Deveto kolo Premijer lige Bosne i Hercegovine ipak će se odigrati u subotu 2. oktobra, iako je Centralna izborna komisija BiH tražila odgodu.

Ovih dana u krugovima oko HŠK Zrinjski vlada nekakva letargija ili ako ćete da drugačije kažem razočarenje. Ovo prije svega mislim na one ljude kojima je do Zrinjskog najviše stalo, a to su navijači koji sve svoje snage usmjeravaju za dobrobit voljenog kluba. Doživjeli su ti momci puno poniženja i razočarenja (ne od svoga klub, jer Zrinjski ne može razočarati) otkako su na svetom putu Zrinjskog , tako da se iskreno nadam da će i ovakvo stanje ubrzo proći. Sada ne vrijedi vraćati se u prošlost i usporediti današnji tim sa onim šampionskim jer razlika je evidentna u svim segmentima. Ne vrijedi nabrajati niti tko nas je napustio, a tko nam je pristupio jer i tu je razlika ogromna.  Jedini segment gdje se mogu staviti znaci jednakosti jesu Ultrasi koji su i tada,kao  i danas bili čvrsto uz svoje ljubimce bez obzira na kojem pedlju ove napaćene zemlje igrali i koje mjesto prvenstvene ljestvice zauzimali.

Danas su čak Ultrasi na nekoliko stupnjeva više, jer lako je biti prijatelj kluba kada si na vrhu i kada te svi tapšu po leđima, a danas to svakako nije slučaj. Pisao sam puno puta o tome, pa ću se opet osvrnuti na ljude koji su navijači samo onda kada je klub u vrhu i kada se pobjeđuje. U drugom slučaju ti takozvani navijači su van stadiona u nekom od mostarskih kafića gdje znaju bolje od struke taktiku, kao i što bi sve trebalo da klub bude na većoj razini. U tim momentima njihove inspiracije dresovi Zrinjskog koju su dobili naravno besplatno su uredno složeni u predsoblju čekajući dan kada će Zrinja opet biti cool i in, pa da ih opet  prošetaju po ulicama našeg grada.

Pitam se kako razmišljaju ti takozvani navijači o Zrinjskom, Ultrasima ili o društvu prijatelja našeg kluba? Ima li uopće trošiti riječi o njima i pisati o njima na ovom mjestu koje je oaza Zrinjskog usred pustinje koja je puna nekog lažnog prijateljstva i privrženosti klubu?  Kako objasniti 10.000 ljudi koji su pohodili stadion ljetos sa ovih 1000-2000 koji sada dolaze na utakmice?

Jasno je da danas Zrinjski igra loše, jasno je da se prodaje teško stečeni ugled po livadama nekog Teslića koga je i u onom filmu zaobišao američki predsjednik i otišao u Tešanj, ali to nije razlog za trenutno golemo  razočarenje. Gubio je Zrinjski i od lošijih ekipa, igra je bila puno gora od ove  pa se sve to znalo  prebroditi. Tako će biti i sada, te svi skupa moramo iznaći načina da iz ove krize izađemo puno jači.

Nisu krivi današnji nogometaši što ne mogu igrati na razini one šampionske ekipe, i to je činjenica od koje ne treba bježati. Ne treba njima nametati ambicije koje oni ne mogu ostvariti niti obećavati navijačima isto kada je to u ovim uvjetima nemoguće. Ne traži navijač Zrinjskog koji na svakoj utakmici da Plemići budu uvijek prvi niti je to realno. To traže oni sa početka priče koji se mogu usporediti sa zastavom koju izvjese samo kad je praznik. Njima je možda praznik kada Zrinjski igra Euro ligu, ali nama je praznik svaka utakmica bez obzira na ime protivnika.

Praznik je i kada igraju naše mlađe kategorije i dobro bi bilo kada bi se netko mjerodavan upitao koji je to Barišić koji je prvi strijelac juniorske lige ili kako igra taj Vlaho iz kadeta. I laiku je jasno da klub bez pravih pojačanja ne može pucati na vrh, ali pravih je pojačanja malo i to nitko nema hrabrosti priznati. Ode li netko otići pogledati Branitelja i vidjeti što je taj klub uspješan u svom takmičenju, a evo i Kupu BiH?  Velika većina tih nogometaša je upravo ponikla u Zrinjskom i svima je Zrinjski u srcu, pa možda vrijedi momcima dati šansu.

To je možda odgovor na pitanje koje krasi naslov ove male priče. Ne treba daleko ići da bi se postiglo nešto, vrijedi pokušati jer tko radi taj i griješi, ali i napravi puno toga dobroga. Navijači će sasvim sigurno prepoznati rad i znati će ga nagraditi, jer ZRINJSKI je ŽIVOT I VIŠE OD TOGA