Prve utakamice se ne sjećam jer je to bila vjerojanto jedna od tekmi Marsonije, dakle lokalnog karaktera.
Ali mi se zato prva prava tekma toliko urezala u pamćenje sa svim detaljima da to ne bih zaboravio ni da živim tisuću godina, a to je tekma Croatia - Newcastle, ljeto '97. godine. 😎
Stari odlučio vodit mene i brata, ja klinjo od 9 ipo godina koji je ludio za nogometom. Sjećam se kao danas, zazvonio stari zeleni telefon na okretanje a na liniji kum iz Zagreba koji je nabavljao karte. Samo je rekao: imam karte za istok. Meni naravno super, nemam pojma šta to znači, prenosim starom "sretnu" vijest a on počeo negodovat jer je očekivao zapad. 😂 Kasnije sam skontao i zašto...
Danima prije tekme pratim i detaljno čitam svaki novinski članak o tekmi, brojim dane, a onda je došao i taj dan - odlazak u Zagreb. Po gradu ludnica, a pred stadionom doslovno kaos. Iz svih smjerova dolaze kolone navijača, urlaju, bubnjaju, ja u pozitivnom šoku. Jedno 2 sata prije tekme gotovo je nemoguće ući na stadion, bar na ulazu istok/sjever koji je bio zajednički. Kordon specijalaca jedva drži navijače svojim štitovima, onaj tko se probije između upada unutra. Za nas je ulaz od tamo nemoguća misija jer bi doslovno bili zdrobljeni. Odlazimo na ulaz istok/jug i tamo ulazimo na tribinu. Tokom utakmice je nekoliko puta cijeli istok skako kao jedan okrenut leđima i u tom trenutku se činilo kao da će tribina puknuti. Sjećam se i hukanja Asprilli.
I onda prvo veliki comeback Cvitanovića za 2:1 u zadnjoj minuti, pa šok negdje u 118. minuti, 2:2. Od onakve euforije došlo je do strašnog muka i kolone ljudi su na kraju tekme u tišini silazile sa stadina. Sjećam se još da sam negdje ispod istočne tribine obavio piš uz neki betonski stup jer nisam mogao izdržat.
Ja sam od tog trenutka bio zaljubljen u Dinamo, iako sam i prije počeo navijati za Dinamo, vjerojatno zbog starog. Al dan danas kaže da mu je žao što me odveo, i da me ne bi vodio da je znao da ću bit toliko zagrižen za nogomet. 😂
