nek stavi sliku, pa onda mozemo raspravljat ko je razvijeniji

• La Liga: 1932., 1933., 1954., 1955., 1957., 1958., 1961., 1962., 1963., 1964., 1965., 1967., 1968., 1969., 1972., 1975., 1976., 1978., 1979., 1980., 1986., 1987., 1988., 1989., 1990., 1995., 1997., 2001., 2003., 2007., 2008.
• Copa del Rey: 1905., 1906., 1907., 1908., 1917., 1934., 1936., 1946., 1947., 1962., 1970., 1974., 1975., 1980., 1982., 1989., 1993., 2011.

• španjolski liga-kup: 1985.
• španjolski superkup: 1988., 1989., 1990., 1993., 1997., 2001., 2003., 2008.
• europski superkup: 2002.
• Kup UEFA: 1985., 1986.
• Interkontinentalni kup: 1998., 2000., 2002.
• Kup/Liga prvaka: 1956., 1957., 1958., 1959., 1960., 1966., 1998., 2000., 2002.

• La Liga: 1932., 1933., 1954., 1955., 1957., 1958., 1961., 1962., 1963., 1964., 1965., 1967., 1968., 1969., 1972., 1975., 1976., 1978., 1979., 1980., 1986., 1987., 1988., 1989., 1990., 1995., 1997., 2001., 2003., 2007., 2008.
• Copa del Rey: 1905., 1906., 1907., 1908., 1917., 1934., 1936., 1946., 1947., 1962., 1970., 1974., 1975., 1980., 1982., 1989., 1993., 2011.

• španjolski liga-kup: 1985.
• španjolski superkup: 1988., 1989., 1990., 1993., 1997., 2001., 2003., 2008.
• europski superkup: 2002.
• Kup UEFA: 1985., 1986.
• Interkontinentalni kup: 1998., 2000., 2002.
• Kup/Liga prvaka: 1956., 1957., 1958., 1959., 1960., 1966., 1998., 2000., 2002.

Povijest [uredi]

Madrid CF [uredi]

Ekipa Reala iz sezona 1905 i 1906. Na slici: Berraondo, Alcalde, Joaquín Yarza, Paragés, Prast, Alonso, Revuelto, Armando Giralt, Manolo Yarza, Normand i «Patache» Giralt.

1895. studenti i profesori s Institución de Enseranza, osnovali su klub Football Sky. Igrači su igrali svaku nedjelju ujutro u Moncloi. 5 godina kasnije klub se podijelio na New-Foot-Ball de Madrid i Espanol de Madrid. 1902. opet su se raspali, a 6. ožujka1902. osnovan je Madrid FC. Iste te 1902. uprava madridskog kluba predložila je osnivanje nogometnog natjecanja u čast kralja Alfonsa XIII. Natjecanje, koje i danas postoji, naziva se Copa del Rey, tj. Kup kralja.

1904. godine klub se ujedino s drugim madridskim klubovima, Moderno Amicale i Moncloa. Prvi zapaženi rezultati došli su u razdoblju od 1905. do 1908. kada su osvajali novoosnovani Kup Kralja. Velika godina u povijesti kluba je 1920. kada je kralj preimenovao Madrid FC dodavši mu kraljevsku naziv, te klub djeluje kao Real Madrid. Čak 26 godina nakon osnivanja kupa, Španjolska je dobila i ligu. Pri osnutku bila je to Primera, a danas je naziv Primera liga, što bi u prijevodu značilo prva ili osnovna liga. Real je bio jedan od osnivača te lige.Od tad kraljevski klub nikad nije ispao u Segundu, tamošnju 2. ligu. No, naziv Real ubrzo se maknuo sa imena i opet je klub postao samo Madrid FC. Kao Madrid, postali su prvi put prvaci, godine 1932. i 1933. Naziv Real ubrzo se nakon toga vratio i od tad je stalno dio imena ovog kluba.

