Povijest ZG nogometa

Obrisan korisnik
Obrisan korisnik
Pristupio: 12.03.2009.
Poruka: 436
07. ožujka 2011. u 12:05
Marko Marušić je napisao/la:

ako si ti normalan... 

em ne kuzis mosora, em si filmski kriticar. neki zesci kompleksi te peru...

Vidi cijeli citat


Hajde Marušiću što se kurčiš, mali te lijepo pita, pa kad si toliko pametan odgovori mu na pitanje, po kojoj pravnoj logici ce Milorad Jovana Bibić iduće godine slaviti stoljetnicu svog nogometnog kluba NK Splita. Odnosno konkretnije, zasto vrijedi kontinuitet Anarha i Juga, pa Juga, pa Juga i Borca, Pa Borca i HASK-a, pa HASK-a i Splita (osnovanog 1930) . Svaki od tih predhodnika je bio zabranjen od tadasnje politicke vrhuske, kao i Gradjanski 1945. Zasto za Jovanovog sina sva ta 4 kontinuiteta u pravnom smislu vrijede (premda su Jug 1919, Borac 1922 osnovani kako sasvim novi klubovi, a splitski HASK nema nikakve veze s Anarhom iz 1919, kao sto je i Dinamo 1945 pravno osnovan kaoo novi klub). No  s obzirom na politicka uvjeranja nekadasnjeg kosarkaskog suca i delegata, njegova logika mi je djelomicno jasna. Zabrane Anarha, Juga, Borca naredila je "politicki nazadna" policija Kraljevine SHS (iliti Kraljevine JUgoslavije),a  zabranu Gradjanskog 1945. naredila je za dotičnog novinara iz Mirlovic Polja napredna policija komunisticke Jugoslavije.

Pa s obzirom na navedenu 100-godisnjicu Anarha, ja bi postavio pitanje dezurnim navijacima vjecnozivuceg kluba (medju koje i spada gore navedeni novinar, koji se samo deklarativno veze uz klub iz Parka Skojevaca) koji su najglasniji kada teba osporiti kontinuitet Dinama i Gradjanskog (nekad imna medjumreznim diskusijama po tom pitanju daju podrsku i diskusanti iz "prijateljskog" istocnog komsiluka), koji se ocito razumiju u pravo, pa neka mi odgovore, zasto se toliko nisu zestili kada je Dusan Vukotic, sugradjanin naseg Baroknog cuvara domovinske casti, izdavao prije 8 i pol godina knjigu "70 godina NK Varteks". Kao iskusnim pravnicima nije im trebalo promaknuti kakva je poveznica one Sloge iz 1941. i Tekstilca iz 1945 (koji ce 13 godina kasnije biti preimenovan u NK Varteks, pa prije koji mjesec u NK Varazdin) Da li je rukovodstvo bilo isto, igraci, navijaci? Po kojim kriterijma je to isti klub?

Ili ja neuk za pravo, citam Almanah YU fudbal, pa pogledam godinu osnivanja NK Dinamo Zagreb 1945? U redu, dobro. Gledam II ligu, vinkokovacki imenjak, meni uvijek simpatican, u kasno ljeto 1990 promjenio ime u NK Cibalija. Osnovan i vidim godinu osnutka 1947? A onda se sjetim da je prije koju godinu, dvije, tri isti klub obiljezio svoj 90-i rodjendan. I malo proucim, isti klub uzeo je tradiciju NK Sloge iz Vinkovaca (osnovanim 1925)? Kako je to promaklo nasim vrlim pravnicima, koji kritiziraju kontinuitet Gradjanskog i Dinama.

Slaven je 2007. takodjer proslavio 100-ti rodjendan. Mosor se nije oglasio po tom pitanju prije 5 godina. A NK  Koprivnica (na ciju se tradiciju Slaven poziva nije postojala u dva tri navrata po 4,5 godina).

