Najgore od svega toga je to što smo loši onoliko koliko su to najveći pesmisti očekivali, što scenario ide po najlošijoj mogućoj varijanti. Znači u par utakmica se pogubilo sve ono što je bilo dobro u prošlim kvalifikacijama, od dolaska Safeta nismo odigrali ni jednu dobru utakmicu, igru nemamo ni pod razno, atmosvera je narušena, najbolji igrači (Džeko i Misimović) igraju jako loše. Naredna epizoda nam donosi naredna razočarenja, koja kod nas po običaju navode pojedine igrače da krenu izbjegavati reprezentativna okupljanja, neki će se kao oprostiti, neki redovno biti ozlijeđeni, za godinu smo po ovakvom režimu ponovo na nekom opštem bojkotu, gdje treći tim pod vodstvom vječnog Denijala Pirića igra pred praznim stadionom protiv nekog Azerbejdžana.
Bolje nismo ni zaslužili.
Sinoćnju utakmicu je bolje i ne analizirati. Promjena Hasagića, samo postavljanje Mravca (svaki put od dolaska Sušića je bio jako loš), nemjenjanje do 90. minute, dopuštanje Misimoviću i Džeki iz utakmice u utakmicu revijalno rastrčavanje. Albanci su u dobrom djelu drugog poluvremena izgledali dvostruko bolje od nas. Držali nas na konopcima. Sreća je samo što je njihova objektivna gornja granica dovoljno nisko, inače bi nas potopili, što će i uraditi neka Bjelorusija.
[uredio riki_mo - 09. listopada 2010. u 09:10]