Milan Antolković bio je vrhunski knjigovodstveni stručnjak, da bi se tek u drugoj polovici radnog vijeka potpuno posvetio trenerskom pozivu. I tu je imao puno uspjeha. Bio je trener u Austriji i Njemačkoj, a s našim je Dinamom osvojio dva Kupa (1960. i 1963.), a 1963. ga je doveo do finala Kupa velesajamskih gradova. Bernard Hugl osvojio je s Dinamom prvi Kup Jugoslavije. Nakon Dinama, u kojemu je djelovao tri godine, bio je trener u Osijeku, Mostaru i Stuttgartu, kao i u nekim njemačkim drugoligaškim momčadima.

Ivan Jazbinšek je 1954. godine s Dinamom osvojio drugi naslov prvaka Jugoslavije. Bilo je tu još mnogo uspješnih trenera koji su nekada nosili plavi dres, kao npr. Gustav Lechner, Ivica Horvat, Mirko Kokotović, Dražan Jerković, Stjepan Bobek ili Josip Kuže. 

Po mišljenju mnogih stručnjaka naš najuspješniji trener bio je Branko Zebec koji je za svega godinu dana rada u Maksimiru stvorio europskog pobjednika. Zato će 1967. godina i dalje biti upisana kao godina najvećeg dometa u povijesti kluba. Nakon Dinama vodio je Bayern iz Munchena s kojim osvaja dvostruku krunu, što predstavlja prvu dvostruku krunu osvojenu u njemačkom nogometu. Postaje prvak i s njemačkim HSV-om s kojim igra finale Kupa prvaka. Zebec se u Dinamo vraća 1984. godine gdje je kao trener završio svoju iznimno bogatu karijeru. 

Vlatko Marković je čak četiri puta dolazio na kormilo kluba. Najuspješniji je bio u sezoni 1978./79. kada je momčad igrala najljepši i najefikasniji nogomet u tom prvenstvu, ali je ipak sudskom odlukom izgubila već osvojeni naslov. S Dinamom je godinu dana kasnije osvojio Kup u Beogradu protiv Crvene zvezde.

Ćiro Blažević kratko je vrijeme bio igrač Dinama, a najveće uspjehe u karijeri postiže kao trener Dinama i hrvatske reprezentacije. Među vrlo uspješne trenere svakako spada i Marijan Vlak te posebno Zlatko Kranjčar koji je u klupskoj povijesti zapisan kao trener koji je dva puta osvojio dvostruku krunu - 1996. i 1998. godine. Bio je i izbornik hrvatske nogometne reprezentacije od 2004. do 2006. 

S Dinamom je dvostruku krunu osvojio i naš bivši junior Otto Barić. S Rapidom je 1984. bio finalist Kupa pobjednika kupova, a sa Salzburgom 1994. godine finalist Kupa UEFA. Izbornik hrvatske nogometne reprezentacije bio je od 2002. do 2004. Od naših bivših uspješnih igrača, mnogi su uspjeli i kao poslovni ljudi. Ivica Cvitković tekstilni je inženjer koji je godinama radio kao predstavnik naših tvrtki u Moskvi, Beču i Varšavi. Kada se vratio u domovinu izgradio je lijepi hotel "Europa" u Karlovcu.

Veliki uspjeh je postizao i naš reprezentativni branič Milan Košćak koji je godinama, kao financijski direktor, radio u Astri. Davor Šuker ostao je u nogometu i s velikim uspjehom vodi nogometne akademije u zemlji i inozemstvu. Snješko Cerin vlasnik je staračkog doma, a Boro Cvetković prodaje talijanske cipele u Beogradu. Uspješni su još i Zvonimir Boban koji radi kao sportski komentator u Italiji, Dario Šimić koji ulaže u biznis budućnosti u vodu, te Silvio Marić koji ulaže u sportski centar.

Među vrlo uspješne poslovne ljude svakako se ubraja i pokojni Mirko Braun koji je držao kultni kafić Charlie. Uz njega u Ilici već godinama djeluje kafić diplomiranog pravnika Slavena Zambate. Golman Gordan Mohor uspješan je trgovac vinima.

Posebna priča među našim uspješnim igračima su oni koji su nastavili svoju karijeru u zdravstvu, a to su: dr.Željko Matuš, Ernest Dubac, August Lešnik, Zvonimir Cimermančić i Ivica Reiss. Sve su to ljudi koji su nakon uspješnih igračkih karijera u svojim novim zvanjima i poslovima bili također velemajstori kao i na nogometnim travnjacima. 

Nažalost, bilo je i onih koji su slavu kasnije zamijenili siromaštvom. Jedan od takvih je i naš prijatelj Ismet Hadžić koji je dva puta bio kod nas u Orahovici. Spasio se od gladi prodajući povrće na trešnjevačkom placu. Bio je jedan od najboljih igrača iz generacije '82, a nakon što ga je Zdravko Mamić zaposlio u klubu, Hadžija se bavi trenerskim poslom i vodi Dinamove veterane.

