Ono što je za katolike Sveti Otac to je Zvonimir Magdić Amigo za sve
sporstke zanesenjake i ljubitelje najvažnije sporedne stvari na
svijetu u Hrvata, a zasigurno i šire! Svjedok oba prvijenca hrvatske
nacionalne momčadi 1940. protiv Švicarske i 1990. protiv SAD-a.
Autor knjiga poput Legende Zagrebačkog Nogometa, Maradona 'Mali
Zeleni', Bajdo Vukas i drugih. Istinska legenda hrvatske športske
riječi. Dugogodišnji novinar zagrebačkih Sportskih Novosti i Sprinta.
Danas pomalo zaboravljen od hrvatske 'građanske' uljudbe ovaj istinski
gospodin i doajen športskog novinarstva probija sve granice i ne
odustaje! Naime čovjek radi punom parom i priprema iznimno vrijedne
knjige o hrvatskom nogometu. Zatekli smo ga u domu na Zagrebačkim
Sveticama iza kako on veli starog placa Haška (danas Dinama) u Maksimiru
s suprugom Zdenkom. Ona nam pripovijeda da je Zvone poput djeteta i
kako ga uistinu raduju sitnice. Započeli smo razgovor vraćanjem u
djetinjstvo ovog velikog čovjeka:
Rođeni ste Zagrepčanin. Kakva je bila slika grada u to vrijeme. Igrali ste kao dečkić nogomet?
Da!
Rođen sam na Peščenici ali vrlo brzo preseli na Trnje. Tako da se mogu
nazvat Trnjanom. Igrao sam kako ne. Tad je bilo dovoljno ledina za sve.
Kod na se to kaže „na šodru“ u biti to su oni kamenčići. Po cijele dane
smo jurcali za loptama raznoraznim jer je pravih bilo vrlo malo u to
vrijeme. Zagreb je u to vrijeme imao veliki broj igrališta.
Kako je započeo vaš put pisalački? Tko je 'kriv' za to?
Poglavnik!
(smijeh). Te 1941 nam je ispisao diplome nešto ranije i imao sam više
vremena boraviti po lešu gdje sam promatrao veličine kao Glazer, Ico
Hitrec, Čajkovski, Kacian, Cimermančić, Wölf kasnije ću došli Bobek i
Šoštarić…..Markirali smo tih godina iz škole. Mjesto da sam ispisival'
latinski ja sam lepil slike igrača pa sam znal' zaradit kolac u školi.
Navijali ste za Građanski?
Da!
Moj otac je bio politički djelatan HSS-ovac i on je pripadao samom
intelektualnom vrhu tog vremena. Prenio je na mene ljubav prema našem
klubu koji je bio poseban. To je nogometna aristokracija koja se mogla
nositi s bilo kojim klubom tog vremena u svijetu. Momčad je sazrela i
bila na vrhuncu između 1941-1945 godine!
Danas Dinamu žele prišiti 'privjesak' Građanski? Kakvo je vaše mišljenje o tom pokušaju?
Naziv
Građanski nikako ne može bit kako vi kažete privjesak! Ili je' ili
nije! Trećeg nema! Možda su namjere u biti dobre ali logika na kojoj
rade pokus preimenovanja je maglovita jer po toj logici prelaska ljudi
iz Građanskog najveće pravo da se zove Građanski danas ima FK Partizan
što je naravno neprihvatljiv paradoks.
Zagreb je u to vrijeme prijestolnica srednjoeuropskog nogometa?
Svjetskog!
Pored Građanskog tu ste imali jedan Hašk ili jednu Concordiu.
Zagrebački klubovi su bez problema tukli Reala, Juventusa, Liverpoola,
Barcelonu, Wienu u vremenu dva svjetska rata! Mađarskog prvaka smo tukli
4 puta i jednom je bilo neodlučeno. Ne treba zaboraviti i da je prvi
radio-prijenos bio 17. srpnja 1927 utakmice HAŠK-Građanski. Prenosio ju
je Marijan Polić tada student prve godine Pravnog fakulteta.
Zagreb je dobro živio tih godina?