Pa protumacite mi zasto svi ti klubovi smiju odrzati od strane komunista ili vec bilo kog drugog, svoj kontinuitet, a Dinamo i Gradjanski ne smiju. Da li samo poradi trofejnosti. U pravo se ne razumijem, ali matematiku koliko toliko znam, pa mi ona kazuje da je Dinamo ako se uzmemo li razdoblje od 1945-do danas, trofejniji nego Hajduk od 1911 pa do danas. Cak i ne racunajuci neke vasarske kupove (koji nisu bili priznati od krovne europske nog. organizacije), ali racunajuci osvajanja prvenstva medjunarodno priznatih drzava 1941 i 1946.  No jasno je da je naslov prvenstva YU iz 1929. (u kojem npr nije nastupao tada aktualni prvak Gradjanski, poradi politickih prilika u zemlji, ubojstva u skupstini) vrijedniji od svih mamicevskih naslova iz posljednjeg desetljeca, ali naslov je naslov. 
Obrisan korisnik
Obrisan korisnik
Pristupio: 03.03.2005.
Poruka: 5.393
07. ožujka 2011. u 12:13
 netko je spominjao komplekse?
chule
chule
Dokazano ovisan
Pristupio: 25.07.2009.
Poruka: 12.909
07. ožujka 2011. u 14:01
dbald je napisao/la:
 netko je spominjao komplekse?
Vidi cijeli citat



Potpis se prikazuje ispod svake vaše poruke. Ne smije biti dulji od 250 znakova i smije sadržavati samo tekst.
Obrisan korisnik
Obrisan korisnik
Pristupio: 12.05.2008.
Poruka: 50.334
07. ožujka 2011. u 14:20
u Smogovcima u finalu Kupa Dinamo pobjeđuje Hajduk 1-0 golom Pere Vrageca

ja mislim da Hrvoja Hitreca treba zatvorit u Remetinec a Ivici Zadru oduzet radnu dozvolu
Babangida
Babangida
Dokazano ovisan
Pristupio: 30.07.2006.
Poruka: 11.538
07. ožujka 2011. u 14:32
LuxAngelus je napisao/la:
Jedini veći debilizam je državna dalekovidnica radila s prikazivanjem velog mista svako malo, a dotična serija osim šta je napravljena od samoproglašene jugoslavenske spodobe, u dotičnoj emisiji se isto sprda sa klubom Građanskim koji je nasilno bio ukinut od tih istih komunističkih spodoba, a dobrim dijelom zove na dodatni antagonizam sjevera i juga nekim scenama koje se mogu i na youtubeu vidjeti .
Vidi cijeli citat

LuxAngelus je napisao/la:
http://www.youtube.com/watch?v=ish8BCscMo8
E sad neki tu vide zajebanciju, ali ja tu vidim sprdanje na klub koji su upravo njegovi nasilno ukinuli.

I zapravo se kroz ovaj video, i još jedan sa strane, vidi da su i komunisti poput Smoje vidjeli Dinama kao naslijednika Građanskog. Ne možeš oporeć neke sličnosti u ovom videu.
Vidi cijeli citat

Svasta li si ti tu nadrobio

Na kakav antagonizam zove serija snimljena 1980?

U seriji se sprda sa svim i svacim, a najvise sa "splitskim mentalitetom", pa prije u toj epizodi sta si stavio link, mestar sugeririra kako da se na "mucki i djubretarski" nacin pobjedi Gradjanski

Smoje vidi Dinamo kao nasljednika Gradjanskog?

