pamtim to kao da je bilo danas...
peto mjesto prethodne sezone je vratilo klub kamo i pripada, u vrh engleskog nogometa. Izborena je Europa, Kup UEFA pod nogama sto je bila prilika da se rijese gorkog okusa koji je ostao od Nayima (yebem li mu maycicu). Vec prethodni prijelazni rok je pokazao kako se ravnoteza pocela mijenjati jer su dosli Platt iz Sampdorije i Bergkamp iz Intera. Englezi su poceli kupovat igrace iz Italije, ej!!! Toga ljeta je dosao samo strkljavi francuski crnjo Patrick Viera, a kojeg sam znao samo iz tugaljivih izvjestaja iz Sportskih gdje se naricalo kako je Milan doveo jos jednog konkurenta Bobanu i kako se njih dvojica bore za mjesto u veznoj liniji na desnoj strani. Hm, pa na desnoj strani je Ray Parlour, najljepse loknice Engleske, buduci reprezentativac i pripadnik Kuce slavnih. Nece se taj Francuz naigrati u Arsenalu
te iste Sportske su pisale i kako je kandidat za selektora Hrvatske Johann Cruyff, a moj SKY SPORTS teletekst je pisao kako je Nizozemac jedan od kandidata za klupu Arsenala. To bi bilo zanimljivo. Bruce Rioch je cijelo vrijeme svoje vladavine izgledao kao caretaker, pa kad je dobio nogu prije pocetka sezone nikom nije bilo cudno. Momcad su vodili prvo jedan, pa drugi pomocnik i to toliko dobro da je Allan Mullery u svojem pregledu lige koji je na SKY NEWS isao nedjeljom u pola devet ujutro ustvrdio kroz salu da Arsenalu cak i ne treba trener
ha, stari Mullery je uvijek bio saljivdjija (tvrdio je da ce Thomas Brolin i Tony Yeboah donijeti Leedsu naslov), ali u sezonu se stvarno krenulo ozbiljno udarnicki: samo jedan poraz u prvih osam kola i drugo mjesto na tablici. Ekipa tip-top, pravi Arsenal - na golu Seaman, najjaca obrana Engleske svih vremena (Dixon, Bould, Adams, Winterburn), u sredini Ray, Platt i Merson, naprijed anakonda Ian Wright koji je uvijek garantirao 30 golova po sezoni i Bergkamp, motiviran da nakon epizode u Interu ne ostane u svjetskim razmjerima zapamcen kao plavokosi Darko Pancev
kako sam nakon subotnjih izlazaka svaku nedjelju ujutro gledao analizu kola me ne pitajte: nekad ne bih otisao spavat dok ne bih pogledao, nekad bih zaspao pred zoru i navio sat da me budi u 8:20, a nekad bih lukavo namjestio video da mi snimi emisiju, pa bih pogledao na miru kasnije kad se naspavam. Mlad-lud-glup, pa je najelegantnija varijanta sa snimanjem na video i gledanjem na miru kad se dodje sebi bila koristena najmanje
da se vratim: da momcadi ipak treba trener je pokazala Europa gdje su se parovi jos uvijek izvlacili po nekim suludim lumpenproleterskim principima, pa su negrijane kuglice odredile da je odmah u prvom kolu izvucena mocna Borussija iz Monchengladbacha, sve s Effenbergom, Patrikom Anderssonom, Juskowiakom i Heikom Herrlichom. Prva na Highburyju, Nijemci dominirali i razmontirali domacine laganini, Ian je smanjio na kraju na koliko-toliko podnosljivih 2:3, ali realno gledajuci pisi kuci propalo. Revans u Njemackoj - cak se i povelo 2:1, krenulo ozbiljno po treci gol za prolaz i onda su ih iskaznjavali kontrama za konacnih opet 2:3
i onda je bila reprezentativna pauza, pa je objavljeno da novi trener dolazi iz Japana. Haha, koji ludjaci, to mogu samo Englezi, ali kasnije je ispalo da je trener ipak Francuz. Stranci su se sramezljivo poceli pojavljivati i prije, Slovak Venglos u Villi je izgledao kao da je pao s Marsa, a Ardilles u Tottenhamu se proslavio porazima 4:3. Ako se dobro sjecam, Chelsea je bas tog ljeta kao igrac-trener preuzeo Gullit sto je bila ogromna senzacija (sto je sljedece, stranac na engleskom tronu?), tako da je dolazak Japanca, pardon, Francuza na klupu Arsenala bilo iznenadjenje, ali je vec bilo ocito da se vremena mijenjaju i sto se toga tice
dalje sve znate. Vrlo brzo se otkrilo da iza dolaska strkljavog Vieire stoji bas Wenger, a par mjeseci kasnije je iz PSG-a doveo izvjesnog jedva 18-godisnjeg klinca imenom Nicolas Anelka
po meni postoji ostra granica 2006 godine i sve se uz njega moze dijeliti na prije i poslije te godine. Nakon sto je izgubljeno finale LjP (ne zaboravimo da je Arsenal godinama ostajao duzan u Europi i da su se tog finala docepali kad su ih vec svi pomalo prekrizili), Wenger se odlucio na polagano demontiranje te momcadi i poceo je graditi neku novu. Gradi jos i dan-danas, ali neke magije vise nema. Nadahnutih dolazaka prakticno nepoznatih igraca, a koji su odmah postali igracine, kao sto su bili Vieira, Anelka, Pires i Ljungberg takodjer vise nema. Stari majstor se umorio, sto je sasvim ocekivano i normalno
ovo su trebale biti sezone u kojima Arsenal dominira, s istim iskusnim trenerom, s klubom koji nema problema s financijama: ManU u rekonstrukciji, Chelsea (prije povratka Mourinha) u rekonstrukciji (pa nakon njegovog naglog odlaska opet u rekonstrukciji), City i Liverpool uvijek nestabilni. Medjutim, nemamo nista, osim pitanja koliko je klub postao njegov zarobljenik: njemu se ne ide, uprava je zadovoljna i s onim "biti blizu", a godine prolaze. Podsjeca na sportase koji nisu znali kad prestati s karijerom i kad se povuci, pa u ocima nove generacije izgledaju smijesno
Arsene Wenger, 1.10.1996