Otac i majka nogometa.
Znao sam da će bit dobro čim se Ian ponudio da napiše uvod, zato sam mu i pomogao u traženju.
Pisao sam i ja nekad davno o svom postepenom zaljubljivanju u engleski nogomet, probat ću sad sažet ono čega se sjećam. Šteta što tu nisu stari doajeni teme kao Mickey, dicquelme i ostali.

U mojim počecima praćenjima nogometa sredinom 90-ih još uvijek nije bilo puno prijenosa stranih klubova na našim programima koje je hvatala riblja kost (ukupno valjda 6-7 programa), a satelitska je u tek iz rata izašlom Mostaru još bila misaona imenica. Uglavnom se sve svodilo samo na Ligu prvaka kojom su tih godina dominirali Milan, Ajax i Juventus. Nisam siguran, ali mislim da su Petica i Top gol (bh. inačica iste emisije) došli koju godinu poslije ili sam je ja tek počeo gledat. Volio sam Juventus kojeg su predvodili Peruzzi, Del, Piero, Vialli. Ravanelli... Radovao se kad osvojili LP protiv Ajaxa i tugovao kad su godinu poslije izgubili od Dortmunda.

Onda je BHT počeo s prijenosima utakmica Premiershipa i otkrio sam neki potpuno drugi svijet. Te prijenose su zadržali sve od druge polovice 90-ih do prije par godina kad je Sportklub preuzeo monopol. Sredinom 00-ih dok je gledanje utakmica preko streamova još uvijek bilo teško izvedivo su imali utakmice u svim terminima kao sad SK. Ulijetali su tu po koju godinu od hrvatskih programa i RTL i Nova i HRT, ali nitko u toj mjeri i trajanju. Gledaš sve ono što nogomet u Engleskoj čini posebnim i ostaješ sve više fasciniran. Već je opisana sama igra, bez glumatanja, bez izdrkavanja s loptom u igri i u prekidima, brzo, žustro, agresivno... Recimo nekad mi je bilo potpuno nezamislivo i neprirodno da Španjolac zaigra u Engleskoj. A možda i više od toga je ono što te opije sve ono oko same igre. Armije navijača koje svaki klub ima iako se možda nikad nije približio vrhu i iako možda samo u tom gradu ima nekoliko boljih/većih klubova. Posebne originalne pjesme koje se pjevaju za svakog protivnika, svakog igrača, svaku posebnu situaciju što ih čini daleko originalnijima od ostalih organiziranih navijača. To je isto vjerojatno igralo važnu ulogu jer sam uvijek volio slušati navijače kako i šta pjevaju, a kako engleske razumiješ za razliku od ostalih stranih njih ti je zanimljivije pratit. Ono skakanje navijača iza gola nakon što njihova ekipa zabije je nešto što najbolje pamtim iz tih početaka i što sam uvijek sam pokušavao simulirati u sobi (). Neviđeno poštovanje legendi koje svaki klub ima, tribine nazvane njihovim imenima i statue ispred stadiona. Brzo sam zaboravio na žabare. Bilo je jasno da ću ubuduće navijat za engleski klub, samo je trebalo odobrat koji što nije bilo lako jer svaki ima toliko posebnosti. Zapravo meni svi osim Uniteda (tada još nisam ni znao za ABU, ali sam ga se pridržavao kad jesam ). Znam da ovdje ima njihovih navijača koji se neće složit, ali kod njih nekako nisam osjetio taj otočki štih koji me privukao ostalima. Možda jer su prvi prihvatili globalizaciju, a možda jer su bili najsupješniji i kući i u Europi pa ih zato nisam volio. To je možda i bio jedan od razloga što sam kasnije počeo simpatizirat njima rivalske klubove, prvo kraća avantura s Arsenalom pa onda Liverpool nekih već 15 godina. Ironično je zato da mi je prvi dres u životu bio od Uniteda. Tetak išao u Italiju i kupio nam poklone, staroj rekao da je meni kupio taj dres, a kako je njoj to sve isto samo mi je prenijela da je neki dres koji sam ja iščekivao da dobijem. Jedno od većih razočarenja iz djetinstva je bilo kad sam vidio da je Unitedov, ali svejedno sam ga nosio jer je tad bila fora imat bilo kakav. To je bio onaj sa Sharpom na prsima, danas dobro izgleda kad pogledam slike.

