Popularni Vili rado se sjeća svojih 60 utakmica za Dinamo, ali i s tugom priča o izgubljenom prvenstvu 1979. godine koje su naši nogometaši već bili dohvatili, ali su u finišu ''za dlaku'' izgubili prvenstvenu utrku s Hajdukom. Čitavo su prvenstvo uvjerljivo vodili prikazujući daleko najljepšu i najsadržajniju igru. Dinamo je tada punio tribine na svim stadionima. Oduševljenje nogometom i Dinamom bilo je toliko veliko da bi se i protiv tuzlanske Slobode ili ljubljanske Olimpije na maksimirskim tribinama okupilo po 30.000 ljudi, o derbijima da se i ne govori. Zagreb je u to vrijeme doslovce živio za Dinamo.

Što Vas je kao Hajdukovca dovelo u Zagreb, i to u trenutku kada ste bili standardni igrač i uvjerljivo jedan od najboljih njihovih igrača?

- Došao sam iz poštovanja prema Dinamu i Zagrebu, kao i zbog mog najdražeg trenera Vlatka Markovića. Iz Splita sam otišao iz dišpeta. Došlo je do nekih nesporazuma sa stručnim štabom i moja je odluka da napustim Split u ranu jesen 1978. bila neopoziva. Više me ništa nije moglo zadržati u mome rodnom gradu i staroj sredini.

Jeste li ikada zbog toga požalili?

- Nikada! Dapače, uspomene na Dinamo i Zagreb uvijek iznova u meni pobuđuju najljepša sjećanja.

U Hajduku ste promijenili dosta trenera, ali Vam je, kako kažete, najdraži Vlatko Marković?

- Gospodin Vlatko svakom je igraču pristupao ljudski, stručno i s velikim razumijevanjem. Posebno je zaslužan da sam se razvio u modernog braniča, dopuštao mi je da zahvaljujući svojoj brzini odem naprijed u pomoć napadu, pa sam tako često sudjelovao i u napadačkim akcijama. Imali smo tada u Dinamu sjajnu kombinaciju igrača s iskustvom i mladih, darovitih momaka od 18 do 22 godine. Marković je svakom znao dati najbolji trening i pomoći mu da se njegove kvalitete maksimalno razviju. Među iskusnima, kojima sam i sam pripadao, bili su tada Stinčić, Tucak, Bonić, Janjanin, Vabec i Senzen, a izuzetno darovite predvodili su Zajec, Mlinarić i Kranjčar. Posebnu vrijednost su pak predstavljali odlični igrači sredine terena Bručić i Mustedanagić. Marković nas je sjajno vodio i samo zbog čistog peha nismo se na kraju okrunili naslovom prvaka.

Kada ste po Vašem mišljenju prvenstvo trebali dobiti, a gdje ste ga izgubili? 

- Trebali smo ga dobiti nakon što smo 9. svibnja 1979. u Splitu sa 2:1 pobijedili Hajduk, a izgubili smo ga 26. svibnja u Nišu nakon neshvatljivo loše igre protiv Radničkog koji nas je dobio s istim 2:1 rezultatom. Nisu nam nakon toga pomogle ni četiri uzastopne pobjede do kraja prvenstva (banjalučki Borac 4:0, Osijek u Osijeku 2:1, Velež u Zagrebu 3:1 i Vojvodina u Novom Sadu 1:0). Imali smo na kraju 50 bodova kao i Hajduk, ali s nešto slabijom razlikom zgoditaka. Odlukom suda Udruženog rada kojom smo zbog ''slučaja Tomić'' utakmicu protiv Rijeke dobili 3:0, jedno smo vrijeme doduše mi bili prvaci, no ta je odluka poništena pa smo ostali bez naslova kojemu smo se nadali.

Od tada su prošle 32 godine, a Zagrepčani Vas pamte kao veliko pojačanje. Po mnogima ste bili najbolji igrač te momčadi koja je čitavu sezonu oduševljavala. Kojeg ste suigrača iz tog sastava najviše cijenili?

