoj emisiji rekao da su Brancu dali "svetu vodu".

Samo godinu dana kasnije u derbiju nije bilo zabranjenih supstanci, ali nogometaši ovih zemalja su 'derali' kao da su na steroidima u UFC ringu. Publika je vidjela čak pet crvenih kartona, pritom su četiri dodijeljena zbog tučnjava igrača. Naravno, svaka je popraćena dodatnim kaosom stvorenim od strane suigrača...

S obzirom na to koliko se ove zemlje ne vole na svim mogućim životnim poljima, pa tako i u nogometu, zapravo je iznenađujuće da nema velikih navijačkih incidenata između njih. Barem u usporedbi s nekim drugim derbijima.

Možda i najkrvavije bilo je 2014. na SP-u u Brazilu. Prvo je na ulicama Belo Horizontea došlo do masovnog obračuna domaćih i argentinskih navijača. Dvije su strane razmijenile "rafaljnu paljbu" bocama, ali policija je reagirala promptno i rastjerala nasilnike šok-granatama. Jedan je brazilski navijač ozlijeđen, ali ne ozbiljnije.

Nekoliko dana kasnije jedan je Argentinac propucan pištoljem u Porto Alegreu nakon žestoke svađe. I tu su letjele boce i uvrede, a navijač se na kraju oporavio u bolnici.

S istog SP-a dolazi i jedan kuriozitet. Na prvom treningu Argentine uoči natjecanja, na tribinama stadiona okupilo se 5000 navijača. Brazilskih. I stvarali su zaglušujuću buku zviždeći svojim 'neprijateljima'.

A kad smo već kod anegdota, jedna dolazi i iz – Bangladeša! Tamo su se prošle godine u jednom gradu sukobili lokalni stanovnici koji, budući da je u toj zemlji domaći nogomet na niskim granama, navijaju za Brazil i Argentinu. U sukobu su korištene i mačete i jedan simpatizer gaučosa završio je sa sinom u bolnici s ozljedama kritičnima po život! Jedan je pak 12-godišnji dječak poginuo od strujnog udara postavljajući brazilsku zastavu na stup...

Neprijateljstvo ovih reprezentacija očito nije ograničeno geografijom, a nije vezano usko ni za nogomet. Na Olimpijskim igrama 2016. u Riju, došlo je do sukoba brazilskih i argentinskih navijača na teniskom meču između Argentinca Del Potra i Portugalca Souse! Jedan je Brazilac odjednom počeo provocirati zastavom svoje zemlje i bila je to crvena krpa za Argentince koji su ga napali pa je došlo do tučnjave na tribinama.

A pazite sad paradoksa! Kad su prvi put ove zemlje igrale 1914. godine, susret je odigran u svečanom i prijateljskom ozračju.

"Neka ovi naši dvoboji potaknu razvoj sporta u obje države", rekao je osnivač Roca Cupa, poručnik Julio Roca.

Iduće godine su Brazilci u Buenos Airesu dočekani cvijećem. Čak su Argentinci za pogodak koji im je priznat rekli da nije ispravan i sudac ga je poništio, a nakon utakmice su argentinski navijači nosili svoje suparnike na leđima. Ali idila nije dugo trajala...

 

 

 

7. ASTON VILLA - BIRMINGHAM

Mržnja između ovih klubova budi iz mrtvih oboljele od Alzheimera, ljudi na samrti pitaju za rezultat. A mlate se i žene!

Jedan je huligan utrčao na teren i kukavički s leđa udario kapetana Aston Ville Jacka Grealisha u gradskom derbiju s Birminghamom.

Tim si je potezom, za početak, zaradio 14 tjedana zatvora i doživotnu zabranu dolaska na utakmice Birminghama, a mnogi su odmah posumnjali u kvalitetu osiguranja utakmice i zapitali se – što da je taj antijunak imao sa sobom nekakvo hladno oružje i ozlijedio ili, nedajbože, ubio Grealisha!?

Brojnim neupućenima nije bilo jasno otkud tolika mržnja prema suparničkom igraču, ali zato smo mi tu. U novom nastavku najluđih svjetskih nogometnih derbija donosimo priču o Second City derbiju, odnosno velikom rivalstvu Aston Ville i Birmingham Cityja. A mnogi će ići tako daleko i reći da je najžešće u engleskom nogometu.

Ove dvije momčadi, odnosno njihove stadione dijeli svega pet kilometara. U smislu ljubavi, dijele ih svjetlosne godine. I imaju samo jednu zajedničku stvar – mrze se iz dna duše.

Prva međusobna utakmica odigrana je prije 140 godina, slavio je Birmingham (tada su se zvali Small Heath Alliance) 1:0, a već tada su izbile prve čarke. Aston Villini nogometaši nakon utakmice su izrugivali domaće govoreći kako je njihov teren dobar samo za speleološka istraživanja aludirajući na neravan travnjak i rupe u njemu.

Kad smo prošloga petka pisali u derbiju između Flamenga i Vasco da Game, iskristalizirao se zaključak da je to rivalstvo nastalo na temelju klasnih razlika u Brazilu početkom 20. stoljeća. Neprijateljstvo Aston Ville i Birminghama ima još dublje korijene u društvu. Ono je engleski nogometni ekvivalent ratu klanova.

