Albume se uvijek skupljalo, SP i EP. Tu se "učilo" kako koji igrač izgleda, u kojem klubu igra i datum rođenja.
Skupljao se i HNL u tri navrata, ako se dobro sjećam. Bila je to osnovna škola.
Igralo se na "lete", ko će dalje baciti sliju pa taj baca uložene sličice i vikne slika ili neslika pa kupi sve šta mu se okrenu na određenu stranu. Ako se igralo u nečijem portunu onda ko je bliže zidu, tu je trebalo znati pogoditi jačinu jer ako baciš ka sivonja onda se odbije od zida. Bilo je pravilo čik gubi sve, ako se sličica padne na drugu onda ne dobivaš ništa. Znala je ekipa tako namještat sličice, pljuneš na brzinu između dvije slike, one se zalijepe i daš ovome da baca pa ne dobije nijednu.
Druga popularna je bila "diza", kada udreš sličice dlanom i koje se okrenu onda te uzimaš. Bilo je tu isto namještanja i raznih tehnika. Tehnika palcem je bila zabranjena, to se moralo ponavljati. Mogao si i sa dvije ruke, ali to je teže kontrolirati.
Treća je "poklapa" kada sa skaline ili nekog malog zidića bacaš slije i kada pogodiš neku onda dobivaš. Meni osobno slabija igra od prve dvije.
Bilo je i klasičnog kockanja, staviš nasumice dva plika i pogađaš ispod kojeg je veći broj sličice. To je čisto 50-50 bilo, malo dosadno.
Poznati čin čong, pitaš nekoga da ti pokaže koje ima duple i taman dok on vrti ispred tebe plesneš ga po sličicama koje odlete i svi to skupe na brzinu i pobjegnu.
I wear a mask. And that mask, it's not to hide who I am, but to create what I am.
