Evo malo kalkulacija (slobodno ispravite ako griješim :-)) ):

Atletico s 4 boda sigurno prvak; 88+3+1 ili 88+1+3 = 92
Barca u tom slučaju može imati 85+3+1 = 89, a Real 83 + 9 = 92, ali su lošiji u međusobnim od Atletica

Barca čeka kiks Reala u naredna tri kola.
Ako Real ne kiksa na dva gostovanja imati će prije zadnjeg kola 83+3+3 = 89, Atletico vjerojatno 91 (88+3), a Barca vjerojatno 88 (85+3).
U zadnjem kolu samo pobjeda Barce protiv Atletica može Realu donijeti naslov (Real 92, Barca i Atletico 91), a Barci naslov donosi pobjeda protiv Atletica uz kiks Reala protiv Espanyola kod kuće (Barca 91, Atletico 91, Real 89 ili 90).

Na neki način Atleticu je važno da Real ne kiksa u naredna dva kola jer time drže Barcu "van igre", odnosno ne daju Barci priliku da već prije zadnjeg kola zna da je pobjedom protiv Atletica prvak :D

Jer ako Real kiksa na jednom od dva gostovanja, npr remi i pobjeda 83+1+3 = 87, a Barca i Atletico dobiju predzadnje kolo, Barca ide na 88, Atletico na 91, onda Barca s pobjedom protiv Atletica u zadnjem kolu osvaja naslov...

Uglavnom ludnica od prvenstva uz napomenu da je Real igrao i dobio finale kupa kralja protiv Barce, da igra finale LP protiv Atletica, a da je u međusobnim omjerima u prvenstvu uzeo samo jedan bod Atleticu, a niti jedan Barci :-))

Evo za sve one matematičare:

For Atletico to win:

• Get at least 4 points (win and tie) in last 2 games, at home against Malaga and away to Barca.

For Barca to win:

• Win 2 remaining games, away to Elche and at home against Atletico AND Real Madrid doesn't win all 3 remaining games.

For Real Madrid to win:

• Win 3 remaining games (away to Valladolid, away to Celta and at home against Espanyol) AND Atletico loses one match or ties both.

Atletico je zaslužio naslov ove godine. Malo su se sjebali danas, al 4 boda su moguća u zadnje dvije tekme.

Atletico je opet u najboljoj situaciji.. kako Barca igra lako je moguće da uzmu i više od boda u zadnjem kolu na Campu..

Kakav dan!!! 


Mislio sam veći dio posta na kraju dana posvetiti gostovanju Atlética na Ciutatu, a manji oplakivanju poraza na Bernabeu, ali nakon ovakvog raspleta događaja...

Sjetio sam se slikati nešto malo, ali slike su jednostavno - loše  i rezolucija, i moje umijeće fotografiranja, i sve skupa. Evo vam jedna gdje sam upravo prekrasno uhvatio granicu poluoblačnog neba i tada još jednako tako poluispunjene tribine. ta umjetnost se rijetko viđa:



Što reći o toj utakmici, nagovorio sam kolegu koji je Granota da prvo idemo gledati njegovu ekipu, a poslije u kafić kraj Mestalle drukati za Valenciju (dobro, on je u srcu navijao za Madrid, ali nek' mu bude), da bih na kraju dobio zahvalu u vidu zafrkavanja što su oni obavili svoj dio posla u upropaštavanju titule, a mi nismo  bio sam na južnoj tribini, dobro su domaći navijali, premda je gostiju bilo strašno puno, po cijelom stadionu. Levante se od početka postavio autoritativno i nije bilo dileme ni na trenutak da tri boda ostaju u Valenciji. Stvarno sad ne znam što bih sve napisao o toj utakmici, skandiranja Costulji da nije Španjolac (uobičajena procedura), malo vatre na terenu, pogodak Barrala, 'visca el llevant' i to je to. Gosti su pali, kako sam i predvidio (i kako se uplaćivalo u kladionici, nadam se, zapravo vjerujem, da je sve čisto i da je čovjek koji je lupio 500€ na jedinicu bio vođen samo svojim instinktom i vjerom u Levante i njihovu snagu doma te opuštenost gostiju), domaći su slavili, ali ja sam žurio poslije utakmice jer je ona bitnija uskoro počinjala u glavnom gradu Španjolske...

