Mnogi će pomisliti da je Robert Prosinečki bio lider modre generacije iz devedesetih godina koja je dva puta zaredom igrala Ligu prvaka, koja je potopila Partizan 5:0, pobijedila Porto i Ajax te odigrala 0:0 na Old Traffordu. Ne, nije to bio Prosinečki, "gazda" je bio Goran Jurić. Ovaj je nogometni gladijator na zelenom travnjaku ostavljao i dušu i tijelo. Nikada se u svlačionicu nije vraćao suhog dresa i uvijek bi prvi stao u obranu svojih suigrača, što mu je osiguravalo trajnu privrženost kolega. Sigurnost koju je Jurić ulijevao prepoznata je u svim sredinama u kojima je igrao. Nakon pokolja u Borovu Selu 1991. godine i krvavog Uskrsa, nije htio nastupati za tadašnji klub Crvenu zvezdu u finalu Kupa prvaka niti je ove godine otišao na njihovu proslavu u Beograd. Njegov jedini klub je Dinamo! 

Red, rad i znoj pojmovi su koji oduvijek krase ovog nogometaša velikog srca. Svoj nogometni put započeo je u mostarskom Veležu, zajedno sa Semirom Tuceom, Predragom Jurićem, Vladimirom Gudeljom i ostalima. Potom odlazi u Zvezdu te u španjolsku Celtu gdje se okušao u jednoj od najjačih europskih liga. Po povratku u domovinu kratko igra za Hrvatski dragovoljac, a zatim dolazi u Dinamovu zlatnu generaciju. Igrao je i u dalekom Japanu, a bio je član i obje državne reprezentacije. Za Jugoslaviju je igrao krajem osamdesetih, a za Hrvatsku vrstu devedesetih godina. Oženjen je i ima suprugu Sonju te kćer Anu. Evo nekoliko Gocinih izjava:

- Nema sumnje da većina naših suvremenika pridaje preveliku važnost profesionalnoj aktivnosti. Takva isključivost nikada nije bila prisutna u mom mentalnom sklopu. Mnogi se posvećuju ugostiteljstvu, skupljanju umjetnina itd., a evo ja sam se odlučio za obrađivanje svog malog vrta i okućnice, što me jako smiruje i opušta.

- Čovjek koji se zanima samo za svoj zanat i koji izvan toga ništa drugo ne može naći, bit će neminovno onesposobljen i bez posla kad završi njegova profesionalna karijera. Ja volim prirodu i često sam na mom Kupresu gdje imam vikendicu. Volim životinje. Osim pasa, obožavam ptice. Čovjek koji ne voli životinje ne voli ni čovjeka, to je davno rekao sv.Franjo.

- Drago mi je da slobodno mogu reći svoje duboko uvjerenje kako je Dinamo moj klub. Dinamo ja volim. U Dinamu, tj. tadašnjoj Croatiji, sam igrao kada su bila zlatna vremena. U to je vrijeme bila bolja klima, bilo je kemije između publike i igrača. Danas je manji prag tolerancije. Mislim da me taj osjećaj ne vara i siguran sam da dobar dio publike danas svjesno želi loše našem Dinamu. Dinamo je prije svega jedan brand i simbol nekakvog hrvatstva u teškim vremenima.

- Nogomet je business ma koliko mi šutjeli o tome. Strast za nogometom je jača nego za drugim sportovima. To je jedna od potreba koja je najbolje pretvorena u unosan posao na starom kontinentu kao kolijevci nogometa. To što danas na hrvatskim stadionima nema gledateljstva nije stvar gledatelja. Ljudi su gladni pravog nogometa, ali im se ništa ne nudi pa nema ni huka s tribina. Broj prekršaja vani neusporedivo je manji nego kod nas i to je rak rana hrvatskog nogometa. Protok lopte je slab. Nema tečnosti u igri. Igra je isjeckana, a o nezaštićenosti napadača da i ne govorim. Nogometaši ako nisu spremni na krv, naravno ne u doslovnom smislu, bolje neka idu u kazalište.

- Iz bogate igračke karijere posebno bih izdvojio pobjedu protiv Partizana 5:0 u Maksimiru. To je nešto što ni danas ne mogu prepričati, a svega se dobro sjećam.

- Ćiro je najveći trener koji me trenirao. E sad, postoji u biti nekoliko vrsta trenera, ali pojednostavljeno to su taktičari i motivatori. Taktičari naginju pedantnosti i u neku ruku šabloni nogometne igre, zanemarujući "ludilo" koje treba svaka momčad, dok motivatori zanemaruju taktiku. Ćiro objedinjuje ova dva tipa trenera, taktičara i motivatora.

- Zdravka Mamića svi na neki način žele omalovažiti i izvače mu isključivo negativnosti. Hoću reći bez obzira što je dokazao da se može uspješno poslovati s igračima novije generacije i s ovih naših prostora, ljudi naprosto ne žele vjerovati u to. Ja ne znam što bi on sa svoje strane, kao dobar menadžer, trebao uraditi da i drugi u "hranidbenom" lancu profunkcioniraju bar približno kao on. Tu mislim i na Savez i na navijače i sve ostale prateće subjekte oko i u klubu kakav je Dinamo. Svi mi komentiramo zašto je Maminjo prodao ovog ili onog, a iste te bi mi prodali za upola manje da se ukaže prigoda. Navijači traže svoje, svjestan sam toga. Teško je stvoriti cjelovitog igrača. To je proces. Treba se puno toga poklopiti i treba u tog čovjeka ulagati. Kad ga stvoriš teško ga je zadržati. I iz mnogo sređenijih sredina odlaze igrači.

ZAKLJUČAK: 

Izvući i otrgnuti od amnezije ljude koji su nas puno puta učinili sretnima i ponosnima i kojih se rado sjećamo nije tek puko naklapanje, već i dužnost. Na taj način najmlađi navijači usvajaju baštinu prethodnih naraštaja, dok se novi talenti prepoznaju u svakoj od ovih priča. Goran Jurić je veliko ime hrvatskoga sporta i nogometa. Bio je zaštitni znak upornosti, snage, mudrosti i uspjeha. S liderstvom u krvi ovaj je veliki profesionalac ostavio neizbrisive tragove u sjećanju svih istinskih ljubitelja nogometa.