u svojoj knjizi "The Mixer: The story of Premier League tactics, from Route One to False Nines" Michael Cox navodi kako je Brendon britanski trener koji je najviše proučavao španjolski nogomet. Davno prije tika-take je naučio španjolski i redovito posjećivao treninge Barcelone, Valencije, Seville i Betisa. Nije posjećivao treninge Reala jer je smatrao da oni premalo pažnje posvećuju integraciji svojih juniora u prvu ekipu
njegov Swansea je bio tipična španjolska ekipa s puno posjeda i milijun dodavanja. Nisu bili atraktivni, nisu bili ubojiti, ali su se branili na do tada u Engleskoj neviđen način: posjedom lopte. I kad je došao u Liverpool je želio nastaviti s takvim nogometom, pa su mu prvi transferi bili micanje klasičnog panja u napadu - Andyja Carrola i dovođenje velškog Xavija, Joea Allena. Međutim, za razliku od Swansea, na Anfieldu je na raspolaganju imao napad Sturridge-Suarez(-Sterling). I Gerrarda koji je s vremenom postavljen nazad a la Pirlo. S takvom ekipom je potpuno napustio possession-football i Livči je postao najspektakularnija ekipa u ligi. Momčad koja je svakom mogla utrpat tri-četri komada. Zgazili su tada prvoplasirani Arsenal 5:1 i onda napravili 11 pobjeda za redom
tri kola prije kraja, bili su na +5 i dočekivali Chelsea. I bod je bio dobar, ali oni su navalili da razbiju i njih, što je jedva dočekala bunkeraška portugalska prznica i prodavač magle. Rezultat znamo
dva kola prije kraja, bili su na jednakom broju bodova sa Cityjem, ali City je imao bolju gol-razliku za deset golova. Liverpool je gostovao kod Palače i nakon 50 minuta vodio 3:0. Sinula im je ideja da tu mogu jako popravit gol-razliku i krenuli su još više u napad, da zabiju šest-sedam golova. Završilo je 3:3 
eh, Brenda... mogao je biti junak za sljedećih nekoliko stoljeća
[uredio ian wright - 26. veljače 2019. u 11:25]