Santiago Bernabéu Yeste i europskl uspjesi (1945.-1978.) [uredi]

Santiago Bernabéu je postao predsjednik 1945. Pod njegovim predsjedništvom popravljaju se trening kampovi i dotadašnji stadion, koji su bili srušeni za vrijeme Španjolskog građanskog rata. Bio je inicijator i osnivač, na zamolbu novinara francuskog sportskog lista, (zajedno sa još Bedrignanom i Gusztavom Sebesom) egzibicijskog turnira europskih klubova koji je danas prerastao u današnju Ligu prvaka. Bernabeuova je zasluga što se Real učvrstio kao najjači klub u Španjolskoj i Europi. Klub je osvajao Ligu prvaka od 1956. do 1960. Za vrijeme '70-tih klub je pet puta osvajao domaće prvenstvo i tri puta nacionalni kup. Bernabéu je umro 2. lipnja 1978. za vrijeme svjetskog prvenstva u Argentini. Već sljedeće godine održalo je se prvo natjecanje njemu u čast pod nazivom Santiago Bernabéu Trophy koje se igra i dan danas.

Legendarne godine [uredi]

Do 50-ih se godina čekalo da Real osvoji nešto veliko. Primera je nakon 1933. bila nedostižna, kup se osvajao po 2 puta s razmakom od 10 godina. No, čekanje navijača se isplatilo s ulaskom u sredinu stoljeća. Real Madrid je postao mitski klub i ponos cijele Kastilje, na prkos mrskim im Kataloncima. Bila je to era vladavine nogometnih legendi Alfreda Di Stefana, Ferenca Puskasa, Raymonda Kope i Hectora Riala. Tih godina je, od strane UEFE osnovan Kup prvaka, s idejom da bude natjecanje najjačih klubova u Europi. Ovakav Real pokazao je da ne pripada ovom svijetu osvojivši prvih pet finala za redom što nikad nikome kasnije nije uspjelo. Zapaženo finale bilo je ono 1960. godine kad su osvojili peti naslov prvaka. U finalu je odigrana jedna od najboljih utakmica svih vremena. Real je sa 7:3 pobijedio njemački Eintracht iz Frankfurta. Rezultati nisu izostali ni u Primeri. Nakon dugog 19-godišnjeg čekanja osvojili su 1954. prvi naslov prvaka Španjolske pod imenom Real Madrid. Taj naslov prvaka bio je samo početak. Real je harao Španjolskom i u razdoblju od 1954. do 1969. osvojio nevjerojatnih 12 naslova prvaka. Samo 56., 59. i 66. nisu bili prvi. Jedina, kakva takvam, prijetnja Realu bio je gradski suparnik Atletico. Kup kralja, iznenađujuće, 50-ih godina nisu osvajali. Tek 4 puta od 1937. do 1970.

Nešta slabije bile su 70-e godine. Naslovi prvaka Španjolske postali su rutina i Real je od 1970. do 1981. osvojio 6 naslova prvaka. Kup kralja osvojili su 3 puta. Ali, nakon zvjezdanog uzleta u Europi, u razdoblju od 1960. do 1998. samo je 1966. bila sretna. Tada je u finalu Kupa prvaka pao beogradski Partizan s 2:1.

Quinta del Buitre i sedmi europski naslov (1980.-2000.) [uredi]

Do kraja 90-ih nisu osvojili naslov pobjednika tog natjecanja. Osamdesetih godina je kraljevski klub bio daleko od naslova prvaka Europe, jedina utjeha su im dva Kupa UEFA zaredom. Kup kralja osvojen je dva puta od 1981. do 1990., a liga-kup tek jednom, i to je dosad jedini put da je to natjecanje pripalo Realu. Španjolsko prvenstvo nisu osvajali od 1980. do 1986., a tada je uslijedio niz od 5 uzastopnih naslova prvaka. Kao glavni igrači tog razdoblja pamtit će se Hugo Sanchez, Emilio Butragueno, Manolo Sanchís, Martín Vazquez, Miguel Paredez i ostali. Quinta del Buitre ("Pet strvinara") bio je popularni nadimak za već pet nabrojanih igrača

Godine 1996. trener postaje Fabio Capello. Dolaze Roberto Carlos, Predrag Mijatović, Davor Šuker i Clarence Seedorf kao pojačanja već jakom kadru kao što su Rául, Fernando Hierro, Iván Zamorano i Fernando Redondo. Kao rezultat silnih pojačanja prekida se 32-ogodišnji post osvajanja Lige prvaka.

Los galacticos [uredi]

Zinedine Zidane.