"Onome tko nije iz Birminghama ova utakmica ne znači ništa", otkriva Colin Calderwood, koji se našao s obje strane rivalstva – u Birmingham Cityju je bio pomoćni trener Chrisu Hughtonu, a zatim i Steveu Bruceu u Aston Villi.

"Ali, ako živite u Birminghamu i podržavate jedan od ovih klubova, te utakmice su vam sve!", dodaje Calderwood.

Možda najbolji primjer ove tvrdnje je bivši veznjak Aston Ville Mike Tindall koji je igrao u 1960-ima. Sad mu je 77 godina i boluje od Alzheimera. Ne prepoznaje više ni svoje bližnje, ne sjeća se ničega iz prošlosti, ali kad mu spomenete derbi s Birminghamom, oči mu odmah istog trenutka zaiskre. Prošle godine je Villa pobijedila 2:0, sin Dean mu je išao to priopćiti i sve dok mu nije rekao rezultat utakmice, za Mikea je bio nitko, običan prolaznik s ulice. Nije ga doživljavao ni koliko je crno pod noktom, ali kad mu je rekao radosnu vijest, Mike je prozborio sa smiješkom:

"Sjećam se da sam zabijao tim seronjama..."

Drugi primjer, podjednako drastičan. Jedna stara žena, koja je gledala utakmice Ville još tamo 1920-ih, na samrtnoj postelji nije pitala ništa drugo nego:

"Kako Villa stoji?"

Aston je zapravo dio grada Birminghama, ono što Englezi zovu okrug. I nekakva stara granica između Astona i Birminghama bila je Washwood Heath Road, a ona se u suvremeno doba smatra neslužbenom razdjelnicom. Sva područja sjeverno od nje smatraju se teritorijem Aston Ville, ona južno od nje obojana su plavo-bijelim bojama Birmingham Cityja.

I ovo rivalstvo ne crpi svoju snagu iz religijskih, političkih niti klasnih razlika. Iako navijači Birminghama vole Aston Villinim nabijati na nos činjenicu da ih podržavaju princ William i bivši premijer David Cameron te da su klub vladajuće klase i elite. No, rivalstvo doslovno proizlazi iz klanovskih sporova koji se prenose s generacije na generaciju poput obiteljskog nasljeđa.

Objasnio je to najbolje Philip Gooderson u svojoj knjizi Bande Birminghama, rekavši da su se brojne borbe za teritorij između kriminalnih bandi poput Peaky Blindersa i Whitehouse Street Ganga iz kasnog 19. stoljeća apsorbirale u prvoj polovici 20. stoljeća u samu nogometnu kulturu grada.

Aston Villa je uspješniji klub, imaju i naslov europskog prvaka iz 1982., sedam naslova engleskog prvaka, sedam FA kupova, pet liga kupova... Dok je Birmingham osvojio tek dva liga kupa, ali njima je dovoljno da tu i tamo "razbiju nos" mrskom rivalu. Kao kad su 1982. pobijedili tadašnjeg europskog prvaka 3:0.

Klubovi često nisu bili ni u istom rangu natjecanja, ali kad je Birmingham ušao u ljeto 2002. u Premier ligu, u proljetnom je dijelu sezone 2002./03. odigran jedan od najupečatljivijih Second City derbija (naziv Second City derbi dolazi od činjenice da se Birmingham smatra drugim gradom Engleske nakon Londona). Velika pogreška vratara Encklemana, dva crvena kartona, tučnjava 21 igrača, neredi na tribinama, Dublinovo udaranje glavom Savagea koji je nakon toga morao biti zamijenjen zbog vlastite sigurnosti te anegdota s napadačem Horsfieldom koji je utakmicu završio kao vratar...

Problemi su počeli i prije utakmice, u ulici Rocky Lane gdje je došlo do sukoba suparničkih navijača što su mediji na Otoku nazvali Bitka za Rocky Lane. Policija je danima nakon tog incidenta upadala u kuće istaknutih huligana na obje strane, a u racijama koje su provođene u zoru, uhićeno je ukupno 15 osoba.

Neredi i navijačko nasilje, unatoč rigoroznim engleskim zakonima, nisu uopće iskorijenjeni u birminghamskom derbiju. U neredima 2007. godine ozlijeđeno je više od 20 policajaca! A 17 je ljudi uhićeno nakon sukoba u kojem su huligani koristili boce i kamenje.

U rujnu 2009. godine uhićeno je 14 osoba, po sedam na svakoj strani. Među njima je bila i jedna žena. Ona je lišena slobode zbog – napada i tučnjave!

Samo godinu dana kasnije, novi neredi u Birminghamu, još jači nego ovi iz 2009., a jedan navijač je nasilje na dvoboju liga kupa opisao kao "ratnu zonu". Epilog? Pet je osoba uhićeno, čak 27 ozlijeđeno. Kaos je počeo nakon utakmice kad su u teren utrčali navijači Birminghama i krenuli prema tribini s pristašama Aston Ville. Zaustavila ih je interventna policija, ali se netko "pametan" sjetio baciti baklju na suparničke navijače. Ovi su je vratili natrag i nakon toga je nastavljen rat pirotehnikom. Kad se to potrošilo, Villini navijači su odgovorili bacanjem polomljenih sjedalica na Birminghamove, no ni ovi nisu ostali dužni. Tim "plastičnim projektilima" gađali su natrag omražene suparnike.