Po cemu, pa u seriji je opisan i rivalitet i sa drugim klubovima iz ZG:

http://www.youtube.com/watch?v=Jl8WAbcji1M

Concordia - Hajduk, kao sto se vidi niko se ne sprda sa Zagrepcanima, nego je to sprdnja na vlastiti racun

IMHO, serija Velo Misto nije ni blizu "Malom Mistu", previse je ideologije, puno je manje dobre glume (u odnosu na Malo Misto), a serija mi je simpaticna bas zbog nogometa u njoj, ni u jednoj domacoj (a i stranoj) seriji toliko prostora nije posveceno nogometnom klubu

btw

Serija se i ne prikazuje toliko cesto, nije je bilo vec od 2006(7), mislim da bi je trebali prikazati ove godine, tih 5-6 starijih serija se i treba vrtjeti svakih par godina da je vidi svaka nova generacija, bolje da gledaju to nego ove domace sapunjare

[uredio Babangida - 07. ožujka 2011. u 14:38]
Triba vratit Štimca!!!
Obrisan korisnik
Obrisan korisnik
Pristupio: 13.04.2009.
Poruka: 11.550
08. ožujka 2011. u 02:45
Nitko ne komentira da je mjesto lijevog braniča uzeo Drago Horvat u izboru(inače sad nažalost pokojni), igrač iz doba kraja 40-ih i 50-ih godina. Konkurencija i nije bila neka, čak su i Čalu stavili.

A sad se bira zadnji vezni, a čini se da će to opet biti lagana "pobjeda" Belina, iako bi ja osobno najradije da Vukojević ili Jurčić budu najbolji na tom mjestu, iz više razloga. Primjer netalentiranih igrača koji su napravili ili koji će napraviti odlične karijere, pišali krv na terenu i bili razlog podsmijeha većine gledateljstva kad nije išlo(posebno Vukojević do one zadnje sezone kad je trpao kao da je napadač). Čak je mislim prije Wenger rekao da bi iz Dinama uzeo samo njega(nakon one utakmice), a tada sam i ja između ostalog rekao da si ga nek samo uzmu , a od onda je počeo jebeno igrat.
[uredio LuxAngelus - 08. ožujka 2011. u 02:47]
Obrisan korisnik
Obrisan korisnik
Pristupio: 20.11.2010.
Poruka: 2.010
09. ožujka 2011. u 21:27
ISTAKNUTI DINAMOVI IGRAČI NEKADA I SADA
nekada_i_sada.jpgMnogi su naši istaknuti igrači nakon nogometne karijere postali uspješni poslovni ljudi, stomatolozi, treneri, ali bilo je i onih koji su jako teško živjeli. Vrhunski igrači novije generacije mogu si tijekom karijere zaraditi za lagodan život, dok se ostali uglavnom posvećuju trenerskom poslu. Tek rijetki završavaju škole koje će im omogućiti dobar posao i solidna primanja i nakon nogometne karijere. 

 

Milan Antolković bio je vrhunski knjigovodstveni stručnjak, da bi se tek u drugoj polovici radnog vijeka potpuno posvetio trenerskom pozivu. I tu je imao puno uspjeha. Bio je trener u Austriji i Njemačkoj, a s našim je Dinamom osvojio dva Kupa (1960. i 1963.), a 1963. ga je doveo do finala Kupa velesajamskih gradova. Bernard Hugl osvojio je s Dinamom prvi Kup Jugoslavije. Nakon Dinama, u kojemu je djelovao tri godine, bio je trener u Osijeku, Mostaru i Stuttgartu, kao i u nekim njemačkim drugoligaškim momčadima.

Ivan Jazbinšek je 1954. godine s Dinamom osvojio drugi naslov prvaka Jugoslavije. Bilo je tu još mnogo uspješnih trenera koji su nekada nosili plavi dres, kao npr. Gustav Lechner, Ivica Horvat, Mirko Kokotović, Dražan Jerković, Stjepan Bobek ili Josip Kuže

branko_zebec.jpgPo mišljenju mnogih stručnjaka naš najuspješniji trener bio je Branko Zebec koji je za svega godinu dana rada u Maksimiru stvorio europskog pobjednika. Zato će 1967. godina i dalje biti upisana kao godina najvećeg dometa u povijesti kluba. Nakon Dinama vodio je Bayern iz Munchena s kojim osvaja dvostruku krunu, što predstavlja prvu dvostruku krunu osvojenu u njemačkom nogometu. Postaje prvak i s njemačkim HSV-om s kojim igra finale Kupa prvaka. Zebec se u Dinamo vraća 1984. godine gdje je kao trener završio svoju iznimno bogatu karijeru. 

