=

IZ PRVE RUKE - SVEPRISUTNI ŠPANJOLSKI KONZUL JERKO ROŠIN
UGOSTIO JE U SPLITU VLASNIKE MADRIDSKOGA KRALJEVSKOG KLUBA

REAL BI KUPIO HAJDUKA!

Real bi kao nogometni biznismen sigurno prepoznao interes u Hajdukovu imenu, stadionu, aktivnosti i vjerojatno bi sam nabavio momčad. Prosječno igrač Reala godišnje košta 12 milijuna eura

Rrazgovoru za SD Magazin s arhitektom Jerkom Rošinom, svestrano upućenim na sve što je splitsko, bavimo se pitanjem što je sve Hajduk Splitu, Dalmaciji, Hrvatskoj, cilome svitu i okolici, te kome će ta nogometna institucija u skoroj privatizaciji završit u ruke. Španjolski nogometni model nameće se kao uzor za Hrvatsku, a nekidan je ing. Rošin kao počasni španjolski konzul bio domaćin vodećim predstavnicima madridskog Reala. Zamislite da Hajduka preuzme vlasnik Reala i da u tome pronađe interes. Nimalo nerealno. Je li o tome bilo riječi i na večeri s Realovim vlasnicima u splitskom ACI-jevom restoranu kod Graše?
— Počnimo ipak s nekim realnijim pitanjem — nasmijao se Jerko Rošin, ostavljajući zagonetno odgovor za poslije.

Bit će 3:1 za nas

Onda, Hajduk igra derbi s Dinamom. Koliko će bit?
— 3:1 za nas. I najgori Hajduk ima merak na Dinama.
Hajduk je kao pitanje stava, pogotovo kad si u Zagrebu.
— Naravno, još s većim guštom u Zagrebu, jer jedno je kad svi idu u crkvu, a “baja” si kad drugi ne idu. Hajdukovac u Zagrebu, a na sve strane dinamovci. Dinamo je bio kao izabrani miljenik među dicom, blagoslovljen od države, za razliku od vremena kad je bio opozicija onoj državi i simbol hrvatstva, što više nema težinu jer ionako živimo u Hrvatskoj. A u nogometu, živi se jedno novo poslovno doba. Liga prvaka je glavna scena sa selekcijama najboljih koje je klub mogao kupit. Draž utrke nije više u jednonacionalno suprotstavljenim momčadima. Nego je sve biznis. Ljudi iz Reala mi govore da financijski stoje nikad bolje, a rezultati su im loši. Svojedobno sam na derbiju Reala i Barcelone vidio kako su tamo primili prijelaz personifikacije Barcelone Figa u Real. Bilo im je to gore nego kad je nama Beara prešao u Zvezdu. Ulica se digla na noge, ali brzo je to splasnulo jer ljudima je jasno da to nije kretanje ideologija nego novca. I možda sad tako Real kupi Ronaldinha. Teško ih je pogodio poraz od Barcelone. Rekli su mi da je to za njih bio pogreb. A mi smo guštali u tom “pogrebu” i spektaklu Ronaldinha.

Kome Stari plac

Ali taj veliki Real i danas je udruga građana, a naš mali zaduženi Hajduk morat će u dioničare bez prebijene kinte.
— Pitanje je čiji je Hajduk, čiji je stadion. Svi smo ga mi gradili za MIS. No, to se gubi u tranziciji i privatizaciji. A Hajduk niti Gradu ne plaća “stanarinu”. Da postoji vlasništvo, stanar u Poljudu morao bi platit Gradu bar suzu više od očekivanog kako bi se stvorio profit. I sve to uz održavanje i funkciju. Zato u pretvorbi Hajduka kupac mora znat što je na prodaju, nekretnine, dakle stadion, aktivnost, natjecanje i igrači, te ime, good will.
Svojedobno ste i Vi bili u planovima oko prostora Starog placa, a možda bi Hajduku bilo najbolje da nikad nije otišao. I Bayern je dugo bio u “baraci” kao gost na olimpijskom stadionu samo za najveće utakmice.
— Vidio sam ja to u slučaju Lazija kad je tamo igrao Bokšić. Ali taj se Split promijenio i Hajduk je u Poljudu dobio šira pluća, nema više priče o starome Hajduku i Splitu. Murva može ostat kao spomenik, ali usred grada Stari plac bi bio zarobljen kao i stadion u Veroni. Bio sam u grupi s Robertom Plejićem, Vladom Krstulovićem i Zdenkom Runjićem, zamišljali smo taj prostor s mnogo kulturnih sadržaja po načelu staroga Rima ili antike s formom amfiteatra usred grada jer Stari plac je usred grada neiskorišten prostor za mali broj ljudi koji se sportom mogu bavit i negdje na periferiji.
Neka novih ideja, ali je to bio poklon Hajduku.
— Kraljeva njiva. A jesu li mu poklonili, možda jesu, no gdje su papiri. Socijalizam nije ništa knjižio jer je sve bilo društveno, tranzicija sve to jede. Real nije društvena skrb. Sad su planirane garaže na Starom placu. Svatko bi tako rado bio vlasnikom Hajduka da mu netko da profit od garaža. Privatnik ipak mora dat svoj ulog. I, ponavljam, treba izabrat model “što je na prodaju”. Ne bi mi bilo svejedno što će privatnik napravit od Hajduka. To je gotovo sto godina tradicije, kao pola cijele američke povijesti. Zato se zalažem za pitanje stadiona, to je državno, neka se da gradu i županiji, pa će se vidjet. Mi znamo šprancu Zapada, ali nemamo nikakvih iskustava i ne znamo kako ćemo na to reagirat. Treba nam prijelazna faza prilagodbe.
Podsjeća li Vas to na ono nekadašnje “podruštvenjenje”.