 

Jedan je 11-godišnji dječak završio sav u pljuvačci. Korišten je i suzavac i to od strane navijača (!) u borbi s policijom, porazbijani su okolni pubovi i automobili u obližnjim ulicama, a jedan je policajac nakon nereda izjavio:

"Podsjetilo me ovo sve na 1980-e kad je huliganizam bio na vrhuncu."

Menadžer Alex McLeish samo je procijedio:

"Ovo nas vraća u tamno doba engleskog nogometa..."

Pogreška je zapravo bila u tome što se utakmica igrala navečer. Prvi put nakon sedam godina. Pa su se navijači "stigli" napiti preko dana i onda ohrabreni alkoholom raditi probleme. Upravo je derbi iz sezone 2002./03. koji smo spomenuli bio povod da policija zapovijedi klubovima da se sve međusobne utakmice Cityja i Ville moraju igrati u nedjelju u vrijeme ručka.

A kako je to navijati za Birmingham, a igrati za Aston Villu? Zna Robert Hopkins! On je bio u Birmingham Cityju na probi, ali nije prošao pa je završio u mlađim kategorijama Ville i tu se probio do prve momčadi. No uvijek je nosio nešto od Cityja na sebi dok je igrao za Villu. Tako je bilo i protiv Notts Countyja, ali je imao nesreću da su mu pokidali dres pa je na vidjelo izašla njegova majica omraženog rivala. Umalo je zbog toga došlo do nereda na tribinama od strane Villinih navijača, a nakon utakmice je Hopkins morao ići iz kluba.

Bijes u oba navijačka tabora izazvao je pak potez menadžera Alexa McLeisha koji je 2011. prešao s klupe Birminghama na onu Aston Ville. Prvi takav transfer između ovih klubova u povijesti. Cityjevi pristaše su mu zamjerali izdaju, a Villini nisu htjeli trenera koji je s Birminghamom dvaput ispao iz lige u četiri sezone, a još k tome dolazi iz neprijateljskih redova. Nekoliko stotina Villinih navijača protestiralo je pred stadionom u vrijeme samih pregovara sa škotskim stručnjakom, a siroti McLeish je primao prijetnje smrću od obje strane nakon što je preuzeo Villu.

Iz Birminghama su čak prijetili sudskom tužbom jer je Aston Villa navodno vrbovala McLeisha dok je ovaj još imao ugovor sa Cityjem. Kako god, dodatno je to povećalo ionako usijane tenzije između dva kluba i njihovih navijača.

I na kraju, kad budete čitali o nekim novim incidentima na derbiju Ville i Cityja, a bit će ih sigurno jer je mržnja između navijača gotovo pa patološka, sjetite se ovog teksta i toga da je njima to usađeno u genima. Ne opravdavamo ih pritom, naravno.

 

 

 

8. LEVSKI - CSKA

Sjećate se one nadrealne scene kad je bivši trener zagrebačkog Dinama predstavljen kao novi šef struke Levskog iz Sofije pa su na konferenciju za medije povodom njegovom predstavljanja upali nezadovoljni navijači i skinuli mu dres Levskog? Iako je klub stao iza njega, Petev je shvatio da je pametnije da se makne pa je koji sat kasnije dao ostavku.

A razlog zašto su ga napali bio je sumnja (!?) da simpatizira njihove, pa malo je reći mrske, gradske rivale iz CSKA-a. U očima ultrasa bio je nedostojan nositi obilježja njihovog kluba kad mu srce (navodno) tuče za suparničku stranu, a nju najgorljiviji pristaše Levskog ne mogu vidjeti ni nacrtanu. Primjera radi, jedan engleski novinar potjeran je iz kruga stadiona od strane navijača CSKA-a kad je došao u plavom dresu nekog engleskog niželigaša. Njih je to previše asociralo na Levski... Dobro je još i prošao, samo protjerivanjem.

Da, tako stvari funkcioniraju u Bugarskoj kad je riječ o dva najveća rivala. Tako stvari funkcioniraju oko svega iole povezanog s njihovim Vječnim derbijem.

Za razliku od nekih drugih svjetskih derbija, ovaj je relativno mlad, a za to je 'kriv' CSKA jer je osnovan tek nakon Drugog svjetskog rata, točnije, u svibnju 1948. godine kad je Levski već slavio 34 godine postojanja. Vuče CSKA korijene iz nekih drugih sofijskih klubova koji su se natjecali već u 1920-ima, ali službeno je nastao kao vojni klub spomenute 1948.

U počecima, Levski je mahom podržavao siromašniji sloj stanovništva iz sofijskih pregrađa dok je CSKA bio klub intelektualnih/vojnih elita (plava boja Levskog je boja radništva i siromašnih, crvena CSKA-a je boja bogatih, komunista). CSKA je zamišljen da bude simbol nepobjedivosti Partije što je pak obične ljude gurnulo na stranu Levskog koji je postao simbol stare nekomunističke Bugarske, ali i to se promijenilo kad je postao klub pod patronažom Ministarstva informacija i državne sigurnosti. Klasne su se razlike istopile s vremenom, baš kao i obojanost (ne)komunizmom nakon pada tog režima diljem Europe. Rivalstvo je ostalo...

