...Vahid Halilhodžić trenutno je dobio tender za farbanje u istu bolju istočnog dijela Mostara. Tako se gospodin Vaha u pratnji čelnih ljudi NK Dinamo jučer obučen u radno odijelo sa četkama i plavom bojom uputio u istočni dio grada da prefarba svoje sunarodnjake u boju koju su desetljećima mrzili.

Uvodne su riječi naravno parodija na izvješća hrvatskih medija o misiji trenera Dinama po rodnoj Hercegovini i to u dijelovima gdje je nekada riječ Dinamo istovremeno značila i pojam neprijatelja države, a stanje se ni danas nije puno promijenilo. U okviru svoje misije gospodin Halilhodžić je svratio i do sportskog saveza grada Mostara gdje se bez imalo ustezanja slikao sa poklonjenim dresom HŠK Zrinjski i nakratko plavu boju zamijenio sa onom crveno-bijelom jedinog mostarskog nogometnog šampiona.

Gostovala je delegacija Dinama i na univerzitetu Džemal Bijedić gdje je ime zagrebačkog kluba omrznuto skoro kao i ime gradskog rivala Zrinjskog. Zaobišli su ljudi iz glavnog grada svih Hrvata sveučilište u Mostaru i onda se čude što im simpatizeri okreću leđa. Simbol Hrvata i hrvatstva iz prošlog stoljeća ne bi trebao sebi dozvoliti ovakve izlete kojima gubi ugled u očima istinskih prijatelja iz Hercegovine. Sasvim sigurno ti ljudi nisu zaboravili riječi Vahida Halilhodžića u interviju jednom bh tjedniku, citiram:" Šestog maja 1993, tri dana prije nego što će Hrvati napasti grad, ja sam ga napustio. Dobio sam poruku da su u HVO-u smislili da mi među prvima otkinu glavu i nabiju je na kolac na Rondou. Sad niko ništa ne zna, a zapalili mi kuću i popljačkali i ništa nije ostalo spašeno. I kažu: oprosti, zaboravi… Ni zaboraviti, ni oprostiti, daj Bože da se nekad mogu osvetiti".

Jablanica sa početka priče odavno nije plava jer svi koji su u njoj voljeli tu plavu boju davno su iz nje protjerani. Onima drugima koji sada žive u tom malom hercegovačkom gradiću sasvim je neka druga boja u srcu. To im niko i ne osporava, ljudi vole svoje, kao što i hrvati Hercegovine vole svoje i ne trebaju im moleri koji će ih farbati drugim bojama. Nekima boje ništa ne znače i mijenjaju ih upravo kao što ih mijenja dugin spektar, a oni drugi dosta dobro znaju što to znači.

Navijačima Zrinjskog se nije nimalo svidjelo slikanje Halilhodžića sa dresom Zrinsjkog, niti im treba takav simpatizer u bilo kom smislu. On Zrinjski ne voli, isto toliko koliko mi ne volimo njega i nas ne treba farbati. Nogomet se igra na travnjaku i najbolje je da tako i ostane bez licemjerstva i lažnog prijateljstva. Simbol je simbol ma čiji on bio i tko ga štovao, a Zrinjski je simbol hrvata Hercegovine i neka ostane na ponos svojih navijača diljem ponosne zemlje Hercegove, a i puno, puno šire. Ovdašnji puk to dobro zna i nikada nogometaši Zrinjskog neće ići u akciju farbanja mjesta na kojima su nepoželjni.

Međugorje je danas isto mjesto kao i one 1992 godine u kome je HŠK Zrinjski opet ugledao svjetlo dana, samo danas oni koji ga pohode ne spominju nakaze, fašiste i slična imena kakvim su častili sve što ima veze sa Zrinjskim svih ovih godina. Ne mijenjaju su vremena, ljudi se mijenjaju...

Sve prolazi sve se mijenja idu dani idu godine, samo Zrinjski ostaje ponos moje Hercegovine!!!