U
kraljevini je bilo teško ali nakon slobode bilo je blagostanje. Ljudi
su bili sretni. Na sve strane su bile igranke, krugoval je širio
pozitivne stvari, izdavaštvo je cvjetalo, poezija, glazbeni šlageri,
slikopisi. Prva noćna utakmica igrana je na igralištu Concordije 31' u
Kranjčevićevoj.
Zar se nije osjećao rat?
Teško
je sad to opisati. Taj osjećaj. S jedne strane je cvjetao život a s
druge smo živjeli u tom jednom okruženju kojeg nismo bili svjesni
dovoljno. Naravno da se osjećao rat. Posebno saveznička bombardiranja
pred kraj rata. Volio sam zrakoplove jer je kod nas bilo uzletište.
Jednom prigodom bombardiranja Zagreba kriomice sam izišao gledati kako
lete. Jedan očev prijatelj mi je opalil' pljusku koju i danas pamtim.
Tim činom me vjerojatno spasio.
Kraj rata 45 ste dočekali u Zagrebu. Imali ste 15 godina?
Da!
Moja mati je bila na bolesničkoj postelji i moj pokojni Otac i ja smo
je ostali njegovat. U to vrijeme u Zagrebu se slilo preko pola milijuna
ljudi iz svih krajeva. Zanimljivo je da se igrao nogomet cijelo vrijeme.
05.05. se igrala službena utakmica između Uskoka i Zelenih 08.05 su
partizani ušli u grad.
U filmu 'stoljeće hrvatskog
nogometa' u kojem ste scenarist spominje se korisnica za Hajduk? Hoćete
li nam objasniti o čem je riječ?
Naravno! Početkom 45
godine zagrebački klubovi su igrali međusobno utakmice koje su bile
izuzetno posjećene. Sav novac prikupljen iz tih ogleda trebao je otići
za Hajduk u Split jer su Zagrepčani željeli ponovno gledati Hajduk u
našoj ligi. Ne znam gdje je završila ta korisnica.
Danas postoji taj grdni nesporstki antagonizam između Splita i Zagreba?
Da!
To je nešto što netko potpaljuje već jako dugo na jedan neprirodan
način. Nedavni primjer dečkića iz Dinama i Hajduka na Jelačića placu
može biti uzor ponašanja za sve nas.
Ispisali ste najljepšu knjigu o Bajdi Vukasu a nadimak «mali zeleni» za Maradonu je vaše vlasništvo?
Bajdo
je purger velikog srca i vrhunski nogometaš. Lijepo što se Split sjetio
podignuti spomenik tom velikanu na starom placu. A «Pelusa» Maradonu
sam pratio od najranijih dana kad je kao 16-godišnjak gostovao u
Austriji s Argentinom do dolaska u Barcelonu, Napulj, Sevillu. On
uistinu jeste «mali zeleni».
Tko je znači najbolji nogometaš svih vremena po vašem sudu? Pele-Maradona-Messi!?
Di Stefano!
Jeli to moguće pored spomenutog trojca?
Apsolutno da! I ovo tvrdim s punom odgovornošću!
Od Hrvata?
Ico
Hitrec! O njemu pišem knjigu upravo! I želja mi je da i drugi
prepoznaju tu vrijednost za naš nogomet i podupru ovaj projekt.
Prohujala su ljeta, ratovi, nestala stara igrališta, mijenjali se
klubovi, padale zastave i ljudi ali on je ostao uvijek s nama.
Franju Glazera posebno pamtite?
'Mama,
Tata dragi Bog i Glazer'. (smijeh). To je bila filozofija mog
djetinjstva. Stajao bih iza branki dok su trajale tekme i svaki njegov
pokret sam pamtio. Ja sam također na ledini branio kad bi i kvartu
igrali nogomet. Glazera sam oponašao u svemu.
Gospodin Glazer je sudjelovao u podizanju mostarskog Veleža iza drugog svjetskog rata.
Naravno.
Sjećam se da mi je uvijek pominjao madam Nedu Slišković i njene
kulinarske sposobnosti. Posebno je volio Nedine palaćinke.