I iako je ono nastalo odmah po formiranju potonjeg kluba, pogotovo jer je odmah u inauguralnoj sezoni CSKA osvojio naslov prvaka, te iako je bujalo kroz godine kako je rasla popularnost ova dva kluba, do statusa smrtnih neprijatelja došli su 1985.
Tog 19. lipnja igralo se finale državnog kupa na nacionalnom stadionu Vasila Levskog, a tijekom cijele utakmice izbijale su tučnjave između igrača na terenu pa ne treba čuditi što su pala i tri crvena kartona. Razlog je ležao u iznimno visokim tenzijama nastalima na pobjedničkom nizu Levskog protiv CSKA-a u prethodne dvije godine. Naravno, 'ruke' je dao i glavni sudac utakmice kontroverznim odlukama, a osim na terenu, borilačke vještine su demonstrirali i navijači. Nije ni spomenuti sudac prošao 'lišo', u jednom trenutku su ga napali igrači Levskog.

Poprilično sramotno ponašanje razbjesnilo je tadašnje gospodare života i smrti u Bugarskoj, centralni komitet Komunističke partije koji je samo dva dana kasnije nakon incidentnog finala (2:1 slavio CSKA) donio brutalno strog dekret.

Levskom je oduzeta titula prvaka, ali to je još i najblaža kazna od svih izrečenih. Šestorica igrača, uključujući i slavnog Hristu Stoičkova, dobila su doživotnu zabranu igranja nogometa!  Brojni drugi igrači i članovi stručnih stožera bili su suspendiranu u rasponu od tri mjeseca do godine dana. Osim toga, komunisti su odlučili ugasiti oba kluba pa je CSKA osnovan ponovo kao Sredets, a Levski kao Vitosha. A na njihovo čelo postavljene su nove uprave.

Ipak, godinu dana kasnije, te su drakonske suspenzije poništene no trebalo je proći još tri godine dok su klubovi vratili svoja imena Levski i CSKA. Točnije, padom Berlinskog zida.

Kako su godine prolazile, tako je neprijateljstvo između dvije strane samo raslo. I svaki je derbi praktički obilježen incidentima. Nažalost, nekad i sa smrtnim posljedicama kao 2000. godine kad je jedan 30-godišnjak poginuo od eksplozivne naprave nakon žestokih sukoba u centra grada...

Posebno vruće bilo je na Vječnom derbiju 1. ožujka 2011. godine. CSKA, koji je 2010. promijenio devet trenera, poveo je preko Mesquite, a navijači su pogodak proslavili bacajući baklje u teren. Pritom je ozlijeđen jedan policijski službenik što je ponukalo 'plavce' da isprazne sektor s CSKA-ovim navijačima. I dok se tako kuhalo na crvenom dijelu tribine, jedan se navijač Levskog pokušao sam probiti do suparničkih ultrasa, ali naposljetku su ga tek šestorica policajaca uspjela svladati!

"Postupci CSKA-ovih navijača osmišljeni su ranije. Neki od njih krenuli su lomiti komade betona i trgati komade željeza čim su ušli na stadion", poručio je nakon utakmice šef sofijske policije Valeri Jordanov.

Policija je uspjela otjerati CSKA-ove pristaše sa stadiona, ali to je prouzročilo još veći kaos na gradskim ulicama. U bitci policije i navijača uništavani su automobili, prevrtani autobusi, demolirane trgovine... Ozlijeđena su 32 policajca, od čega tri teže, a stanje se smirilo tek kad su u rat uletjeli policajci na konjima i nakon što je upotrijebljen vodeni top.

A unatoč snijegu i temperaturama ispod nule, uzavrelo je bilo i na derbiju u listopadu 2014. kad je CSKA-ov trener Stojčo Mladenov pao u nesvijest uz rub terena nakon što ga je netko od ultrasa Levskog pogodio grudom snijega u glavu. Veće incidente spriječila je policija još prije utakmice uhitivši čak 57 osoba.

"Većina uhićenih navijača sa sobom je nosila baklje, noževe, topovske udare, mačeve i mačete", otkrila je policija u službenom priopćenju.

Na toj utakmici, koju je CSKA dobio 3:0, navijači Levskog pokušali su provaliti u teren potkraj dvoboja, ali su snage reda uspjele nekako odbiti njihov 'napad'.

Zato im je to pošlo za rukom 2017., kad su bijesni zbog poraza 0:3, napali svoje igrače na terenu i natjerali ih da skinu dresove. Igrači su napravili 'grešku' što su došli pozdraviti navijače nakon utakmice, a ovi preskočili ogradu i krenuli ih svlačiti. Neki su odbili poput Francuza Bourabije, a Aleksandrov je jedva uspio pobjeći navijaču koji ga je ganjao s batinom u rukama. Drugi je pak gušio kapetana Mineva! Epilog – 33 uhićena prije, za vrijeme i nakon utakmice.

Prošle godine u travnju navijači Levskog uspjeli su nekako prošvercati eksplozivnu napravu na tribinu i pokušali je ispaliti prema sektoru s CSKA-ovim navijačima, ali pala je na policajku koja je ozlijeđena prilikom detonacije pa je hitno prevezena u bolnicu.