Stjepan Lamza je najtragičnije lice u Dinamovoj povijesti. Nakon pada s balkona Vile Rebar, nikada se više nije vratio u formu zbog koje su za njim trčali najveći europski klubovi. Lamza danas živi od skromne mirovine te u Dinamu obavlja posao skauta.

Sve to ide u prilog njemačkoj teoriji da većina nogometaša nakon velike karijere skapava od gladi, a neki koji su nekada izlazili iz hotela Esplanade, danas stoje u redu pred pučkom kuhinjom. Neki su zbog dugova i sitnih prijevara zaglavili i u zatvoru, neki su bankrotirali, za mnoge je kocka bila fatalna, a neki jednostavno nisu imali sreće. 

Sportske novosti, 9.9.1967.

Ono što su u četvrtak navečer doživjeli Dinamovi igrači na svom trijumfalnom povratku iz Leedsa, ne pamti se u analima zagrebačkog sporta. Doček koji im je priređen na aerodromu Pleso, događaj je koji će se dugo pamtiti.

Već iza 17 sati (avion s Plavima stigao je u 18.45) počele su u pravcu zrakoplovne luke kretati kolone automobila, autobusa, motocikala, biciklista. Karavela s Plavima nestrpljivo je očekivana. Ambijent je pružao veličanstvenu sliku. Kud god se pogleda nepregledno mnoštvo - ukupno 3 do 4 tisuće (tko bi ih izbrojao). Mjesta nije bilo ni za iglu.

Na pisti je plavu ekspediciju očekivalo dvadesetak zagrebačkih nogometnih djelatnika i desetak fotoreportera, "sretnika" koji su uspjeli dobiti dozvolu za izlazak na zabranjenu zemlju. Bio je to planiran svečan, ceremonijalan doček, pozdravni govori. Međutim, sve je krenulo drugim tijekom. Slijetanje aviona s igračima bilo je preveliko iskušenje za nestrpljive obožavatelje, a još veće opterećenje za ogradu koja ih je dijelila od piste. I nije ta prepreka mogla izdržati nalet. Srušila se i oko tisuću najvatrenijih (i najhrabrijih) začas se našlo u prostoru na kojem je pristup "običnim smrtnicima" zabranjen. Avion je opkoljen, za tili čas zarobljen, iako se još pravo nije ni umirio.

Uzaludne su bile najprije prijetnje, kasnije i molbe osoblja aerodroma - bujicu više nitko nije mogao zadržati. Izlazak igrača s peharom visoko uzdignutim iznad glava, izazvao je pravi urnebes. Sva petnaestorica su začas bili "razgrabljeni", u tren oka našli su se na ramenima navijača, pehar je kružio iz ruke u ruku. Skandirana su imena pojedinaca, miješala se s povicima "Plavi, Plavi". Proteklo je dosta vremena dok su se igrači uspjeli izvući iz ruku svojih simpatizera i okupiti se u carinarnici. Na njihovim licima vidjelo se da su zatečeni i iznenađeni ovakvim dočekom.

A ovo je bio tek početak. Nakon obavljenih carinskih formalnosti, ponovila se ista slika pri zlasku iz zgrade. Svaki igrač ispraćen je pljeskom do autobusa, skandirala su se njihova imena i trajalo je gotovo pola sata dok su se svi sakupili. Kad je autobus konačno krenuo u grad, pratila ga je dugačka "zmija" najraznovrsnijih vozila. Cilj je bio tajništvo u Haulikovoj ulici. Prije toga autobus je prošao glavnim gradskim ulicama, "zakočili" su promet i konačno stigli pred prostorije u Haulikovoj. Ovdje je bila slična situacija kao i na aerodromu.

Svi su im htjeli čestitati, stisnuti ruke. Ni izlazak u prostorije kluba nije bio spas za igrače. Pehar je postavljen na balkon na kojem se vijorila i plava zastava. Balkon je bio osvijetljen reflektorima. S ulice su odjekivali gromoglasni povici - navijači su zvali igrače. Pojedinačno su pozivani akteri ovog velikog finala. Zahvalio se na dočeku najprije Rudolf Sabljak u ime uprave, Dražan Jerković je na uporno inzistiranje neumornih simpatizera održao kraći govor.

Razdraganim navijačima pročitan je i telegram koji je s Bohinja, gdje se nalazi na oporavku, uputio svojim suigračima Stjepan Lamza: "Do suza ganut, radujem se zajedno s vama i od srca čestitam. Vaš Štef". Izazvalo je to nove ovacije i nove izlaske na balkon. I trajalo bi to slavlje tko zna kako dugo. Međutim, igrači umorni od utakmice i napornog puta, čeznuli su za krevetom. I polako su "nestajali", kako je tko najbolje znao i umio. Svako je dobio "počasnu pratnju" navijača i tako je teklo sve dok i posljednji igrač nije napustio prostorije u Haulikovoj ulici.

Slavlje se tada prenijelo u centar grada, na popularno sastajalište nogometnih entuzijasta, "špicu" i trajalo je kao i dan ranije, duboko u noć.

Video: http://www.youtube.com/watch?v=k67Wdi9ZnZ8&feature=player_embedded#at=14