je volim kad takvi mudroseri popuše lovu to je čudo jedno. tako su jednom pred neki ivaniševićev meč svi u splitu trpali kontra njega, jer je igrao loše a bio i nešto ozljeđen. a on, prema vlastitom priznanju, mislio čak bi li predao. i kad je čuo šta se zbiva u splitu- reće- e neće ići. i kaže, odigra san najbolji meč unatrag dugo vrimena i dobija. pa se vi kladite.
a sad me ovo povuklo na još jednu anegdotu s njim, znam da nema veze s primerom, ali je za nasmijat pa valjda neće smetat- sjedio je s društvom na rivi na piću i zovne konobara za račun- ovaj donese, goran mu za račun od npr 200 kuna da novčanicu od 500. i konobar ode s lovom i stoji tu, al ne prilazi više stolu, ne vraća lovu. i tao prođe sad već i pola sata, i zovne ga goran da zašto mu toliko treba da mu vrati kusur. a konobar- zašto mi toliko treba?! zašto mi toliko treba?! a koliko je tebi tribalo da uzmeš oni jebeni wimbledon?! znaš li ti koliko san se puti posvađa sa ženom radi tvojih mečeva, šta san ja sve porazbija gledajuć tvoje mečeve- 2 tv-a, vazu, stakleni stol, set čaša od punice, 3 daljinska upravljača... i tako traje salva raspižđenog konobara, a svi umiru od smijeha. i digne se goran, nasmije se i reće- ma zadrži kusur, zaslužija si.