"Operirana je, ali je i dalje u lošem stanju. Brojni komadi stakla zabili su u njeno lice i oči. Nedopustivo... Ovo nije bila petarda, ovo je bila bomba!", rekao je šef policije Anton Zlatanov.

Nakon te utakmice iza rešetaka je završilo 20-ak navijača Levskog, a ratno stanje je bilo i prije mjesec dana. Neredi su izbili prije derbija, navijači su se međusobno gađali pirotehnikom i svime ostalim što im je došlo pod ruku, a napadali su i policiju koja je pokušala smiriti situaciju. Uhićene su 44 osobe.

Inače, pronašli smo na internetu da jedna nizozemska turistička agencija u ponudi ima odlazak na Vječni derbi u Sofiju za 199 eura po osobi, ali na takvo putovanje se može odlučiti samo apsolutni avanturist. Jer, tko bi drugi platio 200 eura, znajući da postoje dobre šanse da dobije šakom (bolja varijanta) ili kamenom (lošija) u glavu.

 

 

10. OM - PSG

 

'More' uhićenih, hrpa ozlijeđenih policajaca, jedan navijač završio u kolicima, drugi ubijen od strane svojih, a svi još pamte "klaonicu"...

Engleska ima svoju veliku četvorku. I ne, Manchester City ne pripada tom odabranom društvu... A kad bi u Francuskoj išli istom logikom, Saint-Etienne, Bordeaux, Olympique Marseille i Paris Saint-Germain činili bi taj kvartet velikana.

Neki će reći da je rivalstvo PSG-a i Olympiquea prenapuhano. Da mu se daje previše pozornosti i da je sve posljedica medijskog djelovanja, ali jedna je činjenica neosporna. Kad se ova dva kluba sretnu, frcaju iskre na sve strane. Prije, za vrijeme i nakon utakmice. Le Clasiqque u svom punom sjaju.

I kad bi taj vrući derbi francuske prve lige saželi u jednu rečenicu, to bi otprilike išlo ovako: dvoboj dva najveća francuska grada, dvoboj metropole i njene protuteže, dvoboj sjevera i juga.

No, za razliku od nekih drugih rivalstava koja traju desetljećima, ovo je relativno mlado. Razlog tome je vrlo jednostavan. PSG je osnovan tek 1970. godine i trebalo mu je neko vrijeme da stasa i baci rukavicu u lice gigantu s juga Francuske.

U početku uopće nije mirisalo na to da će ova dva kluba postati smrtni neprijatelji, a onda se sve zakotrljalo u 1980-ima. Iskra požara zametnuta je 1986. kad je Paris uzeo svoj prvi naslov francuskog prvaka, a onda se vatra razbuktala u godinama koje su uslijedile. Krivci? Bernard Tapie i Canal+.

Tapie je, naime, u drugoj polovici 80-ih izabran za predsjednika Marseillea, a televizijska kuća Canal+ 1991. je kupila PSG. I krenula je "utrka u naoružanju". Ali dok su prema javnosti prodavali priču o antagonizmu između dva kluba, Tapie i čelnici Canal+ u pozadini su kovali planove kako da zgrnu što veći novac.

Marseille je tada bio dominantna sila u Francuskoj i trebao mu je neki rival da podigne razinu zanimljivosti lige, a samim tim i poveća dotok novca u klub. Pa je tako ohrabrio i potaknuo ljude iz Canal+ da promiču tu tezu o nesnošljivosti između PSG-a i Marseillea.

Okidač je bila utakmica igrana na Parku prinčeva u prosincu 1992. godine. Kakav je to bio dvoboj najbolje svjedoči nadimak po kojem je poznat – "klaonica 1992." I mnogi će reći da je zapravo s tim susretom počelo dugogodišnje rivalstvo i mržnja.

Sve je počelo još uoči utakmice, dobro uhodanom propagandom koju su gurali Tapie i Canal+ pa je tako PSG-ov trener Artur Jorge istaknuo da će zgaziti svoje neprijatelje, a PSG-ova zvijezda David Ginola najavio je rat protiv Marseillea. Naravno, Tapie je objeručke prihvatio ove provokacije i naslovnice novina s kojih su vrištale ove izjave, polijepio po svlačionici. Naposljetku su dobili prilično grubu i nasilnu utakmicu s više od 50 prekršaja.

Ali, dok je s jedne strane to davalo rezultate u marketinškom smislu, navijači su taj rat shvatili prilično ozbiljno. I Pandorina kutija koju su otvorili Tapie i Canal+ više nikad nije zatvorena.

Prvi veliki navijački sukob izbio je 1995. godine u polufinalu francuskog kupa kad je čak 146 ljudi uhićeno zbog tučnjave, nereda i vandalizma, a u tim je žestokim sukobima ozlijeđeno devetoro policajaca.

 

Nažalost, ovo rivalstvo iznjedrilo je i tragične događaje. Poput onog iz 2000. godine kad je jedan Marseilleov navijač ostao paraliziran i prikovan za kolica do kraja života nakon što su ga PSG-ovi huligani pogodili stolcem.

