Nisam, meni je u Engleskoj favorit Leeds jer me zarazio ekipom s početka milenija. Veliki Nigel na golu, pa klasetina i vođa obrane Rio, udarčina Harte na beku, romantični Radebe, tada perspektivni Woodgate, pa Batty i Bowyer u vezi, Keane, Smith i Viduka veliki tercet naprijed.. Ali nikad nisam bio posebno emocionalno vezan za neki engleski klub, uglavnom sam navijao za najzdravije projekte tih godina, pa sam prije par sezona svesrdno podržavao Rodgersov Swansea, a negdje sredinom 2000-ih Fulham kada mi se činilo da rade ogromne stvari s probijanjem liga i kada mi je znanac iz Londona napričao bajke o njima.

Od svih top klubova mi je Arsenal osobni favorit, kada sam trenirao oni su bili najbolji klub na svijetu, svi smo kopirali Henrya i Piresa, a i godinama iza toga su uvijek kupovali igrače po mom guštu i igrali nogomet oku ugodan. Ali unazad pet godina, previše, previše stagniraju i ne postoji trener s većim imenom koji i dalje drži vrhunski posao a toliko istih grešaka radi, do mjere da sam sebe nekad pitam jesam li dobro analizirao to ili je stvarno moguće da je tip takav sljepac. Kao što sam napisao, jako cijenim Wengera, rijetko oko ima za prepoznat mladog igrača kojeg zna pretvoriti u zvijer, ali kako se posao managera razvio, on to nije pratio, a sve je potpomognuto specifičnim ciljevima kluba zbog stadiona i svih tih priča... Ali dao sam svečano obećanje da će mi onoga trenutka kada njega napucaju i dovedu prihvatljivo rješenje ponovo postati srcu mili, daleko ispred Citya, Uniteda, Chelseaja, Tottenhama... Mene ne puca ovo toliko zbog neke emocije, koliko zbog toga što mi je tužno gledati u što se Wenger pretvorio i koliko se prosječnim Arsenal zadovoljava. Ako je došao kraj Pepu u Barci, SAF-u u Manchesteru i Kloppu u Borussiji kada su ili postali teret ili nisu više dovoljno gladni bili, ne znam zašto bi Wenger bio tako posebna biljka.