Odlično. Ogavna Sevilla pred porazom.

Rakitić mora u neki veći klub na kraju sezone. U Liverpoolu bi se relativno lako ugurao u prvih 11, Unitedu također, svim talijanskim osim Juvea bio bi glavna zvijezda.

Ja ću se osvrnuti na lik i djelo, a drugi neka preuzmu nogometno-taktičke teme.

MUDRAC IZ HORTALEZE

Zastave Atletica danas su na pola koplja - napustio nas je, u 75. godini života, simbol i legenda povijesti Atletica i Španjolske, mudrac iz Hortaleze, jedan od onih zbog kojih se nogomet zavoli i čuva u srcu, napustio nas je Jose Luis Aragonés Suárez. Premda nije dao brigama života da ga nadvladaju, do posljednjeg trena čuvajući duboko u sebi nadu u oporavak, premda je u dubinama klinike "Cemtro" kucalo srce cijele španjolske javnosti, premda je njegovim venama do samog kraja žarko kolala krv crvene boje koju je toliko ljubio, uznapredovala leukemija jutros je zaustavila i zaledila tijelo (dušu mu nije mogla uzeti) starog "Vilenjaka" u njegovom posljednjem osmijehu, kao da i svojim u snu sklopljenim očima želi reći - "čuvajte mi La Roju!"

Volio je tu crvenu boju, volio ju je više od svega. Toliko je kružila poznata priča da je upravo na njegov nagovor, na inzistiranje, zbog nekog među sportašima toliko uobičajenog praznovjerja, ili nekog neobjašnjivog "straha" od žute boje, Španjolska u polufinalu tog Eura tražila promjenu dresova, da nastupa u svojoj crvenoj boji. Kad su im to odbili, jer Rusi su, kao službeni domaćini, imali pravo na svoju crvenu, Aragonés je uzviknuo: "Onda neka bude boja senfa! Nemojte samo da bude žuta, kad je jedina naša boja la roja! Ako nemamo roju, onda ćemo biti mostaza."

Ta davna ljubav začela se u nogometnim povojima, desetljećima ranije, kad je kao dječarac započeo svoju dugu karijeru u dresu lokalnog Getafea, gdje je i pokupio svoj prvi nadimak - "Vilenjak". Krenuo je perspektivno, potpisujući ugovor s Real Madridom godinu kasnije, samo da bi selio po posudbama (Racing, i tri godine u Betisu) dok ga napokon nisu privukli njegovom pravom domu i mjestu gdje je povijest čekala da ju zapiše - Atleticu.

"Zapatones", prozvali su ga ubrzo. Zapatones, što bi značilo, "velike cipele". Možda velike za bilo koga drugoga, no Luis je bio dovoljno velike noge da ih smjesti u bilo koje cipele na svijetu. I već u prvoj sezoni osladio se trofejom - Atletico je uzeo Copu, u finalu je pala Zaragoza, a "Zapatones" je u sezonu ugradio mnoštvo pogodaka - ponajviše iz slobodnih udaraca. Govorili su kasnije za njega da je mogao zabiti iz slobodnjaka zatvorenih očiju, kao i da je samo pitanje vremena kad će Atletico postati prvakom, jer je uz neuništivog Luisa, u napadu vrebao i velikan Gárate.

Nije se dugo čekalo - već godinu dana kasnije, u sezoni 1965./66., Atletico je prekinuo petogodišnju dominaciju gradskog rivala i osvojio toliko željenu krunu. Ipak, rivali su se trgnuli i sljedeće tri godine u nizu ponovno osvajali naslov, dok na prijelazu desetljeća Aragones nije konačno poveo svoju momčad u pohod na čelo ljestvice. Borba je bila mukotrpna, no svi protivnici su posustali - redom Barcelona, Real Madrid, Sevilla, i konačno, u zadnjem kolu, Athletic Bilbao, koji je ostao samo bod od sna. Crveno-bijeli su slavili, a Aragones i Garate podijelili su titulu najboljeg strijelca, tako označavajući veliku sezonu za momčad iz prijestolnice. Treći naslov stigao je ponovno s malim odmakom - 1973., a godinu iza toga Atletico je konačno uspio napraviti i iskorak u Europi - u Kupu prvaka dogurali su do velikog finala, gdje je s druge strane čekao minhenski Bayern.

I bili su blizu. Toliko blizu, da je iz toga svaki ljubitelj nogometa mogao izvući veliku pouku za budućnost, i ne dozvoliti si posustaj u onom zadnjem trenutku prije zasluženog opuštanja kojeg donosi veliko slavlje.

"Pokazao je put reprezentaciji Španjolske", izjavio je Diego Simeone danas kad su ga pitali o velikanu kluba kojeg trenutno trenira, "i ne samo to. Pokazao je put svima nama. Da uvijek postoji način - da trebamo vjerovati da možemo, ali da trebamo prestati sanjariti, i jednostavno pronaći način. Nadam se da ću sutra vidjeti stadion prepun ljudi i ispunjen radošću, a ne tugom - jer vjerujem, kad osoba ode odavde, da ju treba pamtiti po sretnim stvarima koje je učinila. A ne žaliti zbog trenutka rastanka."

Prepun je bio i Heysell te 1974., kad je Atletico zaustavio strašni Bayern kojim su dominirali Beckenbauer, Müller, Hoeness, i odveo meč u produžetke. Pritiskali su Bavarci, no u jeku njihovih napada sijevnula je kontra Madriđana, i prekinuta je prekršajem na nešto više od dvadeset metara od gola. Luis ovog puta nije zatvorio oči, no sigurno su to željeli učiniti svi igrači Bayerna, uključujući i vratara Seppa Maiera, koji je samo pogledom ispratio loptu - u mrežu. Gol! Igrala se 114. minuta - još je šest dijelilo Aragonesa od titule heroja.