Koliko god grubo zvučalo, on je barem ostao živ. Jedan je PSG-ov navijač prvo je uoči dvoboja s Marseilleom pao u komu, a nakon toga i preminuo 2010. godine i to nakon što su ga napali vlastiti navijači, pripadnici druge frakcije...

Na tu utakmicu Marseilleovi navijači imali su zabranu doći, kao što je u tim godinama bio slučaj i s brojnim drugim Le Clasiqqueima. Gostujući navijači morali su ostajati doma kako bi se barem donekle umanjila šansa za nerede, nasilje, ozljede...

A kad su na tribinama smjele biti obje navijačke skupine, kao što je to bio slučaj 2003. godine, bilo je zastrašujuće.

"Luis, ubit ćemo te! I kurvu od tvoje majke", vikali su treneru PSG-a Luisu Fernandezu Marseilleovi najžešći pristaše uoči derbija u ožujku 2003.

Koji mjesec ranije, PSG je u siječnju slavio u kupu protiv Marseillea golom u produžecima, a Fernandez odlučio to proslaviti provocirajući suparničke ultrase plešući salsu nasred teren.

"Sramotno ponašanje! Cijelu  je utakmicu vrijeđao naše igrače, a onda plesao kao neki retardirani idiot ispred naše klupe i naših navijača", rekao je uoči tog vrućeg derbija u ožujku jedan od Marseilleovih pristalica.

"Ako pokuša nešto slično večeras, kunem se da ćemo ga ubiti!"

Sat vremena prije utakmice, atmosfera je već bila naelektrizirana do maksimuma. I krenuli su prvi neredi. PSG-ovi navijači krenuli su bakljama gađati domaću publiku, što je razbjesnilo Marseilleove ultrase pa su krenuli rušiti ogradu koja je čuvala goste.
Kad se to malo primirilo, redari su tražili od Marseilleovih vođa s tribina da uklone transparent na kojem je pisalo "Luis, mjesto ti je u ludnici". I opet se zakuhalo...

A vulkan na Velodromeu eruptirao je kad se na terenu pojavio omraženi Luis Fernandez. Čuvala su ga trojica policajaca, sva trojica s velikim kišobranom koji su ga štitili od projektila s tribina.

Fernandeza su spasili kišobrani, a Glenna Waddlea čvrsto vjetrobransko staklo. Momčad je išla u klupskom autobusu prema Parku prinčeva, zaskočila ih je skupina domaćih navijača i zafitiljila ciglu u staklo.

"Srećom, zapela je u vjetrobranskom staklu, inače bi me pogodila ravno među oči", prisjeća se bivši engleski nogometaš.

Jedan od vođa PSG-ovih ultrasa s početka tisućljeća prisjetio se pak svog prvog gostovanja kad je kao 13-godišnjak išao u Marseille s ocem, njegovim prijateljem i „drvenim prijateljem“ – bejzbolskom palicom.

"Išlo nas je 250, ali tada je samo luđak išao na takvo gostovanje! Marseille je baš osvojio Ligu prvaka i nama je bilo dosta tog njihovog preseravanja. Čim smo ušli na stadion – potpuni masakr! Bacali smo sve što nam je došlo pod ruku, stolce, baklje, kamenje, ma sve... I mlatili smo se s policijom cijelu utakmicu. Tek 15 minuta prije kraja su oni zbili redove i izveli nas sve sa stadiona. Žrtava je bilo na sve strane..." kaže Nicolas.

Uzvrat je bio podjednako žestok i krvav. Štoviše, bilo je više ozlijeđenih. I to nakon što su Marseilleovi napadači porazbijali WC-e na Parku prinčeva, a onda koristili sve to kao projektile u napadu na PSG-ov dio tribina.

A Nicolas se sjeća kako su za sve krivi Englezi koji su 1985. pokazali Francuzima što je to huliganizam u jednoj prijateljskoj utakmici u Parizu.

"Nakon toga, desni ekstremisti su počeli dolaziti na utakmice, a skinheadsi su odlučili održavati sastanke na našem dijelu tribine. Ulaznice su stajale samo 10 franaka jer PSG i nje imao nešto navijača. Nikoga nije zanimao nogomet, došli bismo na tribini i dogovarali se oko sljedeće tučnjave", kaže Nicolas.

I tako je to nasilje i mržnja raslo godinama. Teško je reći kad je doživjelo kulminaciju, ali nakon one utakmice u Marseilleu kad je Fernandeza morala čuvati policija, nereda nije bilo. Ne zato što su odjednom odlučili zakopati ratne sjekire nego jer su ultrasi procijenili da pored tolikog osiguranja neće moći "kvalitetno" odraditi stvar. Zato je sljedeće subote, kad je PSG gostovao kod Martiguesa (gradić nadomak Marseillea), trojac s juga zemlje uhićen nakon što su na gostujući sektor pokušali ući s bombom iz domaće izrade...

Iako je PSG sad svjetlosnim godinama od Marseillea zbog enormne količine novca koju šeici upumpavaju, rivalitet nije nestao. Štoviše, ljudi iz Marseille koji sebe i inače vide kao potlačene u odnosu na metropolu, još više mrze taj aristokratski štof koji ima PSG.

