Primjerice, kao da je nimalo zanimljiv podatak da je Dinamo u prva 22. kola Prve HNL gledalo ukupno samo nešto više od 80 tisuća gledatelja, koliko, primjerice, samo jednu utakmicu prosječnog europskog kluba dođe pogledati ljudi.

To su poražavajući podaci, pogotovo kada se uzme u obzir da je Dinamo već godinama dominantan u Hrvatskoj, da je jedini koliko toliko uspješno pokušavao proboj u Europu, ali i da su u Maksimiru igrali i igraju reprezentativci Hrvatske i nekih drugih zemalja. Sada, je li tome uzrok loš stadion, netrpeljivost prema Mamiću ili igračima, više nije ni važno, činjenica je da europski klubovi od prodaje ulaznica žive i više nego lagodno, a da su HR prvoligaši i dalje u državnim jaslama i pod povećalom lokalnih moćnika. A sve dok bude tako Dinamo neće u europsko proljeće, a Hajduk će i dalje biti u velikim problemima.

Pred nama je uzvratni dvoboj polufinala Kupa, vječiti derbi koji bi nakon 90 minuta bitke na Poljudu trebao donijeti prvog finalistu drugog po važnosti nogometnog natjecanja u Lijepoj našoj. Vijesti iz Splita govore kako će Poljud biti ispunjen do posljednjeg mjesta i to je sjajna vijest. Ali, što nakon toga? Akteri će opet pružiti lošu partiju, netko će slaviti, a netko tugovati, ali velika se većina nazočnih gledatelja na Poljud neće vratiti na sljedeću utakmicu.

Čekat će opet prigodu da dođu na stadion i da na sljedećem gostovanju Dinama igračima zagrebačkog kluba 'j... m.... purgersku'. Da, na tu je razinu pao navijački 'rat', to je ono što navijačima na obje strane jedino dogovara. Na kraju, nitko ni ne dolazi na stadion gledati lijep i zanimljiv nogomet, velika ih većina sportska borlišta posjećuje da bi iz sebe izbacili frustracije i probleme.

Nekvalitetna igra i negledljiv nogomet dođe im, tako, kao još jedan adut više za opravdanje nereda i pljuvanja svega i sviju. Nažalost, hrvatski nogomet se našao u začaranom krugu iz kojeg se ne nazire izlaz. Problemi ostaju, rasprave o novom stadionu traju godinama, sve je više i više ozlijeđenih nakon suludih navijačkih tučnjava oko i na stadionima, a mjerodavni i dalje šute i čuvaju svoje fotelje. Sve dok netko ozbiljno ne nastrada, a takav rasplet, nažalost, nije daleko.