Uf... kad su me jednom ispred Pionira opkolili grobari. Bila neka kup basket utakmica i mi ih, za divno čudo, dobijemo (tada su već bili superiorni, sa Kićom i Prajom, a mi smo imali Moku i onu drtinu, Kaponju
). A ja, kreten, još pozajmio od ortaka iz gimnazije veliku Zvezdinu zastavu! Uglavnom, kraj tekme, Grobari nam viču od preko puta, "Čekamo vas napolju".
Izlazimo i već gore, pred početak stepenica, krenu da nas gadjaju kamenicama, sijalicama, flašama (!?!?)...
Naravno, "moji" se odmah razbežaše ko poslednje p... Ja uzalud vičem, "Eeeeej, držimo se, bre! Ne mogu nam ništa ako smo zajedno... tra-la-laaa...." Ali, više ne mogu da nadjem nijednog svog cigojnera... I hodam ja tako sam, preko onog blata prema autobuskoj stanici, ne pada mi na pamet da razvijem zastavu, već je nosim urolanu preko ramena... Kad, odjednom, oko mene se stvori čitav krug prilično pobesnelih grobara. Zaista, potpuno sam bio opkoljen...
"PEDERU, daj zastavu!!!"
Šta? Kako? Molim? Osvrnem se levo, desno, pa opet, levo, desno... nema nikog mog, jebateled! Pokušam da sa vratim unazad, ali ne vredi - zveknu me jedan od njih u bubreg nekim štapom

. I šta ću - dadoh im zastavu, kao
poslednja čkapi...

Ipak, da parafraziram Mileta, bolje zubi nego ponos!
A oni? Ajmeee, koja je to sreća bila! Uzeše zastavu i onda krenuše da trče preko blata, u pravcu druge svoje grupe koja je već palila jednu Zvezdinu zastavu, uz kolektivno urlanje "ZVE-ZDA GO-RI! ZVE-ZDA GO-RI!"
Ah, mlados ludos...
Sutradan mi je ortak iz gimnazije hebao sve po spisku jerbo sam olako izgubio njegov barjak...