Nisu izdržali. Kad se sudac već spremao završiti priču, ukazao se Schwarzenback. Tko zna kakva bi povijest bila da je Francisco Melo ispratio svog igrača do kraja, i da je Miguel Reina obranio loptu koju je imao na rukama. Ali nije. Bayern je izjednačio, a po tadašnjim propozicijama to je značilo da se imao igrati dodatni meč dva dana kasnije.

Demoralizirani Atletico potonuo je u tom meču do poraza 4-0, i nikad više nije došao ni blizu prilike za osvajanje najvrjednijeg europskog naslova.
Sudbonosno ili ne, to je bila jedna od zadnjih utakmica Aragonesa za Atletico (postigavši 123 pogotka, još i danas drži prvo mjesto vječne liste strijelaca kluba!), i već iste godine preuzeo je kormilo kluba kao trener, odlučan ispisati svoju priču i biti zapamćen kao više od "skoro osvajača".

Šest godina bio je na čelu, i donio je klubu jedan ligaški i jedan trofej u kupu. Nakon toga poželio je mali predah, pa je nakratko preuzeo Betis, no ni godinu dana kasnije vratio se u voljeni Atletico, da bi ovaj put poveo klub osvajanja kupa u 1984., a dupla kruna izmakla mu je tek premoćnošću Barcelone. Ušao je i u finale Kupa pobjednika kupova, no Dinamo iz Kijeva pokazao se jačim. Zanimljivo, u Barceloni, koju je potom preuzeo, nije se snašao, pa se treći put vratio, pogađate, u Atletico. Naravno, ponovno je osvojio kup, a zatim prešao u lutanje po raznim klubovima, uključujući Valenciju s kojom je osvojio naslov 1996. ()

Trajala je takva odiseja sve do 2004., kad je Inaki Saez razočarao RFEF time što Španjolska nije prošla skupinu na Euru. Ne skrivajući karte, obratili su se Aragonesu, koji je tada bio na čelu Mallorce.

"Bez sumnje, Luis je vodio put. On je otac svega ovoga, otac ove reprezentacije", pričao je danas Vincent Del Bosque, "ovaj dan pamtit ću s tugom u srcu. Ne zbog Španjolske, već zbog nogometa. On je počeo sve ovo."

Krenula je španjolska tiki-taka, nekima toliko draga, nekima toliko dosadna - no nedvojbeno uspješna. Zahvalivši se starijim imenima poput Michela Salgada i Raula, Aragones je na krilima Luisa Garcie i nekih novih klinaca iz Barcelonine škole prošao kvalifikacijsku skupinu za Mundial 2006. bez poraza, no ipak na drugom mjestu. U doigravanju je stradala Slovačka, no Prvenstvo u Njemačkoj nije bilo sretno za Španjolce - premda su pobijedili u sivm utakmicama u skupini, u sljedećoj fazi dočekala ih je Zidaneova Francuska (koja će svoj kraj vidjeti tek u finalu) i nadjačala pobjedom 3-1.

"Učimo na svojim greškama. Danas smo naišli na bolje - moramo raditi da mi postanemo bolji do sljedećeg susreta" smiren je bio veliki "mudrac iz Hortaleze".

Usavršivši svoj način igre, no osjetivši da mu se bliži starost, odlučio je napustiti kormilo reprezentacije poslije Eura u Austriji i Švicarskoj, neovisno o ishodu. A ishod...

"Sretan sam zbog igrača, zbog svoje zemlje, a i zbog sebe. Uvijek bismo se kvalificirali zadnjih trideset godina, no nije bilo toliko toga za slavlje. Sad? Konačno smo dovršili posao."

U sjenama očiju iza naočala te su se večeri razbili mnogi strahovi i stara razočaranja. Dovršio je posao, onaj isti posao koji je kao "Vilenjak" počeo u Getafeu još 1958., koji se zarekao ostvariti nakon kobne večeri na Heysellu, koji je nosio u srcu svakog dana, poput stijene za koju bi se uhvatio u naletima vihora (poput onog izmišljenog rasističkog skandala koji su mu neuspješno pripisivali), onaj posao koji ga je istovremeno smirivao i uzbunjivao, koji ga je držao i nosio.

Nije "skoro uspio". Uspio je.

I kao da je i simbolički htio dati do znanja da se više nema namjeru vraćati (čak ni u Atletico, u kojem je u četiri navrata osvojio osam trofeja), prihvatio je svoj prvi posao izvan Španjolske u životu. Otišao je u Fenerbahče. I pogodite što? Nije se proslavio. Nedostajao mu je njegov dom, njegova la roja.

Pronio je ime Hortaleze, tog malog dijela Madrida, po svijetu, nikad se ne srameći svojih korijena, svoje obitelji, svojih prijatelja. U Hortalezi će i počivati, zajedno sa svima onima od njih koji su već ranije napustili ovaj svijet.

Descanse en paz!
Počivaj u miru, mudrače!

Umro Luis Aragones. RIP

facaabc4, hvala ti, odličan post!

Prije ovog kola pribojavao sam se da će Barca povećati prednost na više od jednog boda ispred Reala,jer Real ide na jedno od težih gostovanja...nisam ni u ludilu mislio da će Real već danas imati priliku prestići Barcu pa bi bio zadovoljan i s bodom Reala danas,a ako osvoje sva tri,onda je Barcelona u gadnim gadnim problemima jer ovakvim načinom igre niti u LP niti u ligaškom sustavu nemaju šanse ako Real bude pravi.

uzdamo se u baske, u athletic i real