Pogled poslije Bukurešta

Gledajući onu jadnu predstavu najboljih bosanskohercegovačkih nogometaša u Bukureštu, slušajući i čitajući ono što donose mediji i šta poručuje javnost, ne mogu a da ne primjetim:

1.       Safet Sušić odaje potpuni lik laika. Sve što kaže ili uradi kao da je djelo nekoga ko nikad nije vodio utakmicu većeg nivoa od BH Premijer lige. Nisam od onih koji stalno i prvo za poraz krive trenera, ali Sušić je do sad pokazao nedostatak autoriteta, znanja i vizije. Prošlo je već godina i pol od kako je zamjenio Miroslava Blaževića na klupi reprezentacije, sasvim dovoljno za realnu ocjenu. Sušićevi izbori na papiru djeluju normalno, skoro i poželjno, ali na terenu obično ne odigraju ništa. Bukureštanski prvih 11 imali su smisla samo dok se čekalo da sudija da znak za početak utakmice. Sušićeve presice poslije utakmice uvreda su za zdravu logiku. Više osjećaja za samokritiku ima i Louis van Gaal, a to nikad nije dobro.

2.       Naša javnost ima jednu užasnu karakteristiku. Za poraze su uvjek krivi oni najslabiji, neki tromi stoper ili bek, a ne oni koji su tu da stvore više od poraza. Realno i normalno bi bilo za svaki neuspjeh prvo okriviti najbolje igrače. Kad ispadnu Bullsi iz doigravanja, američki analitičari prvo gledaju šta je to uradio Derrick Rose. Šta su to sinoć pokazali Džeko, Mismović ili Spahić? Kod svakog rumunskog gola prvo je ispao kapiten Spahić. Bio je neodlučan i spor, kao i u ostalnom cijela obrana kojom dirigira. Misimović odavno ne igra onako kako bi trebao. Njegovi klupski problemi nisu slučajni, a u reprezentaciji je od sramotnog nenastupanja u utakmici generacije sa Portugalom u Zenici, zaradio vrlo slabu ocijenu. Posebna je priča Džeko. Nije lako napadaču, kad sve iza njega ne funkcioniše, ali koliko je to zvijezda Citya sinoć pokazala žara i želje, koliko je trkom pritiskala rumunske bekove i stopere, pa im tako otežavala iznošenje lopte, koliko je trčao kad lopta nije u njegovom posjedu?!

3.       Svako ko zna nešto o fudbalu zna da nije bitno sa koliko nominalnih napadača trener izvede tim na teren, već koliko igrača dolazi u završnicu akcija. Bitno je kako igrači pokrivaju prostor kad lopta nije u našem posjedu, koliko pažljivo se drži raspored, koliko pretrče oni od kojih obično zavisi uspješnost taktičkih postavki, koliko napadačkih rješenja imamo kad lopta dođe u naš posjed. Kod nas obično od najisturenijeg Džeke do posljednjeg Spahića bude i po 65-70 metara, a znamo da nikad ta udaljenost ne bi smjela biti veća od 35 metara. Na tolikom prostoru nema kohezije među linijama, pa se dešava da nam Rumuni napadaju zadnju liniji sa više igrača, nego ih mi imamo iza lopte. Tako smo primili prva dva gola.

4.       Sušićev prethodnik bio je svjetski prvak u motiviranju tima i psihološkoj pripremi utakmice. Možda i nije neki taktičar, a i o tom se da raspravljati, ali je Ćiro iz igrača izvlačio maksimum želje i htjenja. Od kad travnički šarlatan, kako mu tepaju ili kako ga vrijeđaju neki naši mediji, ne sjedi na klupi reprezentacije, od tad i ne možemo reći da imamo reprezentaciju za veće domete. Bez one Ćirine atmosfere, euforije i nadahnuća, kod nas se nižu utakmice u kojima djelujemo kao da nam se ne igra, pa komentatori laički, ali i tačno, kažu kako protivnik igra motiviranije i sa više želje. Ćiro je gubio od Španije i Portugala, ali je bar pobjeđivao u svim onim utakmicama u kojima je morao, a to je obično dovoljno za pozitivan rezultat u kvalifikacijama.

Na kraju uvjek ostaje žal da imamo igrački kvalitet, a da ga konstantno ne možemo pretočiti u konačni uspjeh. Za stvarnu pobjedu potrebno je mnogo više od pukog igračkog talenta, a to nažalost mi nemamo. Nemamo struku, pozitivno okruženje u savezu, kao ni javnost koja može na adekvatan način da akceptira uspjehe i neuspjehe.

Možda nije ni mjesto, a ni vrijeme za kritike medija, ali ne mogu a da ne spomenem način na koji je u našoj zemlji prenošena ova utakmica. Dobro je da postoje neki novi mediji, da se stvara konkurencija, ali reklame na TV1, veličine trećine ekrana, koje se rotiraju tokom svih devedeset minuta su nešto što potpisnik ovih redova još nije vidio. Nedostatak normalnog komentatora (Sabahudin Topalbećirević je kvalitetan komentator onoliko koliko je i Safet Sušić kvalitetan selektor), neke stručne analize prije i poslije utakmice, emisije u poluvremenu, samo su fragmenti koji nam govore da je fudbal kod nas zapeo negdje u istoriji.

http://www.tacno.net/Novost.aspx?id=6174