Vlatko Marković je čak četiri puta dolazio na kormilo kluba. Najuspješniji je bio u sezoni 1978./79. kada je momčad igrala najljepši i najefikasniji nogomet u tom prvenstvu, ali je ipak sudskom odlukom izgubila već osvojeni naslov. S Dinamom je godinu dana kasnije osvojio Kup u Beogradu protiv Crvene zvezde.

Ćiro Blažević kratko je vrijeme bio igrač Dinama, a najveće uspjehe u karijeri postiže kao trener Dinama i hrvatske reprezentacije. Među vrlo uspješne trenere svakako spada i Marijan Vlak te posebno Zlatko Kranjčar koji je u klupskoj povijesti zapisan kao trener koji je dva puta osvojio dvostruku krunu - 1996. i 1998. godine. Bio je i izbornik hrvatske nogometne reprezentacije od 2004. do 2006. 

S Dinamom je dvostruku krunu osvojio i naš bivši junior Otto Barić. S Rapidom je 1984. bio finalist Kupa pobjednika kupova, a sa Salzburgom 1994. godine finalist Kupa UEFA. Izbornik hrvatske nogometne reprezentacije bio je od 2002. do 2004. Od naših bivših uspješnih igrača, mnogi su uspjeli i kao poslovni ljudi. Ivica Cvitković tekstilni je inženjer koji je godinama radio kao predstavnik naših tvrtki u Moskvi, Beču i Varšavi. Kada se vratio u domovinu izgradio je lijepi hotel "Europa" u Karlovcu.

Veliki uspjeh je postizao i naš reprezentativni branič Milan Košćak koji je godinama, kao financijski direktor, radio u Astri. Davor Šuker ostao je u nogometu i s velikim uspjehom vodi nogometne akademije u zemlji i inozemstvu. Snješko Cerin vlasnik je staračkog doma, a Boro Cvetković prodaje talijanske cipele u Beogradu. Uspješni su još i Zvonimir Boban koji radi kao sportski komentator u Italiji, Dario Šimić koji ulaže u biznis budućnosti u vodu, te Silvio Marić koji ulaže u sportski centar.

Među vrlo uspješne poslovne ljude svakako se ubraja i pokojni Mirko Braun koji je držao kultni kafić Charlie. Uz njega u Ilici već godinama djeluje kafić diplomiranog pravnika Slavena Zambate. Golman Gordan Mohor uspješan je trgovac vinima.

Posebna priča među našim uspješnim igračima su oni koji su nastavili svoju karijeru u zdravstvu, a to su: dr.Željko Matuš, Ernest Dubac, August Lešnik, Zvonimir Cimermančić i Ivica Reiss. Sve su to ljudi koji su nakon uspješnih igračkih karijera u svojim novim zvanjima i poslovima bili također velemajstori kao i na nogometnim travnjacima. 

Nažalost, bilo je i onih koji su slavu kasnije zamijenili siromaštvom. Jedan od takvih je i naš prijatelj Ismet Hadžić koji je dva puta bio kod nas u Orahovici. Spasio se od gladi prodajući povrće na trešnjevačkom placu. Bio je jedan od najboljih igrača iz generacije '82, a nakon što ga je Zdravko Mamić zaposlio u klubu, Hadžija se bavi trenerskim poslom i vodi Dinamove veterane.

nekada_i_sada_hadzija.jpg 

Stjepan Lamza je najtragičnije lice u Dinamovoj povijesti. Nakon pada s balkona Vile Rebar, nikada se više nije vratio u formu zbog koje su za njim trčali najveći europski klubovi. Lamza danas živi od skromne mirovine te u Dinamu obavlja posao skauta.