- Veliki potencijal dokazao je Marko Mlinarić, genijalni igrač, pa Snješko Cerin koji je bio posebna priča. Kad ga je čovjek gledao, štošta bi mu se moglo pripisati kao nedostatak, a kada je trebao pokazati snalažljivost pred protivničkim vratima, tada je bio nenadmašan. Igrao je i lijevom i desnom nogom, imao je dobar udarac glavom, dribling na kratkom prostoru i fenomenalan osjećaj za gol. A tu su Zajec i Kranjčar koji su pored nas starijih paradirali svojim raskošnom talentom. Puno golova dao je i Drago Vabec, a ja sam u toj sredini bio tako dobro primljen kao da sam u njoj odrastao. Mojih 60 utakmica u modrom dresu i 11 golova nikada neću zaboraviti. Neću zaboraviti ni našu sjajnu kuharicu Baricu koja nam je ugađala i pripremala hranu kao u najfinijem restoranu. Svi su u klubu, od predsjednika Ročića do oružara Nikole Markovića, živjeli za naš uspjeh. A i cijeli Zagreb je živio za klub, osjećalo se na ulicama grada koliko je Dinamo popularan i jak.

A kako objašnjavate sadašnju nezainteresiranost navijača koji u tako malom broju dolaze na utakmice?

- Dinamo će puniti stadione kada igra u gostima, no doma će se igrači morati pošteno potruditi da svojom igrom i odnosom prema igri vrate povjerenje gledatelja. To neće ići lako, ali se nadam da se neće dugo čekati na povratak navijača. Sve ovisi o igračima, ako zaredaju dobre igre, publika će se brzo vratiti. I još nešto, kolikogod je nogomet skupna, momčadska igra, toliko je potrebno imati i zvijezde koje će posebno privlačiti publiku. Pogotovo ako dođu iz Dinamova podmlatka, kao što su svojedobno došli Zajec, Kranjčar, Mlinarić, Deverić, Boban i drugi. U takvoj se sredini i igrači sa strane, kao što sam i ja bio, osjećaju dobrodošlima, mlađima i poletnijima. Znam to iz vlastitog iskustva.

Kasnije Džoni igra kratko u Schalkeu, te nakon jedne pauzirane sezone postaje jednim od boljih igrača Wattenscheida odigravši tamo 130 utakmica. U dresu Jugoslavije debitirao je 28. rujna 1974. u Zagrebu protiv Italije (1:0), ali je odigrao sveukupno tek 4 utakmice. Mnogi ga svrstavaju među najbolje igrače obje najjače hrvatske momčadi.

Građanski je osnovan kao svojevrsna protuteža Mađarima koji su namjeravali u Zagrebu osnovati klub što će biti dio Mađarskog nogometnog saveza, iako su svi klubovi u Zagrebu bili dio Hrvatskoga sportskog saveza osnovanog 1909. godine. Hrvati su željeli osnovati novi klub prije Mađara pa je Andrija Mutafelija s nekolicinom svojih prijatelja osnovao Građanski u kavani na zagrebačkom Preradovićevu trgu.

Sve do 1945. godine Građanski je bio vrlo popularan i uspješan zagrebački klub koji je dekretom ugašen 1945., a cijela arhiva kluba spaljena zbog navodne suradnje s NDH. Na temeljima Građanskog nastao je Dinamo i ove će godine naš klub, na dan osnutka Građanskog, proslaviti svoj stoti rođendan svečanom akademijom u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu.

Propušteno u prvenstvu, obilato se nadoknadilo osvajanjem Kupa. Redom je Dinamo izbacivao Galeniku (2:1), Rad (4:1), Partizan (1:1, pobjeda na jedanaesterce) i Kikindu (3:1). U finalu je čekala Zvezda.

Po novim pravilima tada su se igrale dvije utakmice. Dinamu je bilo puno lakše jer nam je Zvezda bila dva puta protivnik u finalu (1950. i 1964.) dok se još igrala samo jedna utakmica i to u Beogradu, što su Zvezdaši iskoristili i pobijedili u oba finala. Jedino pravedno i pošteno rješenje bile su dvije finalne utakmice. U prvoj utakmici koja se igrala u Maksimiru, Zvezda je zaigrala oprezno i zatvoreno, računajući da će sve riješiti u drugom uzvratnom meču. Dinamo je igrao vrlo dobro, napadački i na kraju mu se to isplatilo. Nakon odsvirane himne, tadašnji predsjednik Predsjedništva SR Hrvatske Jakov Blažević, u pratnji predsjednika Dinama Vida Ročića, spustio se na teren i rukovao sa svakim igračem Dinama i Zvezde.