 

"Rivalitet nikad nije nestao, samo što na sportskoj razini mi u rat idemo s pištoljem, a oni su u tenku", dočarava jedan pristaša Marseillea i zaključuje:

"Ali zamislite da ih dobijemo, to bi bilo kao da je bomba eksplodirala u Parizu jer su nam i dalje zakleti neprijatelji. Posljedice bi bile nemjerljive."

 

 

11. Celtic - Rangers

 

Navijač ubijen zbog 'krive' majice, 66 ih je stradalo u stampedu, a treneru šalju bombe i metke u pismima: 'Ovo je apokalipsa!'

Nakon što smo prije nekoliko tjedana u našoj rubrici najluđih nogometnih derbija ugostili vatreni edinburški derbi između Hiberniana i Heartsa, red je došao i na majku svih otočkih derbija – sudar Celtica i Glasgow Rangersa. Ili kako ga svi znaju i zovu - Old Firm.

Ono što je svakako paradoksalno i poznato vrlo malenom broju ljudi, ova dva kluba u početku uopće nisu bili rivali! Zvuči čudno jer iz današnje perspektive navijači, ali i igrači ovih klubova, najradije se gledaju preko nišana, no zaista su u početku gajili iskrene prijateljske odnose.

Kad je Celtic osnovan 1888., upravo su Rangerse pozvali na inauguraciju novog stadiona Parkheada. Krajem 90-ih godina 19. stoljeća zajedno su putovali na utakmice u Edinburgh.

I trajalo je to prijateljstvo prilično dugo. Čak su se 1909. godine, u prvim velikim neredima na njihovim utakmicama, navijači Celtica i Rangersa zajedno borili protiv policije i vodstva klubova!

Zašto? Nakon što su međusobni dvoboji počeli privlačiti sve više pažnje i sve više publike, čelnici oba kluba shvatili su da su našli zlatnu žilu. I među navijačima se pojavila sumnja da Celtic i Rangersi svoje sportsko suparništvo koriste da što više zarade.

I onda je došao finale škotskog kupa te 1909. godine. Na snazi je bilo pravilo o ponavljanju utakmice u slučaju neriješenog. Prvi susret završio je remijem, drugi također i navijači su bili bijesni jer su vjerovali da klubovi namjerno igraju neriješeno kako bi igrali što više utakmica i zaradili. I došlo je do totalnog kaosa na Hampden parku nakon te druge utakmice.

Navijači zeleno-bijelih i plavih udružili su snage u proboju prema ložama koje su krenuli zapaliti. U početku je na stadionu i oko njega bilo vrlo malo policije, ali kako neredi nisu prestajali, na vrhuncu sukoba borilo se više od 300 policajaca. Što na konjima, što na nogama.

Oni prvi, koji su bili na stadionu prije dolaska pojačanja, oboreni su s konja i brutalno pretučeni. A batine su dobili i liječnici koji su im pokušavali ukazati pomoć. Stigli su i vatrogasci da gase požar u ložama, ali su im bijesni navijači prerezali cijevi i na kraju su se borili za gole živote, rame uz rame s policajcima, bacajući kamenje na napadače. Teren se pretvorio u bojno polje, a ozlijeđeni su deseci ljudi i policajaca. Kup na kraju nije pripao nikome jer su obje momčadi odbile igrati treću utakmicu.

"Crni dan u povijesti škotskog nogometa", pisale su novine sljedeći dan.

A iste atribute koristili su mediji i 70-ak godina kasnije, u novim velikim neredima na utakmici Rangersa i Celtica. Opet je bila riječ o finalu škotskog kupa, a te 1980. pobjedu je odnio Celtic (1:0). Igrači su krenuli prema navijačima kako bi slavili, policije praktički više nije bilo na stadionu jer se bavila odlaskom navijača Rangersa, pa je došlo do masovnog ulaska u teren od strane zeleno-bijelih pristaša. Bio je to poziv suparnicima da se pridruže i nastao je pakao!

 

"Scena iz Apokalipse danas", rekao je komentator BBC-a.

Iako u tom filmu nema scene policijskog juriša s pendrecima na navijače... Kao ni masovne tučnjave gledatelja željeznim šipkama, drvenim kolcima... Nema kiše boca, kamenja, kanti, stolaca... Svega čega su se dohvatili.

Improvizirani policijski i medicinski stožer pored stadiona uskoro je izgledao poput scene iz nekog filma katastrofe. Bila je to jedna od najgorih invazija na teren u povijesti nogometa i ključni događaj za zabranu alkohola na utakmicama u Škotskoj.

U borbama s navijačima, sudjelovalo je više od 500 policajaca, uhićeno je 160 izgrednika na samom stadionu i još 50 izvan njega,  a samo pukom srećom nitko nije poginuo.

Nažalost, to se ne može reći za cjelokupnu povijest napetih odnosa između Celtica i Rangersa... Mark Scott je 1995. prolazio pored jednog puba u kojem su bili navijači Rangersa. Izboden je na smrt. Samo zato što je nosio zeleno-bijele boje koje simboliziraju Celtic. Rangersov navijač James Hardie 2001. je također izboden na smrt. Nekoliko sati nakon što je Celtic demolirao Rangerse 6:2 ubio ga je Gary Rodgers. Osuđen je na doživotni zatvor... Pobjegao je s mjesta nesreće, ali ga je 'izdala' Celticova kapa koja mu je pala na tlo prilikom ubojstva.