Sve to ide u prilog njemačkoj teoriji da većina nogometaša nakon velike karijere skapava od gladi, a neki koji su nekada izlazili iz hotela Esplanade, danas stoje u redu pred pučkom kuhinjom. Neki su zbog dugova i sitnih prijevara zaglavili i u zatvoru, neki su bankrotirali, za mnoge je kocka bila fatalna, a neki jednostavno nisu imali sreće. 

Obrisan korisnik
Obrisan korisnik
Pristupio: 20.11.2010.
Poruka: 2.010
09. ožujka 2011. u 21:30
ZAROBLJENA KARAVELA
zarobljena_karavela_naslov.jpgProšlo je 44 godine od najvećeg klupskog pothvata kada je Dinamo osvojio Kup velesajamskih gradova. To je povod evociranju uspomena koje nikada neće izblijediti. Tadašnji Dinamov uspjeh bio je glavna europska nogometna senzacija jer konkurancija nije bila nimalo bezazlena. Nabrojat ću samo najpoznatija imena: Juventus, Bologna, Napoli, Basel, Bordeaux, Nica, Stuttgart, Valencia, Sevilla, Porto... Ovo je novinski članak iz Sportskih novosti (rujan, 1967.) o trijumfalnom povratku igrača u Zagreb nakon druge utakmice. 

Sportske novosti, 9.9.1967.

Ono što su u četvrtak navečer doživjeli Dinamovi igrači na svom trijumfalnom povratku iz Leedsa, ne pamti se u analima zagrebačkog sporta. Doček koji im je priređen na aerodromu Pleso, događaj je koji će se dugo pamtiti.

zarobljena_karavela_1.jpgVeć iza 17 sati (avion s Plavima stigao je u 18.45) počele su u pravcu zrakoplovne luke kretati kolone automobila, autobusa, motocikala, biciklista. Karavela s Plavima nestrpljivo je očekivana. Ambijent je pružao veličanstvenu sliku. Kud god se pogleda nepregledno mnoštvo - ukupno 3 do 4 tisuće (tko bi ih izbrojao). Mjesta nije bilo ni za iglu.

Na pisti je plavu ekspediciju očekivalo dvadesetak zagrebačkih nogometnih djelatnika i desetak fotoreportera, "sretnika" koji su uspjeli dobiti dozvolu za izlazak na zabranjenu zemlju. Bio je to planiran svečan, ceremonijalan doček, pozdravni govori. Međutim, sve je krenulo drugim tijekom. Slijetanje aviona s igračima bilo je preveliko iskušenje za nestrpljive obožavatelje, a još veće opterećenje za ogradu koja ih je dijelila od piste. I nije ta prepreka mogla izdržati nalet. Srušila se i oko tisuću najvatrenijih (i najhrabrijih) začas se našlo u prostoru na kojem je pristup "običnim smrtnicima" zabranjen. Avion je opkoljen, za tili čas zarobljen, iako se još pravo nije ni umirio.

Uzaludne su bile najprije prijetnje, kasnije i molbe osoblja aerodroma - bujicu više nitko nije mogao zadržati. Izlazak igrača s peharom visoko uzdignutim iznad glava, izazvao je pravi urnebes. Sva petnaestorica su začas bili "razgrabljeni", u tren oka našli su se na ramenima navijača, pehar je kružio iz ruke u ruku. Skandirana su imena pojedinaca, miješala se s povicima "Plavi, Plavi". Proteklo je dosta vremena dok su se igrači uspjeli izvući iz ruku svojih simpatizera i okupiti se u carinarnici. Na njihovim licima vidjelo se da su zatečeni i iznenađeni ovakvim dočekom.

