Već dugo Vas nema na malim ekranima. Čime se trenutno bavite na profesionalnom planu?

Osnovao sam jednu agenciju koja se bavi uglavnom stvarima vezanim za sport, ali na jedan drugi način. Tu je organizovanje press konferencija, PR-a, seminara, filmova, ali sve vezano za sport. Taj bi posao trebao da krene u nekom većem obimu tek od septembra, iako imam još poziva za posao.

O kakvim ponudama je riječ?

O tome ne bih mogao reći ništa konkretno. Riječ je o stalnom radnom odnosu i to bih trebao rješavati od septembra. Vezano je za posao kojim sam se i ranije bavio. Imam otvoren poziv od možda i najveće sportske kuće u Evropi. Ponuda podrazumijeva prenošenje ekskluzivnih sportskih događaja, vrlo je privlačna, dobro plaćena, ali je problem što ne bih radio iz Sarajeva već iz drugih gradova. Ja sam porodični čovjek, imam ženu i dvoje djece, majku o kojoj brinem, i mislim da ću je zbog toga vjerovatno i odbiti.

Da li je bilo ponuda domaćih TV kuća?

Nema apsolutno nikakvih ponuda. Nikad me niko nije nazvao iz bilo koje TV kuće. Ja sam jednom izjavio da se ne bih bavio tim poslom, pa se ljudi možda time rukovode, a možda su neki jedva dočekali i odahnuli kad sam otišao.

Da li ta izjava još uvijek stoji?

Ja se na domaće TV stanice, nažalost, ne bih vratio, imajući u vidu stanje u kojem se nalaze. Imam određene informacije da je situacija vrlo teška, posebno na Javnom servisu, da su plate veoma male. Kao što vidite, ne prenose se utakmice, a ja se ne bih mogao pomiriti s tim da utakmicu prenosim iz studija ili da iz studija radim prenos nastupa domaćeg kluba u Evropi, kada se to mora raditi uživo.

Kako komentarišete takav odnos prema domaćem fudbalu?

Bez obzira na finansijsku situaciju prvo je trebalo voditi računa o domaćem sportu. Obaveza javnog servisa je da prenosi nastupe naših klubova u Evropi. Bh. sport mora biti na prvom mjestu. Lijepo je što možemo gledati njemačku, englesku ligu, ali ako ne forsiramo domaću ligu, naša će djeca navijati za Barcelonu, Real, Manchester umjesto za Sarajevo, Željezničar, Velež, što je potpuno besmisleno. Mi više znamo o hrvatskim igračima nego o bosanskim. To je šteta za državu. Razumijem da su u teškoj finansijskoj situaciji, ali su se pare za to morale naći.

Pratite li dešavanja oko reprezentacije i domaćeg fudbala i kako gledate na uspjehe koje oni postižu?

Mislim da su oni iznad svih očekivanja i da ljudi u BiH, nažalost, nisu dali puno značaja tim uspjesima. Da li je to zbog neznanja, zbog jedne vrste ljubomore na ovo što su uradili Sarajevo i Slavija, ja ne znam. Pazite, Slavija je pobjedila Aalborg, koji je prošle sezone igrao Ligu prvaka, a to je u javnosti prošlo kao da je pobijedila neku ekipu iz Uzbekistana. Ovo što Sarajevo radi godinama, pobjede nad Sigmom, Košicama, Rapidom, Helsinborgom je nešto što bi u svakoj drugoj državi bilo okarakterisano kao veliki uspjeh. Meni je jedan prijatelj iz Splita, koji je veliko fudbalsko ime, rekao na utakmici protiv Helsinborga da bi Hajduk dao milione kuna da ima takve navijače i atmosferu.

Zašto se domaći fudbal konstantno potcjenjuje?

Mi stalno govorimo da imamo najslabiju ligu u Evropi, a ovamo jedan Široki zamalo da izbaci Šturm, Slavija pobjedi Aalborga. Nijedan domaći klub se nije obrukao u evropskim nastupima. Sarajevo je postiglo izvanredan uspjeh i ljudima treba objasniti o kakvom uspjehu se radi. Novinari se ne bave analizama utakmica, kako je Sarajevo napravilo takav uspjeh, kako se uspjelo vratiti nakon primljenog gola od Helsinborga u 62 sekundi i na kraju odigralo tako lijepo utakmicu.