Početkom 90-ih godina nije išlo najbolje. Do 1995. se čekao naslov prvaka, kup je osvojen samo jednom u cijelom desetljeću, superkup dva puta u prvih pet godina, a europski naslov, naravno, nisu osvojili. Godine 1998.. postali su prvaci, osvojili superkup, a u Ligi prvakadošli napokon do toliko očekivanog finala. U finalu je čekao torinski Juventus sa sjajnim Zinedineom Zidaneom. Real je pobijedio 1:0 pogotkom Mijatovića, završivši time razdoblje od pune 32 godine bez naslova u tom natjecanju. Naslov je opet osvojen 2000. godine, pobjedom nad Valencijom, sa čak 3:0. U međuvremenu osvojen je i prvi Interkontinentalni kup. U srpnju 2000. godine započelo je novo doba Real Madrida. Za predsjednika je izabran Florentino Perez koji je obećao navijačima da će od Reala napraviti klub pun Zidanea iPavona, u prijevodu, klub u kojem će igrati veliki strani igrači i sjajni mladi igrači iz omladinske škole. Da bi to ostvario, Perez je prodao trening igrališta gradu, čime je dobio novac za stvaranje velikog kluba. Transferi koji su slijedili dovodili su u Real redom velike i poznate igrače. Došao je obećavani Zinedine Zidane, iz najljućeg rivala Barce doveden je Luis Figo, a iz milanskog Intera došla je mlada brazilska zvijezda Ronaldo. Kraljevski je klub odmah nazvan Los Galacticos (Svemirci). Isprva se ta momčad činila svjetskim čudom. Nesavladivi stroj koji je 2001. bio prvak Španjolske, 2002. prvak Europe, uz još jedan osvojeni španjolski superkup, te europski superkup i Interkontinentalni kup. Najzvučniji transfer dogodio se ipak kad je velika Manchesterova zvijezda David Beckham potpisao za Real.

Santiago Bernabéu

Taj transfer bio je popraćen kao najveći transfer u nogometu ikad. Ipak, Perez nije znao graditi momčad. Prodao je Samuela Eto´a koji je kasnije u Barceloni postao jedan od najboljih svjetskih napadača, te Claudea Makéléléa koji je bio duša momčadi, ali nedovoljno velika zvijezda za predsjednika. A nakon otkaza uspješnom treneru Del Bosqueu, klub pamti loše rezultate, svađe u momčadi i potpuni raspad sistema. David Beckham, nije u dresu Reala ponovio sjajne partije iz Machestera, Luis Figo posvađao se sa svima u i oko momčadi, te napustio klub, a Ronaldo se nakon 8 golova na svjetskom prvenstvu 2002. "raspao" i čuveni Il Fenomeno je igrao sve lošije.

Od 2004. u klub su došli Robinho, koji je prozivan novim Peleom, Julio Baptista, Cicinho i Sergio Ramos koji su trebali biti nove zvijezde, no, niti jedan se nije posebice iskazao. Od 2003. klub nije osvojio niti jedan trofej. 27. veljače2006. Perez je podnio ostavku, a zamijenio ga je Fernando Martín Alvarez, no samo na 2 mjeseca, prije nego li je morao odstupiti.

Florentino Pérez [uredi]

Nakon niza neuspjeha prvih Galácticosa, Florentino Pérez odstupio je 27. veljače 2006. s mjesta predsjednika Real Madrida. Sljedeće tri godine nekoliko je ljudi bilo na toj dužnosti, a najdulje je predsjednik bio Ramon Calderon, no nakon nekoliko neuspjeha kluba smijenjen je 16. siječnja 2009., a mjesto v.d. predsjednika kluba preuzeo je Vicente Boluda. Na sljedećim izborima na mjesto predsjednika ponovno je izabran Pérez, koji je tu poziciju službeno preuzeo 1. lipnja 2009.