Procjenjuje se da je između 1996. i 2003. godine ukupno osam ubojstava povezano s Old Firmom, baš kao i na tisuće napada i uhićenja.

Gubitak svakog ljudskog života je tužan, a što onda reći za 1971. godinu kad se dogodila jedna od najvećih nesreća na stadionu u povijesti britanskog nogometa.

U siječnju te godine, tisuće navijača Rangersa krenule su napuštati stadion nakon što je Celtic poveo u 89. minuti preko Jimmyja Johnstonea. Ali, nekoliko sekundi prije kraja utakmice, Colin Stein je izjednačio. Stotine su se u trku krenule vraćati na stadion, došlo je do urušavanja tribine i 66 ljudi je izgubilo život.

U svibnju 1999. nitko, srećom, nije izgubio život, ali taj dvoboj zasigurno još i danas pamti poznati sudac Hugh Dallas. Rangersima je trebala pobjeda za potvrdu naslova i sve je vodilo tome što je natjeralo Celticove navijače da krenu s kaosom. Gađali su suparničke igrače i suca svime što im je došlo pod ruku pa je u jednom trenutku Dallas moram primiti liječničku pomoć. Nakon toga su još najmanje četiri navijača zeleno-bijelih utrčala u teren i napala suca, a užasne scene navijačkog nasilja i divljanja kojemu je kumovalo cjelodnevno opijanje, natjerale su škotske nogometne čelnike da ubuduće sve derbije zakažu za rano popodne. I da Old Firm više nikad ne odlučuje o naslovu...

Inače, cijela ova povijest mržnje seže u 1912. godinu kad su brodograditelji Harland i Wolff, koji su bili poznati po anti-katoličkom zapošljavanju, preselili iz Belfasta u Glasgow. S njima je stigla i hrpa nacionalistički nastrojenih radnika koja se odmah priklonila Rangersima. I tako je politika oko podijeljene Irske stigla i u Škotsku. I otad više nema ljubavi između Celtica i Rangersa, a trebalo je proći 77 godina da u Rangerse dođe prvi Katolik, kad je Souness doveo bivšeg igrača Celtica, Johnstona.

Kad smo već kod igrača, i oni su dali svoj obol da se mržnja između dva tabora ne ugasi. Primjerice, 1987. godine četvorica igrača završila su na sudu (!?) zbog remećenja javnog reda i mira uslijed divljačkog ponašanja na Old Firmu. Dvojica su čak i osuđena i novčano kažnjena!

Paul Gascoigne je 1998., zagrijavajući se uz teren, provocirao Celticove navijače na vjerskim osnovama i to mu nikad nisu oprostili. Dugo je nakon toga primao prijetnje telefonom od ljudi koji su se predstavljali kao članovi zloglasne IRA-e. A nakon derbija 2000. godine, kapetan Rangersa Ferguson potukao se s jednim Celticovim navijačem u hotelu. Da bi samo godinu kasnije, taj isti Ferguson paketima leda gađao s tribina Celticovu klupu nakon što su Rangersi primili gol.

Sramotne incidente nisu se libili napraviti ni treneri. U ožujku 2011. potukli su se Celticov trener Lennon i pomoćnik u Rangersima McCoist. Policija ih je morala rastavljati, a uhićeno je i 34 navijača na tribinama. Dva tjedna ranije, s lisicama na rukama završilo je 229 navijača. Sve to dovelo je do kriznog sastanka vodstva klubova, glasgowske policije i vlade!

Ako izuzmemo razdoblje kad su Rangersi bili u nižim ligama i nije bilo (previše) međusobnih dvoboja, nije to baš dalo nekih rezultata. Jer, evo, samo u zadnjih godinu dana Celticovi navijači zapalili su Rangersov pub u Benidormu, sukobljene strane razmijenile su 'vatru' bacajući boce i kamenje jedni na druge, a vrhunac nasilja zbio se u travnju ove godine kad su trojica izbodena u sukobu navijača. Jedan u vrat, druga dvojica u leđa.

Lennon je, inače, izuzetno omražen među najvjernijim pristašama Rangersa. On je 2002. napustio reprezentaciju Sjeverne Irske, zemlju u kojoj dominiraju protestanti, zbog prijetnji smrću jer je potpisao za Celtic. A 2011. je kao menadžer Celtica primao bombe i metke poštom. Kad je 2014. napokon odstupio, priznao je da ga je umorilo navijačko zlostavljanje.

A u tu kategoriju može se svrstati i morbidan performans Celticovih navijača koji su objesili nekoliko lutaka za seks na tribini tijekom Old Firma. Lutke su, naravno, imale šal Rangersa...

Sjeme mržnje posijano je davno, prije više od 100 godina, a očito mira na utakmicama ovih rivala nikad neće biti. A realno, koliko god to tužno možda zvučalo, mnogima u Škotskoj odgovara da se ova mržnja podgrijava i da postoji. Jer Old Firm škotskoj ekonomiji donosi oko 135 milijuna eura godišnje.

Pa se žmiri na sramotne činjenice poput one da kad god igraju Celtic i Rangersi, poraste broj zločina i nasilja u obitelji za više nego dvostruko!