Koga još pamtite iz Mostara u to vrijeme?
Pa
evo vrijedno je spomenuti i rahmetli Mehu Sefića. On je veliki glazbeni
umjetnik koji je pjevao na Zagrebačkom krugovalu šlagere tog vremena.
Napisao je i neke pjesme za legendarnog Andriju Konca. U hotelu Ruža smo
se zajedno znali prisjećati tih radosnih dana. Iskreno bi mi se
obradoval' svaki puta kad bih svraćao u Mostar. Znao mi je pjevušit
svoju «Uspavanku».
Netko od nogometnih imena?
Pa
tu je Meho Brozović iz Mostara. Rijetki su bili u Zagrebačkim klubovima
sa strane u to vrijeme. Svi što su dolazili južno od Save imali su
nadimak «Meho». Ostao je u Sarajevu kad je zaratilo 90-tih gdje je
ispisao najljepšu nogometnu priču 67 kad je s Ferhatovićem i dečkima
osvojio državno prvenstvo.
Sjećate se Asima Ferhatovića Haseta?
Kako
ne! On je bio pozvan za onu državnu momčad i pobjegao je. Takvi se više
ne rađaju! Koji jedu ćevape, puše, piju, sevdalije i najbolji su na
travnjaku! Takve sam obožavao! Danas je previše zabrana a nikad se nije
lošiji nogomet igrao.
Osim Haseta? Kog bi još izdvojili?
Osima
Straussa! I Safeta! Ta tri su poput Pelea, Maradone i Messia kad bi se
radila usporedba. Svaki ima svoju vrijednost i svaki je na poseban način
obilježio svoje vrijeme. Šteta što Sušića nismo uspjeli dovest u
Dinamo.
Što vam znači ime Muhamed Mujića?
Grande
Mujić!!! Dinamo je zakasnio s njim 2 godine. Veliki igrač. Propustili
smo ovdje i Sulejmana Repca kojeg je ćopio Hajduk a nudio se Dinamu.
Rebac je 50-tih igrao za Hrvatsku izabranu vrstu prijateljsku utakmicu
protiv Indonezije. Bio je i Gordan Irović zvani «kamikaza» koji je
došao iz Veleža tu kod nas. Iz smjera Zagreba put Mostara je otišao naš
Haškovac Toni Bolfek.
Sjećate se mostarskog BMV-a!?
Posebno
V-a! Naime bila je 70-i neka. Državna momčad je igrala u Africi.
Vladala je neka malarija i bilo je «opsadno» stanje. Svi su bili u trci i
nervozni. Bila je i zabrana. Naime gotovo ništa se nije smjelo jesti. E
sad, u toj gužvi jedino je Vladić bio miran. Ja mu priđem dok je sjedio
za stolicom «noga preko noge» na drugoj stolici i pitam ga «Vladiću
zaboga kak možete bit tak mirni?» A on će meni: «Amigo mogu ja ovako
povazdan». To mi se tako urezalo u pamćenje da sam morao baš taj detalj
prepričat.
Ostavljamo tako ovog živahnog gospodina izuzetno
žilava duha i razgovorljiva o svemu na lagan način svojstven velikim
ljudima. Ispred redakcije lista smo darovali gospodinu Magdiću nogometne
rekvizite (kačket, svečanu veštu Zrinjskog, bedž i zastavicu) a
grafički urednik našeg lista darovao mu je zrakoplovni model Njemačke
Štuke čemu se Amigo razveselio poput djeteta i primio suznih očiju.
Izrazio je veliku želju za dolazak u Hercegovinu za koju ga vežu lijepe
uspomene. Zbog problema s nogama i kostoboljom bit će možda teško ali uz
dobru volju dobrih ljudi ništa nije nemoguće.
Hrvatska Švicarska 4:0. 03.travnja 1940 godine pred 10.000 gledatelja. Utakmica na kojoj je živi svjedok naš Amigo.
Sastav
(slijeva): Urch, Matekalo, Wökfl, Jazbec, Antolković, Jazbinšek,
Belošević, Cimermančić, Glaser, Šuprina, Lešnik, Kokotović |