Ove godine je najavljena najslabija sezona od formiranja domaće lige, a klubovi su suprotno tome napravili najbolje rezultate. Komentar?

Problem naše lige je što nema novca, što je liga siromašna, ali se ja ne mogu složiti s konstatacijom da je hrvatska liga bolja od naše. Ako izdvojimo samo Dinamo, čak ni Hajduk više nije tako kvalitetan, ja više ne smatram da su te lige puno pobjegle. Kod nas rade trenerska imena koja su nekada bili veliki fudbaleri. Mi nekad previše kritikujemo, a premalo hvalimo kad treba da hvalimo. U ovom slučaju reprezentaciju i FK Sarajevo trebamo istaći kao pozitivne primjere. Oni su vratili vjeru u naš fudbal. Oni su vratili vjeru da možemo ponovo ići na utakmicu.

Trebamo li od komšija preuzeti recept kako se stvara pozitivna atmosfera?

Apsolutno! Imamo primjere iz komšiluka kako se pravi atmosfera, kako se ljudi privlače na utakmice. A kod nas se govori kao da je Cluj tamo neki tim, a oni imaju budžet od 25 miliona eura. Kod nas se sve stalno omalovažava, što mene strašno nervira. Pobjeda Slavija je, naprimjer, prvorazredna evropska senzacija, a kod nas nije nikako propraćena.

Ali smo majstori u stvaranju atmosfere linča nakon bilo kakvog neuspjeha.

Kod nas se gubljenje boda na domaćem terenu smatra smrtnom kaznom. Takva atmosfera nije samo u Sarajevu, tako je u bilo kojem klubu. A niko ne pita za koliko para igraju naši igrači. Bayern potroši 30 miliona eura i ima dva boda. Manchester je izgubio od Burnleya, ali život ide dalje, utakmice se igraju i poraz nije smak svijeta.

Da li možete izdvojiti najdražu utakmicu u Vašoj komentatorskoj karijeri?

To su obje historijske utakmice protiv Hrvatske u košarci kada smo ih pobijedili i u Sarajevu i u Splitu u kvalifikacijma 1999. godine za EP u Francuskoj. To su utakmice kada David pobjeđuje Golijata i nešto što nikada neću zaboraviti. Također i sve utakmice reprezentacije koje su završile pobjedom su za mene najveće i naravno utakmice naših klubova u euro kupovima. Nikada ne mogu zaboraviti atmosferu sa utakmice Željezničar - Newcastle ili dva gola Sarajeva protiv Bešiktaša u Istanbulu. Svakako bih izdvojio finale LP-a Manchester - Bayern iz Barcelone i nevjerovatni preokret koji se desio, kao i finale Milan - Liverpool. Radio sam puno utakmica. Pratio sam Ligu prvaka 14 sezona, komentarisao 11 finala, preko 150 susreta i bilo je tu mnogo velikih utakmica.

Šta se dešavalo na sastanku Blažević - Hadžibegić i zbog čega ste posredovali u "pomirenju"?

Faruk i ja smo veliki prijatelji već nekoliko decenija i sjedili smo u jednom kafiću kad sam mu predložio da ga pomirim sa Ćirom, da se više ne prepucavaju, na što je on pristao. Tada sam nazvao Ćiru, rekao mu da ga želi čuti jedan prijatelj, nakon čega sam telefon dao Hadžibegiću. Oni su malo popričali i dogovorili ručak. Otišli smo, njih su dvojica razgovarala, Hadžibegić mu je rekao da su njegove izjave mediji paušalno prenosili, Blažević je rekao da je to zaboravljeno. Razmijenili su nekoliko savjeta i svi su otišli na svoju stranu. Meni je lično drago da se to desilo, jer su oni veliki treneri i glupo je da se prepucavaju preko novina i to posebno sad kad postoji mogućnost da se reprezentacija kvalifikuje barem u baraž i kada im je potreban mir.