Sve im manje ljudi dolazi na domaće utakmice

A ovi koji i dolaze pjevaju pola utakmice da treba zapaliti Woodwarda. 

Sve je super, nema se ništa za vidjeti ovdje 

Ovaj united je gori od svih liverpula u ovih 30 godina koliko čeka naslov. Gledat ovog uniteda je gore od bauštele na - 5!

Živi užas.

malo kopam po memoriji koliko puta je Liverpool bio blizu naslova od onog zadnjeg iz 1990

bili su Spice Boysi Roya Evansa tamo sredinom devedesetih... Fowler, McManaman, Redknappov sin, McAteer, Stan Collymore, Calamity James na golu, dva norveška panja Stig Inge Bjornebye i Bjorn Tore Kvarme itd. Ekipica solidna za kupove, ali u sjeni Newcastlea i Uniteda, potkraj tog razdoblja i Arsenala. Nikad nisu bili ozbiljnije u igri za naslov. Ja sam ih volio gledat i pratit, ali čak je i meni bilo jasno da nikad ništa od njih. Onda se pojavio Owen...

ubrzo je Livči našao svog Wengera: Houlliera. Francuz je počeo europeizirat ekipu (Berger, Hyppia, Hamman, Šmicer), ali napad je doživio renesansu britanske Veliki + Mali kombinacije, pa je Fowler pao u pozadinu iza napadačkog para Owen - Heskey. Pojavili su se Carragher i Gerrard. Dobili smo čak i više kup ekipu od prethodne (Who Let The Dogs Out), ali naslovu nisu došli previše blizu

onda je došao Rafa - stručnjak za kupove. Rafa je odmah u prvoj sezoni vratio Velikog Ušatog tamo gdje mu je mjesto i time si kupio par sezona mira, ali ligom su dominirali Chelsea i United. Tek je u petoj sezoni izgledao kao ozbiljan kandidat i United mu je pobjegao za samo 4 boda. To je bio i vrhunac Rafe jer je otišao na kraju sljedeće sezone

onda je krenulo lutanje: prvo se Woy nije svidio navijačima jer izgleda kao netko tko je osamdesetih imao sedamdeset godina, pa za njega nije bilo strpljenja. Onda su iz muzeja izvadili King Kennyja koji je cijelo vrijeme izgledao kao netko tko samo grije mjesto dok ne dođe pravi trener - Brenda. Moderan trener, a Britanac. U drugoj sezoni je krenuo juriš na krilima Suareza, Sterlinga i Sturridgea. Najbolji Liverpool kojeg sam ja gledao. Sve dok se Stevica nije poskliznuo pred kopitama zla Bunkeraške portugalske prznice i prodavača magle

razočaranje i emocionalno pražnjenje je bilo takvo da je Brendin put tu završio, iako je trebalo još sezonu i pol da se to prihvati. I onda je došao Klopp, koji je tek u četvrtoj sezoni izgledao kao prvak

dakle, od zadnjih 30 godina, jedna sezona Rafe, jedna Brende i jedna Kloppa za tri ozbiljna napada na naslov. I ova sezona u kojoj je naslov konačno tu

Neki dan sam se malo požurio, ne može LFC danas na +19 nego iduće srijede kad se igra protiv West Hama

Na pragu veljače čak 7 tekmi prednosti pred Cityjem, stvarno djeluje nestvarno 

Dobro je za Liverpool što za vikend igraju FA cup s osrednjim trećeligašem pa je za očekivati sličnu postavu ko protiv Evertona. Danas će vjerojatno ići sa sto posto.

kad sam se već zalaufao, evo malo remiscencija i za Chelsea

prvo odmah treba shvatit da se početak mog praćenja Liverpoola i Chelsea razlikovalo po jednoj ključnoj stvari: Liverpool se pratio kao najjača ekipa u Europi, rasturači lige i Kupa prvaka, momčad koja je na vrhuncu prehrambenog lanca. U nogometnom smislu su bili top, nema jačih. Chelsea je bila jo-joj ekipica između prve i druge lige, međutim, svi su čuli za njihove huligane, a kad dođeš u neke godine onda je huliganizam bitnija stvar od Barnesovih centaršuteva s lijeve strane na glavu Iana Rusha

Liverpool je stekao veliko poštovanje zbog Heysela, ali huligani su više cijenili Chelsea. Na Dinamovom sjeveru se orilo "Let's go, Chelsea, Chelsea is the best". Plavi lavovi su inspirani Chelseajevim lavom. Chelsea je plav što mu je naravno bio ogroman plus, a na Screensportu (davna konkurencija Eurosportu) smo mogli vidjet da Chelsea u gostima nosi dresove za koje smo tada samo naslućivali da će nam se jednog dana sviđati:

ekipa je bila siromašna, Škot Gordon Durie, Tony Dorigo, Graeme Le Saux. Glavno je ne ispast iz lige. Eh, i Tony Cascarino

onda je tamo 93-94 trener postao Glenn Hoddle kao player-manager (to mi je bilo strašno cool, to mogu samo Englezi) i odmah se došlo u finale kupa, koje sam "odgledao" na napola zasniježenom ORF 1. Ništa se tamo nije vidjelo zbog slabog signala, igrači su se samo nazirali, ali zvuk je bio odličan, tako da je to bio zapravo radio-prijenos. Meni sasvim dovoljno

