Proslava vrijeđa veliki klub
Sto godina Dinama - provincijski kič posvađan s logikom i činjenicama
Autor: Tihomir Ponoš
Objavljeno: 27. travnja 2011. u 10:10
Dinamo je prije 13 godina slavio 95. obljetnicu. U međuvremenu je prošlo 13 godina, a isti klub, što je matematički i kalendarski zanimljivo ne slavi 108. obljetnicu nego 100. U glazbenom programu nije bilo
„Dinamo“ je proslavio svojih navodnih stotinu godina, iako je klub pod tim nazivom osnovan 1945. godine, organizirana je svečana akademija u Hrvatskom narodnom kazalištu, a ta svečana akademija nije bila ništa drugo nego izbljuvak koji je uvrijedio, ako nikoga drugoga, onda sve Zagrepčane, kolokvijalno ili pogrdno nazivane purgerima, kako komu drago, ali je uvrijedio i logiku i pamćenje ljudi i svoju vlastitu tradiciju. Zanemarimo nezanemarivu činjenicu da je „Dinamo“ valjda jedini nogometni klub na svijetu koji takvu velevažnu obljetnicu ne slavi na stadionu nego u kazalištu. Ono što je izgovoreno, što je posredstvom izravnog prijenosa javne televizije mogla vidjeti cijela nacija je naprosto ogavna manipulacija.
Nadalje je Barišić zborio o tome kako „Dinamo“ nikad nije bio miljenik političkih režima. Ne, ma kakvi. Uopće nije bio miljenik devedesetih godina prošloga stoljeća, uopće ga Franjo Tuđman nije protežirao, uopće se za taj klub nije naveliko torbarilo po gradskim poduzećima i uopće Vlatko Marković taj klub nije nazivao najkatoličkijim hrvatskim klubom . Nisu baš svi, pa ni Zagrepčani, tako senilni kako Barišić misli.
Kad smo već kod politike, valja zapaziti da su nakon Barišića, koji je zborio o političkoj neomiljenosti najdražeg kluba, za pozornicu izlazili sve sami političari koji su na vlasti, od Milana Bandića (gradonačelnik Zagreba), Gordana Jandrokovića (potpredsjednik Vlade) do Luke Bebića (predsjednik Sabora).
Naravno da se ponovno spominjalo, a to je u slučaju „Dinama“ već ritualno, njegovo povijesno hrvatstvo, njegova povijesna simbolika, jer kad se nije smjelo reći „ja sam Hrvat“ (a na popisima stanovništva tako su se izjašnjavali milijuni), onda se „ja sam Hrvat“ iskazivalo odlaskom na stadione i navijanjem „Dinamo, Dinamo“ i „O, Isuse na nebesu, daj pomozi plavom dresu“.
Prisjetio se u tom kontekstu Luka Bebić i toga da je „Dinamo“ tamo negdje pedesetih godina izgubio naslov prvaka države na gol-količnik. Jest, i naslov je osvojila beogradska „Crvena zvezda“. Jedino što Bebić nije rekao da je „Dinamo“ tri kola prije kraja vodio s pet bodova razlike u vrijeme kad je pobjeda vrijedila dva boda.
Kad smo već kod govornika, valja uočiti da nogometaši i treneri „Dinama“ nisu dobili onih nekoliko minuta koje se obično kriju iza rečenice „mikrofon je vaš“.
Ni glazbeni program nije bio ništa manje manipulativan. Vješto se izbjeglo izvesti pjesmu Pips&Chips&Videoclipsa „Dinamo je volim“ . Ta bi pjesma, naime, demantirala predsjednika Barišića, a nije lijepo demantirati predsjednika u tako svečanim trenutcima. Ne bi ta pjesma nikad nastala da „Dinamo“ u jednom razdoblju svoje povijesti nije bio režimski klub.
Kad je već hrvatstvo toliko važno za prošlost kluba šteta što nisu izabrali neku drugu zgradu za proslavu, a ne HNK. Ta je zgrada u Zagrebu tamo gdje jest zato što je tako odlučio mrski ban Khuen Hedervary , izgradio ju je austrijsko-njemački arhitektonski tandem Fellner i Helmer , a otvorio austro-ugarski car i kralj Franjo Josip .
Navodno domaćinsku atmosferu podgrijavao je i voditelj Ivica Blažičko . Tako je lirski tenor Mužek, međunarodno ugledan, od Tomislava postao Tomica, a obiteljskoj atmosferi doprinio je Blažičko i predstavljajući sjajnu generaciju iz 1967. Za njega tako Rora nije Krasnodar nego Kraso, a rezervni vratar Dautbegović nije Fahrija nego Faćo. Tek toliko da pojača dojam provincijskog, uvredljivog događaja.
Što se, pak, tiče spomenutog HAŠK-a valja podsjetiti da je „Dinamo“ prije 13 godina slavio 95. obljetnicu. Tada se zapravo slavilo 95. godina od osnivanja HAŠK-a, u međuvremenu je prošlo 13 godina, a isti klub, što je matematički i kalendarski zanimljivo ne slavi 108. obljetnicu nego 100. Nije nezanimljivo ni to što je prije šest godina „Dinamo“ proslavio 60. obljetnicu, ali je, opet matematički i kalendarski zanimljivo, za samo šest godina ostario punih 40 ljeta. Svakako valja imati na umu da će klub koji je u utorak proslavio svoju 100. obljetnicu postojanja za samo devet godina imati priliku proslaviti svoju 75. godišnjicu . A neki još misle da žene kriju godine.
Kad se već taj HAŠK danas tako prešućuje valja podsjetiti da je isti klub koji je u utorak navečer proslavio svoje stoljeće kratko vrijeme ranih devedesetih imao u nazivu i taj HAŠK, a valja podsjetiti i da igra na mjestu gdje je bio stadion HAŠK-a, a ne Građanskog.
Valja podsjetiti i to da je „Dinamo“ možda i jedini klub za koji su igrala dva osvajača zlatne kopačke na svjetskim prvenstvima (Dražan Jerković kao igrač „Dinama“ taj je naslov podijelio u Čileu 1962. godine, a Davor Šuker tada već kao igrač „Reala“ osvojio ju je u Francuskoj 1998. godine), a da se to uopće ne spomene.
U niski uspjeha kojih je doista bilo i velikih igrača kojih je doista bilo, zaboravljene su još dvije važne stvari.
Taj klub danas igra na stadionu kojega treba brandirati kao najružniji stadion na svijetu, a nekad je igrao na stadionu koji je osvajao relevantne međunarodne arhitektonske nagrade. Taj klub nekad je igrao na vjerojatno najboljem travnjaku u jugoistočnoj Europi, a danas iz tog „travnjaka“ jedva da raste korov.
Ima „Dinamo“ veliku prošlost, ima „Dinamo“ svoje mjesto u povijesti društva, ne samo sporta, ali čemu takvi falsifikati, čemu takvo vrijeđanje – „Dinama“.
Triba vratit Štimca!!!
