Par prigodnih rečenicu uz oproštaj Zvjezdana Misimovića

U sportu nema tužnijih dana od onih kad odlaze legende. Tu je mala razlika da li odlaze s ovog svijeta ili se samo povlače iz aktivne karijere. Tuga je subjektivna kategorija, ali tekstovi o fudbalerima koji jednog dana okače kopačke o klin meni su uvijek bili tužni kao neka Montenova balada. Vijest koja je iznenadila i zagospodarila današnjim danom je ona o oproštaju Zvjezdana Misimovića, nogometaša o kome smo još jučer čitali da bi trebao pomoći nekom klubu ili našoj reprezentaciji u ostvarenju njihovih ambicija. Vijest je logična koliko i iznenađujuća. Iznenađujuće je da se oprašta igrač koji nije imao velikih zdravstvenih problema u svojoj 32. godini života. Logična je pak kad vidite razvoj Misimovićeve karijere, njen uspon i pad.

Misimović je dijete dijaspore, rođen u Munchenu. Nakon par manje poznatih bavarskih klubova sa 14 godine postao je član Bayarn Munchena. Bio je dio jedna od najboljih generacija koje su izašle iz akademije u Säbener Strasse. Život u prvom timu nije bio lagan, tako da Zvjezdan sa nepunih 22 godine odlazi u Bochum. Otpisao ga je niko drugi nego Felix Magath, tada novi trener munchenskog sastava. Magath se kasnije pojavljuje kao najvažnija osoba Zvjezdanove karijere kada ona dostiže vrhunac. Misimović u Bochunu, pa kasnije i u Nurnbergu potvrđuje talenat i postaje sve zapaženiji bundesligaški igrač, da bi četiri godine nakon otpisivanja u Bayernu došao pod ruku istog trenera. Felix Magath 2008. godine slagao je u Wolfsburgu svoje majstorsko dijelo i trebao mu je ključni čovjek.

Zvjezdan Misimović bio je klasična desetka i u istoriju odlazi kao relikvija nekog prošlog vremena. Pozicija koju je igrao već neko vrijeme dio je nogometne prošlosti, a igrači koji su ostali iza nje, vrijeme tretira kao tehnološki višak. Desetke kojih se sjećamo iz naših djetinjstava više nisu dio modernog fudbala. Sresti ih možemo danas po nekim argentinskim periferijama, niželigaškim klubovima anadolijskih visoravni ili nekim balkanskim nostalgičnim sredinama u kojima je vrijeme stalo i gdje se život i smrt i dalje mjere po standardima koje su uspostavljeni sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Suština preživljavanja je u prilagođavanju. Desetke koje su preživjele postale su krila, napadači, osmice, šestice. Oni koji su odbijali da se promjene mogli su funkcionisati samo u sredinama koje su prilagođavale njima. Dvije najsjajnije epizode Zvjezdanove karijere bile su obilježene trenerima koji su ekipu prilagođavale njemu.

Magath je u Misimovićevoj viziji igre i sposobnosti da dugom loptom kreira priliku za svoje suigrače vidio komparativnu prednost svoje ekipe. U ligi koja je već tada više vjerovala krilima nego retro plejmejkerima, Magath je tražio taktičku različitost i nju ostvario kroz vlastito iskupljenje za odluku da Misimovića četiri godine ranije otpiše iz Bayerna. Ono što je Misimović prezentirao u legendarnoj bundesligaškoj sezoni 2008-09 i do danas je ostalo neprevaziđeno. Bio je to labuđi pjev jedne pozicije, Zvejzdanov vrhunac karijere i dokaz da za uspjeh najprije moraš biti drugačiji, a Magath je to bio. Wolfsburg je bio senzacionalni prvak, Džeko i Grafite najubojiti tandem u istoriji, a svemu je upravljao Misimović sa 20 direktnih asistencija. Preduslov za sve to bila je trenerova prilagodba cijelog orkestra Zvjezdanovim taktičkim zahtjevima.

Magath je nakon trofeja već naredne sezone izazove tražio u Schalkeu, neuspješno pokušavajući ponovo pronaći neku šampionsku ideju. Kod novih trenera u Wolfsburgu Zvjezdanove akcije nisu tako dobro stajale, a odlazak u Galatasaray naredne godine za tada prvog asistenta BundesLige izgledao je kao salto mortale. Nakon toga Zvjezdanova karijera imala je samo silazni karakter.

Druga adresa gdje je Misimović dugo bio velik i važan je naravno reprezentacija Bosne i Hercegovine. Ključnu ulogu u lobiranju da uopšte zaigra za našu reprezentaciju odradio je veliki Hasan Salihamidžić. U 11 godina 83 nastupa i 25 golova Misimovića svrstavaju na počano mjesto u istoriji. Reprezentacija u njegovo doba nije imala ni jednog igrača sredine terena koji bi se po talentu mogao sresti u istoj rečenici s Misimovićem. Zvjezdan je to znao, selektori su to vidjeli, tako da njegovo liderstvo i potrebu za prilagodbama ostatka tima njemu niko nije dovodio u pitanje.

Zvjezdan Misimović obilježio je cijelo jedno desetljeće reprezentacije Bosne i Hercegovine i logično je da se od reprezentacije oprostio nakon njenog najvećeg uspjeha, nastupa na Svjetskom prvenstvu. Kad su ove jeseni problemi poljuljali nesigurni reprezentativni brod mnogi su sjetili Misimovića. Novi selektor Baždarević u njemu je pričao kao igraču koji bi mogao pomoći u nastavku kvalifikacija, ali od toga nažalost neće biti ništa.

Odlazi tako igrač koji nije želio da se promjeni, da bude nešto što nije želio biti. Umoran od zahtjeva sporta koji danas od igrača traži univerzalnost, atleticizam i serioznost. Misimović je igrač iz nekog drugog vremena, onog koji je od znalaca tražio samo znanje, a ne i pređene kilometre. Još je Baka davno propovjedao da treba da trče samo oni koji ne znaju igrati.

O Misimoviću sam zadnjih sezona pisao većinom kritičke rečenice, tražio obaveznu igru i poštovanje zahtjeva koje vrijeme postavlja ispred njega i tima. Danas o tome više nema potrebe. Treba ustati i zapljeskati velikom gospodinu na njegovu životnom djelu.