Odmah nakon što je vraćen na mjesto predsjednika Pérez smjenjuje dotadašnjeg trenera Juandea Ramosa i na njegovo mjesto postavlja čileanskog stručnjaka Manuela Pellegrinia, dotadašnjeg trenera španjolskog prvoligaša Villarreala. Nakon toga, baš kao i u svojem prvom mandatu, Pérez u klub dovodi nekoliko velikih nogometnih zvijezda. Prva i najveća zvijezda bio je Cristiano Ronaldo. Portugalski napadač u Real je stigao iz engleskog premierligaša Manchester Uniteda, i to za rekordnu svotu od 80 milijuna funti (94mil €). Taj transfer odjeknuo je svjetskim medijima poput bombe, no međutim nije svugdje naišao na odobravanje. Velik broj trenera i dužnosnika klubova iz Europe, ali i šire, kao i mnogo nogometnih stručnjaka, kritizirao je transfer smatrajući ga neprimjereno skupim. Među kritičarima bio je i Joan Laporta, tadašnji predsjednik najvećeg Realovog rivala, Barcelone. No Ronaldo je bio samo jedna od skupih akvizicija madridskog diva. Sljedeći je na Santiago Bernabéu "sletio" brazilski umjetnik, dotadašnji veznjak talijanskog Milana Ricardo Izecson dos Santos Leite poznatiji kao Kaká. Igrač zbog kojeg su svojevremeno zahladili odnosi između madridskog Reala i Milana, doveden je za 65 milijuna €. Sljedeći na Pérezovom popisu bio je talenirani francuski napadač alžirskog podrijetla Karim Benzema, koji je pristigao iz francuskog velikana Lyona. Vrijednost tog trasfera procjenjuje se na 35 milijuna eura. No ni tu nije bio kraj velikim tranferima. Nakon Benzeme na red je stigao i španjolski reprezentativac i veznjak engleskog Liverpoola, Xabi Alonso, za čije je usluge izdvojeno 30 milijuna eura. No kako nebi ispalo da se ponovno, kao i kod prvih galaktikosa, dovode samo napadači i vezni igrači, dovedeno je i nekoliko obrambenih igrača. Među njima navjviše se ističe ime Raúla Albiola, talentiranog braniča španjolske reprezentacije i Valencije, čija je cjena bila 15 milijuna eura. Uz navedene velike zvijezde dovedeno je još nekoliko, uglavnom mladih i talentiranih igrača: Álvaro Arbeloa (Liverpool F.C) - 4.5 mil €;Esteban Granero (Getafe CF) - 4 mil €; Álvaro Negredo (UD Almería) - 5 mil € (iste sezone prodan u Sevillu za 15 mil €).

Istovremeno, klub napušta mnogo igrača, koje je Pérez smatrao nepotrebnima. Od svih imena najviše iskaču dva nizozemska veznjaka. Riječ je o Arjenu Robbenu i Wesleyu Sneijderu. Robben, inače često sklon ozljedama, bio je jedna od udarnih karika prethodnih sezona, iznimno brz igrač gotovo nevjerojatne tehnike često je na muke stavljao obrane momčadi diljem Europe. No Pérezu to nije bilo dovoljno i Robben je prodan Minhenskom Bayernu za omalenih 25 milijuna €. Wesley Sneijder, inače čvrsti veznjak i razigravač razornog udarca, također je proglašen viškom stoga je karijeru nastavio u Milanskom Interu, a za njega je Real dobio odštetu od 15 milijuna eura. Zanimljivost vezana uz ove transfere je to da su se ta dva igrača godinu kasnije susrela ni manje ni više već u finalu Lige Prvaka, u utakmici u kojoj je Inter pobijedio Bayern s 2:0. Tu je vjerojatno i sam Perez uvidio svoju veliku pogrešku. Osim navedenog dvojca, klub je još napustila i jedna od legendi kluba, Míchel Salgado koji je u Realu proveo 10 godina svoje karijere i sudjelovao u osvajanju 2 Lige prvaka. Od ostalih igrača koji su napustili klub valja spomenuti Fabia Cannavara (Al-Ahli Dubai); Gabriela Heinzea (Olympique de Marseille); Javier Saviola (S.L. Benfica); Klaas-Jan Huntelaar (A.C. Milan) i dr.

No unatoč brojnim transferima i ukupno potrošenih 252 milijuna eura, u prvoj sezoni ponovnog Perezovog vladanja Realom klub nije uspio osvojiti niti jedan trofej. Prvo ih je iz španjolskog Kupa Kralja izbacio niželigaš AD Alcorcón i to s ukupno 4:1 u dvije utakmice. U Ligi Prvaka također nije bilo uspjeha, te su već šestu godinu u nizu ispali u osmini završnice, a koban je bio francuski Lyon (1:0; 1:1). Mnogo bolje je momčad izgledala u španjolskoj Primeri, no prvak je ipak bila Barcelona, sa samo tri boda prednosti ispred Reala.

Zbog tog neuspjeha na klupi Reala smijenjen je Manuel Pellegrini, a njegovo mjesto preuzeo je jedan od najboljih trenera na svijetu, osvajač dvije Lige Prvaka s dva različita kluba i osvajač nekoliko nacionalnih prvenstava i kupova, karizmatični, no i ekscesima sklon, Portugalac José Mourinho.