Treneri Vlatko Marković i Branko Stanković sastavili su momčadi bez svojih ponajboljih igrača. Dinamu su nedostajali Velimir Zajec i Snješko Cerin koji su bili u JNA, dok je Zvezda bila oslabljena za Vladimira Petrovića-Pižona. Čitavo se prvo poluvrijeme uzalud čekalo na vodstvo plavih, da bi već početkom drugog poluvremena, u 50. minuti, tadašnji naš najbolji strijelac i kapetan Zlatko Kranjčar svladao Ljukovčana iz jedanaesterca. Svi su tada pretpostavljali da takva minimalna prednost neće biti dovoljna u uzvratnom dvoboju, međutim... 

Na uzvratu u Beogradu je zbog jake kiše izostao očekivani posjet. U prvoj je finalnoj utakmici u Zagrebu bilo 50.000 gledatelja, dok se u Beogradu skupilo nešto više od 30.000. Crvena zvezda je doista krenula svim snagama opsjedati Dinamova vrata koja je suvereno čuvao Tomislav Ivković, isti vratar koji je nažalost četiri godine kasnije prešao u Crvenu zvezdu. Pretpostavljalo se da ako Dinamo prvi primi pogodak neće imati šanse, no po kišovitom vremenu i na natopljenom terenu Dinamo je igrao hrabro. Tražio je pogodak, unatoč riziku da ga primi. Bila je to sjajna utakmica u kojoj su naši igrači svako malo prelazili u kontranapade i na taj način otupili oštricu domaćih napada.

Nade Zvezdinih navijača podgrijao je Zoran Filipović savladavši Ivkovića u 65. minuti. Još se grmljavina s tribina nije ni stišala, a drugi rezervist, ovaj put plavi Drago Dumbović, tek što je ušao u igru umjesto Stjepana Deverića zatresao je Ljukovčanovu mrežu. Onako lakonog zanjihao je najprije Krmpotića pa onda Miletovića da bi na kraju vrhom kopačke rutinski svladao Zvezdinog vratara. Uostalom pogledajte skraćenu snimku te povijesne utakmice.

U preostalih 20 minuta naši su se igrači junački borili i zaustavili sve nalete obezglavljenih domaćina. Završilo je 1:1 što je značilo da se Dinamo, osim što je osvojio kup, nakon 11 godina ponovno vratio u natjecanje Kupa pobjednika kupova. Pobjednički pehar našem kapetanu uručio je Vasil Tupurkovski, tadašnji predsjednik omladine Jugoslavije kojega se sjećamo po tome što je u Predsjedništvu Jugoslavije, zajedno sa Stipom Mesićem, glasovao protiv intervencije JNA u Hrvatskoj i Sloveniji. Čestitke Dinamovcima pristizale su sa svih strana, a uspjeh u kupu bio je melem na ranu zbog velikog neuspjeha u prvenstvu.

Prijelazno razdoblje donijelo je opet kritičnu situaciju u Dinamu. Razočaran i umoran trener Vlatko Marković se nakon osvojenog pehara povlači, a na njegovo mjesto dolazi eksplozivni Đalma Marković. Đalma je ostavio neizbrisiv trag u klubu jer je u školi Hitrec-Kacian odgojio mnogo naših poznatih igrača. A što je kasnije bilo s junakom Dragom Dumbovićem? U Dinamu se zadržao još tri godine, ali je bio nezadovoljan statusom kod Ćire Blaževića te se skrasio u SAD-u gdje je sjajno igrao mali nogomet. Navodno i danas tamo ima malonogometnu školu. Tko zna sjeti li se pogotka koji je donio toliko sreće Dinamovim navijačima ili je jača gorčina što u Dinamu nikada nije dobio pravu priliku.