A ovo je bio tek početak. Nakon obavljenih carinskih formalnosti, ponovila se ista slika pri zlasku iz zgrade. Svaki igrač ispraćen je pljeskom do autobusa, skandirala su se njihova imena i trajalo je gotovo pola sata dok su se svi sakupili. Kad je autobus konačno krenuo u grad, pratila ga je dugačka "zmija" najraznovrsnijih vozila. Cilj je bio tajništvo u Haulikovoj ulici. Prije toga autobus je prošao glavnim gradskim ulicama, "zakočili" su promet i konačno stigli pred prostorije u Haulikovoj. Ovdje je bila slična situacija kao i na aerodromu.

zarobljena_karavela_2.jpg

 

 

 

 

 

 

 

Svi su im htjeli čestitati, stisnuti ruke. Ni izlazak u prostorije kluba nije bio spas za igrače. Pehar je postavljen na balkon na kojem se vijorila i plava zastava. Balkon je bio osvijetljen reflektorima. S ulice su odjekivali gromoglasni povici - navijači su zvali igrače. Pojedinačno su pozivani akteri ovog velikog finala. Zahvalio se na dočeku najprije Rudolf Sabljak u ime uprave, Dražan Jerković je na uporno inzistiranje neumornih simpatizera održao kraći govor.

Razdraganim navijačima pročitan je i telegram koji je s Bohinja, gdje se nalazi na oporavku, uputio svojim suigračima Stjepan Lamza: "Do suza ganut, radujem se zajedno s vama i od srca čestitam. Vaš Štef". Izazvalo je to nove ovacije i nove izlaske na balkon. I trajalo bi to slavlje tko zna kako dugo. Međutim, igrači umorni od utakmice i napornog puta, čeznuli su za krevetom. I polako su "nestajali", kako je tko najbolje znao i umio. Svako je dobio "počasnu pratnju" navijača i tako je teklo sve dok i posljednji igrač nije napustio prostorije u Haulikovoj ulici.

Slavlje se tada prenijelo u centar grada, na popularno sastajalište nogometnih entuzijasta, "špicu" i trajalo je kao i dan ranije, duboko u noć.

Video: http://www.youtube.com/watch?v=k67Wdi9ZnZ8&feature=player_embedded#at=14

Obrisan korisnik
Obrisan korisnik
Pristupio: 20.11.2010.
Poruka: 2.010
14. ožujka 2011. u 15:00
Svjedok vremena Zvonimir Magdić (81) kao dječak uživo je gledao purgere

Građanski je bio europski velikan, pred njim je čak i Barcelona bila nemoćna!

Igrači Građanskog bili su činovnici u Plinari, Elektri, općini..., a publika ih je obožavala

Novinarski doajen Zvonimir Magdić (81) zamalo je pustio suzu kada smo dogovarali intervju...

– Zar o Građanskom, mome djetinjstvu u Zagrebu, najljepšim uspomenama...?

Što je za vas Građanski, Amigo?, pitamo velemajstora pisane riječi.

– Građanski je najveći hrvatski nogometni klub! I to nije moj dojam, nego će to reći i njegovi rezultati. Nikada poslije niti jedan hrvatski klub nije imao takvu skupinu nogometnih genijalaca, koji su s trenerom Bukovyjem stvorili nevjerojatan duh zajedništva – kaže Amigo.

Pothvat u Barceloni

Postavu te momčadi Magdić izrecitira u dahu: Glaser, Brozović, Dubac, Lechner, Jazbinšek, Pleše, Cimermančić, Wölfl, Lešnik, Antolković, Kokotović. Ali, tko je bio najveći nogometaš Građanskog?

– Moj susjed iz Trnja, Štef Bobek, najveći nogometaš kojeg sam ikada vidio. Duhovit, raznovrstan, elegantan, dribler, lijeva, desna noga, jedini koji je rolao s obje... Jednom sam ga pitao da sastavi idealnih 11 iz Građanskog, Reala i Honveda, tada najmoćnijih klubova Europe. I Štef je u nju stavio sedmoricu iz Građanskog! – prisjeća se Magdić.