Očekivao se jasan poraz, pogotovo nakon onoga u četvrtak, ali momci su pokazali da su rođeni za velike stvari, i da im nedostaje samo iskustva. Jer ovako šokirati Real Madrid koji ZNA kolika mu se prilika otvorila porazom sugrađana, i koji mora pobijediti i naganjati titulu, i to sve to u gostima, ovako odigrati i začepiti usta i grla navijačima najvećeg rivala, to je dokaz da je ova ekipa rođena za velike stvari. I danas, to smo se svi složili u birtiji nakon utakmice, čak i kad nas je presjekao ovaj izjednačujući gol (i opet se vidjelo da stiže), bilo je jasno da je ovo ekipa koja će s mudima, kad to želi, izaći na svaki stadion i dati sve od sebe! A s takvim stavom nagrade će same stići, neka raste iskustvo... šteta što nam je izmakla pobjeda, jer je zadnji put Valencia pobijedila iste sezone u gostima i Madrid i Barcelonu 98./99. (zanimljivo, završila je - deveta!). Zato smo se danas svi razišli s mislima uperenim samo u jednom smjeru (dobro, svi osim kolege Levantića koji je slavio pobjedu svog kluba, ali neka slave ti kompleksaši ) - da ova neminovna prodaja kluba ne donese u naše krajeve zlo, zlo koje će misliti samo na profit, koje će smijeniti predsjednika Salva ili trenera Pizzija i koje će se povući iz kluba i ostaviti ga u ruševinama bude li kratkoročno neuspješan. Ovoj ekipi nedostaje samo jedan vođa na terenu, netko tko će ove momke smiriti kad ulaze u sudačku nadoknadu s vodstvom na Bernabeu, ili rezultatom koji jamči finale EL, netko tko će ih povući kad ne ide, tko će se izgalamiti kad fali discipline, ništa drugo ne nedostaje, čak ni klasni napadač (istrpjet ćemo Paca dok to ne postane, a postat će), ni lucidni zadnji vezni (istrpjet ćemo i Danija i njegove žute minute), zadnje utakmice su to zorno pokazale. Ova ekipa može se potući sa svakim, i ona će samo rasti, nastavi li se rast u pravom smjeru. I ne samo ekipa - navijači rastu, i Mestalla postaje stadion koji pomalo gubi onaj mentalitet poljudskog istoka, gdje se zviždi i psuje vlastitu ekipu ako joj ne ide, i postaje prava tvrđava i hram nogometa (naravno, ona je to uvijek i bila, ali ovogodišnje približavanje navijačima je nešto neviđeno dosad u ovim krajevima), jer ljudi vjeruju i sjedinjuju se s klubom u najtežem razdoblju njegova postojanja. Zato se svi molimo da prodaja kluba donese to krpanje duga, ali da ne dira sportsku stranu svakakvim skupim naftnim pojačanjima - to smo već imali u Soleru, i vidimo kako je završilo. Nedostaje samo vođa na terenu da povede ove momke tamo gdje ni oni sami ne slute da mogu ići. Ako je itko to zaslužio, onda je to Valencia - i ja vjerujem, ma zapravo znam, da ćemo to uskoro i dočekati!

faca, ti si hajdukovac?

Nažalost, način na koji sam odrastao mene je ostavio bez kluba s kojim bih se mogao identificirati u Hrvatskoj, imao sam tu Valenciju i simpatizerstvo od mladosti kao neku "točku vodilju", i život mi je vratio na način da mi je tamo ponuđen posao koji sam objeručke prihvatio, pa je to klub koji nazivam "svojim". Ipak sam Hrvat i volim sve hrvatske klubove pa bih za sve njih "navijao" da igraju i protiv Valencije (možda jedino ne za ovakav Dinamo, ali za pravi čisti Dinamo svakako bih), možda ne navijao da skačem po tribini, ali mi ne bi bio mrzak nikakav poraz. Ako bih morao izdvojiti najdraži klub u Hrvatskoj, bio bi to vjerojatno Šibenik zbog rođaka koji je njegov veliki navijač.