sljedeću sezonu u Kupu kupova sam ispratio kao rijetko što prije i poslije. Paul Furlong, Gavin Peacock, Spencer, Wise, Spackman, Hitchcock, Le Saux, Rocastle, Sinclair - koja ekipa. Rus Harin na golu. Preko bečke Austrije (ORF je radio!!!!) i Bruggea u polufinale. Revaš protiv Bruggea sam gledao na nizozemskom satelitskom programu Veronica 4 koji se nakratko pojavio na mom satelitu. Prijenos nogometne utakmice na nizozemskom je strašno cool. Najcool je kad se nizozemski komentator javlja telefonom sa stadiona, a ono svaku minutu otkucava piiiing jer ide tarifa. I pregledi engleske lige koje su pokazivali. Nisam ništa razumio, ali do danas smatram nizozemski kao najbolji jezik za nogomet

polufinale je bilo protv Reala iz Zaragoze i to sam prvu tekmu isto ispratio na Veroniki. Taman kad sam se napalio da pogledam i revanš na Stamford Bridgeu (prva je bila 3:0 za Španjolce), Veronica se kodirala. Nije bilo ni zvuka. Bjesomučno sam listao po satelitima, ali znao sam da nema nade. Tuga pregolema. Onda ništa, upalit teletekst na Sky Sports i gledat u ekran s Live-događajima 90 minuta. Chelsea je dobio 3:1, a Zaragoza dobila priliku smjestit Seamanu u finalu

tog ljeta su u klub došli Mark Hughes i anfakinanbilivibl... jebeno nevjerojatno... ta daaaa..... ta daaaaaaa.... Ruud Gullit. U ono vrijeme da Gullit dođe u Chelsea je kao da je Iniesta 2015. došao u Augsburg. Gullit je sa sobom donio neke taktičke ideje iz Italije da su ga trener i suigrači samo blijedo gledali. Rekao je da najviše golova može zabiti kao libero. Dennis Wise je bio u čudu jer su ga doveli kao napadača. Došli su i drugi stranci, tipa legendarnog rumunjskog beka, Dana Petrescua

Hoddle je otišao na klupu Engleske, a ekipu je preuzeo Gullit kao player-manager. U Italiji mu to nikad ne bi dopustili. Osvetio im se tako da je doveo dva genijalna igrača, Viallija i Zolu. Teško je danas predočit kakva je to bila senzacija. I koliko je Zola bio senzacija. Čovjek je udarao loptu na način na koji nitko nikad u Engleskoj prije njega to nije radio

s tim talijanskim štihom je i ekipa počela radikalno napredovati. Chelsea je postao specijalist za kup, a podigli su se i u ligi. Hughes, Vialli, Zola, Leboef, Petrescu, Gullit - to je već ozbiljnija ekipica. Gullita je zamijenio još jedan player-manager - Vialli. Dva kupa (jedan Kup kupova) i 4. mjesto u prvoj sezoni. Zola je kao partnera dobio Tore Andre Floa

1999. će se pamtiti kao godina Unitedovog Treblea. Međutim, malo je falilo da taj Treble zapravo bude od Chelsea. U prvenstvu su zaostali samo 4 boda iza Uniteda, s tim da su veći dio sezone bili drugi ili prvi. U kupu kupova su ispali u polufinalu od Mallorce. U domaćim kupovima su došli do četvrtfinala. Osvojili su Uefin Superkup. Chelsea je postao ozbiljan klub

Vialli je na kraju dobio otkaz jer nije osvojio naslov, pa je doveden Ranieri. To je već ekipa Jimmy Floyd Hasselbainka. Ranieriju je u 4. sezoni došao Abramovič i očekivalo se da je to ta sezona kad Chelsea mora zgazit sve. Drugo mjesto u ligi još ajde, ali po meni mu je presudio neuspjeh u LP, kada su u polufinalu ispali od Monaca. Kad se pogleda low cost polufinale te godine (Chelsea, Monaco, Porto, Deportivo), Chelsea je tu bio najjači, najbogatiji i trebao je biti najspremniji

Ranieri je dobio vritnjak, Roman je doveo trenera osvajača i dalje je povijest. Rijetko kad ćemo opet vidjeti takvu osovinu koja je ostala skupa u jednom klubu 10 godina: Čech - Terry - Lampard - Drogba. Prvi odlazak Bunkeraške portugalske prznice i prodavača magle je na neki način bio kraj tog simpatičnog Chelsea. Mo i Chelsea su bili stvoreni jedno za drugo. Dalje je sve šablona: dođe trener, nakon sezonu-dvije osvoji naslov, sezonu iza te mu se sve raspadne, dobije 10 miljona otpremnine, dođe novi trener i tako u krug. Dok Romanu ne dopizdi

Jimmy Floyd Hasselbaink

Pierre Van Hooijdonk

i moj ljubimac

Jan Vennegoor of Hesselink

ne samo što znaju komentirat, Nizozemci znaju dat i imena nogometašima