Dakle za Arsenal sam navijao možda od 1998. do 2000. Stari Highbury je bio mitsko mjesto, ne prevelike tribine i kratak teren uz poseban položaj kamere (to mi je možda bio problem s Old Traffordom, preglomazan je što se nije uklapalo moju u sliku o idealnom engleskom stadionu, a tek ta skučenost terena i tribina mi daje potpuni fear factor o kojem sam gore pisao), karizmatična ekipa s Adamsom, Bergkampom, Seamanom, Vieirom, Ljungbergom i naravno najvećim brojem 14 ikad. Ne znam kako i zašto sam se ohladio, možda zato što su oni među prvima počeli s nakrcavanjem stranaca pa kao i ManU mi počeli gubit ono nešto. Skeptici engleskog nogometa bi rekli da su zato i bili najspješniji klubovi tog perioda.

A onda sam se na prelasku milenija bolje upoznao s Anfieldom. Sve ono što sam rekao za Highbury pa na entu potenciju. Izalazak na teren kad igrači dodiruju tablu "This is Anfield" da podjeti i njih i protivnike gdje igraju. Zna se već sve o YNWA da ne objašnjavam posebno, samo se sjećam kako sam kad sam našao cijeli tekst kopao po rječniku (nije se tad još jezik znao tako dobro) da je prevedem u potpunosti i shvatim koliko djeluje inspirirajuće i nabrijavajuće pred početak. Pjesma koja se pjevala i na početku i na kraju, jednak je učinak imala u svim situacijama jer si bez obzira na rezultat znao da je ekipa dala sve što je mogla. Ne pamtim da je sve do neke 2010. publika na Anfieldu ikad izviždala ekipu, to je donijela globalizacija pa sad nije rijedak slučaj. Kad igraš za Liverpool otprilike se već zna kakav si karakter, borba do kraja, bez odustajanja bez obzira na rezultat. Ono što je Ian pisao o ludilu prvih 20 minuta utakmica, to mi je asocijacija na Houllirov Liverpool. Kakva je to furija bila, protivniku se nije dalo da diše, da leži, da se čeka s izvođenjm prekida. Totalni nogomet. Kostur ekipe od otočkih igrača, tada klinci Carragher i Gerrard, nešto stariji McManaman. napad koji su činili Owen, Fowler i Heskey, sredinom dirigirao stari lisac McAlister, nadograđen s par stvarno kul stranaca - Hyypia, Riise, Berger - koji su po ponašanju i odnosu prema klubu i igri djelovali kao da su tu rođeni. Uz sve to klub i navijači koji se najviše od svih drže tradicije i poštuju legende. Svjestan sam da su i oni vremenom izgubili "ono nešto", kao uostalom svi imalo uspješniji klubovi Premiershipa. Ne pjeva se više YNWA ni približno strastveno kao nekad i uopće nema one podrške (ali podrške u pravom smislu koja je karakterizirala navijače Liverpoola, ne ono što ostali podrazumijevaju pod podrškom kao jednolično pjevanje cijelu utakmicu ili jebanje majki igračima i treneru), niti ima spomenutog dodirivanja table, niti nekih kul igrača. Ne raduju me pobjede kao što su nekad niti zbog poraza žalim kao nekad. Uglavnom je sve ostala samo uspomena, ali izrazito lijepa uspomena na ligu kakvu sumnjam da će imati današnji klinci koji svi do jednog svršavaju na Barcelonu i Messija, ma koliko oni bili sjajni i koliko rekorda porušili.

Evo primjer tog opisivanog ludila otvaranja utakmice, Liverpoolovih 3:0 protiv tada jako dobre Aston Ville za 7 minuta.
https://www.youtube.com/watch?v=orX_oTWIJiQ