Kerum i Abramovič

— To bi bilo grozno. Kao stipendist francuske vlade, našao sam se 1972. u kapitalizmu i mogao sam se uvjerit da oni bolje čuvaju društveni interes, a tek s tim iskustvom možeš imat zreo odnos i prema privatnom interesu. U nas je glavni interes moje parcele umjesto da cesta diktira kud će ona proć. Opće dobro još uvijek doživljavamo kao društveno, to jest ničije, pa koga brige.
To govorite kao predsjednik Savjeta prostornog uređenja države. Znači, Hajduk kao opći interes neće još k Abramoviču.
— Ma neka dođe Abramovič i kupi Hajduka. Ili Real. Jer Split može bit interes svjetskog sportskog biznisa kao prostor koji rađa velika imena u svim sportovima, neosporno je da Split ima taj imidž već sad u svijetu, uistinu inklinira nekom tjelesnom i mentalnom sportskom habitusu, tome da smo sportu skloni.
Zašto nas Real ne bi prepoznao kao takve, imamo i logičnih sličnosti, od mentaliteta, sličnosti u prehrani, do podneblja sportske sklonosti. Idealno je kad kupac stvarno prepozna sve slojeve interesa. Ne bih ništa imao protiv da taj koji donese novce i dovede svoje igrače postane vlasnikom te promiče Hajdukovo ime po svijetu. Krivo gledamo kad se grozimo da će netko na Hajduku zaradit. Poslije faze prilagodbe Grad i Županija mogli bi prodat Hajdukove dionice. Kad mogu hoteli...
Za koliko? Za kunu? Tko bi uzeo Hajduka?
— A recimo hotel Marjan? Nije to mali novac, 170 milijuna kuna. Grintavci bi morali shvatit da unosni i u svijetu prepoznati Hajduk otvara ukupne ekonomske mogućnosti ovoga grada. Sjetite se Jugoplastike koja je prodajom imena bila europska sila. Hajdukovo ime je sveto i taj good will nogometni kupac bi prepoznao.
Onda tko, Real ili Kerum koji je kupio hotel Marjan?
— Varaju se mnogi, Kerum bi sigurno vješto baratao na Hajdukovoj blagajni. A o Realu da se ne govori.
Hajduk-Real, ili stvarni, pravi Hajduk.
— Nema šanse mijenjat ime.
E, ali kad dođe još veće ime.
— Pa slušajte, kad vam dođe Placido Domingo, sigurno mu nećete naplatit ako će doć radit u vašoj dvorani.

Svi u pržun

Znači, Kerum bi morao platit “fit” na Poljudu, a Real ne.
— Tržište sve određuje, ali Grad mora pomoć onome tko će s Hajdukom i Gradu napravit korist. Imponira kad hotel Split uzme netko tko odluči podijelit sa mnom sudbinu sugrađanina, a ne da kupi, preproda, ode. Real bi kao nogometni biznismen sigurno prepoznao interes u Hajdukovu imenu, stadionu, aktivnosti i vjerojatno bi sam nabavio momčad. Prosječno igrač Reala godišnje košta 12 milijuna eura. Može se zaradit na Hajduku, a da i Grad dobije.
Posljednji put baš u Ligi prvaka pod Nadanom Vidoševićem.
— Tako je. Ali bez novih zakona opet bi svi svršili u pržun.