Najveće utakmice Građanskog?

– Pobjeda nad Barcelonom u gostima 1923., golom Brace Babića. Doček na glavnom kolodvoru bio je veličanstven, 15.000 ljudi. Ili one 1944. nad moćnim Mađarima, Nagy-Varadom na Concordiji, 2:0 i 1:0, pred 20.000 ljudi, kada je i poglavnik bio na utakmici. Na uzvrate u Mađarsku putovali su vlakom praćeni njemačkim letećim tvrđavama. Prva je završena 1:1, druga 4:0 za nas, odigrana neposredno nakon bombardiranja.

Kako ste saznali rezultat iz Mađarske?

– Slušajući sportske vijesti na krugovalu. Potrčao sam to podijeliti s igračima Željezničara, koji su upravo kartali. Klicao sam: "Građanski je tukao Mađare s 4:0!", a oni su me poklopili: "Daj, mali, ne zafrkavaj, to je nemoguće!"

Loža u Edinburghu

I još jedna od nezaboravnih: Liverpool je 1936. godine u Zagrebu pao s 5:1. Amigovo sjećanje:

– Poslije toga purgeri su išli na turneju na Otok i, među ostalim, igrali protiv Heartsa u Edinburghu. Samo zbog toga išao sam s Dinamom prije dvije godine u Škotsku, da sjednem u ložu iz koje su ondje nekada gledali Građanski.

Na kraju razgovora, suza se opet zacaklila...

– Nažalost, 1945. komunisti su zatrli sve što je Građanski imao, pokradeni su ili uništeni svi trofeji, dresovi... Poznati zagrebački nogometni dužnosnik Bogdan Cuvaj jednom je 50-tih godina pozvan u Beograd. Ondje su mu rekli: "Želite li, možete vratiti imena klubovima, HAŠK-u, Concordiji..., samo Građanski ne dolazi u obzir! Toliko im je smetao, moj amigo...

Obrisan korisnik
Obrisan korisnik
Pristupio: 20.11.2010.
Poruka: 2.010
14. ožujka 2011. u 19:29

Kad Belin puca, uprava se ljubi

Rudo Belin zaštitni je znak Dinama, jedan od nekoliko najvećih u povijesti plavih. Svestran, čudesan tehničar i majstor za slobodne udarce

Legenda kaže - kad je Belin namještao loptu prije izvođenja slobodnog udarca, uprava Dinama već se ljubila, unaprijed slaveći pogodak.

Naime, Rudač je bio sjajan iz slobodnih udaraca, sve što je bilo blizu suparničkog šesnaesterca u velikom je postotku slao u suparničku mrežu. Uz to, siguran je bio pri jedanaestercima.

Obilježio je deset godina Dinama, s njime osvojio Kup velesajamskih gradova 1967. godine, najveći trofej u Dinamovoj povijesti, jedini međunarodni, tome je dodao tri kupa bivše države za koju je igrao 29 puta.

Za plave je odigrao čak 410 susreta, što je za to doba iznimno mnogo, a zabio je 74 gola. Prvu utakmicu za prvu momčad Dinama odigrao je 12. veljače 1961. protiv Zagreba, a od plavih se oprostio susretom s Mariborom 28. lipnja 1970. Do 1974. igrao je u belgijskom Beerschotu.

Nakon igračke karijere radio je u Dinamu kao trener. I u omladinskoj školi, često kao pomoćnik prvog trenera, nekoliko je puta i samostalno vodio momčad, te uskakao kao prijelazno rješenje.

U tom stresnom poslu Belin je ostajao miran, tih, možda i previše tolerantan za vođenje nogometaša. A imao je mnogo čemu podučiti brojne generacije Dinamovih igrača.

Osim u Dinamu, radio je i u Iraku gdje je 2002. godine bio trener tamošnje reprezentacije.

  • Najnovije
  • Najčitanije