Neven Anđelić: Ljut sam

Piše: Neven Anđelić za radiosarajevo.ba

Zaista mi je muka od sistema vrijednosti koji vlada ovim kontinentom. Priznajem, često i sam upotrebljavam neke civilizacijske tekovine pokušavajući ukazati na neophodnost progresivnih promjena u Bosni i Hercegovini. Međutim, ono što se sinoć desilo u Parizu, kada je Bosna i Hercegovina bila bolja od Francuza, a ipak nije pobijedila, ukazuje mi na jednu tendenciju koja je prisutna u razvijenom svijetu barem od polovine dvadesetog stoljeća.

Naime, sudija je bio udaljen od Nasrija i Spahića manje od dva metra kada je naš kapiten oborio tijelo prodane duše Samira Nasrija i mogao je vidjeti da između mjesta incidenta i pada tijela Francuza stoji dobro označena bijela linija šensaesterca. Hajde, zamislimo da se možda incident desio na samoj liniji pa je ostavio mogućnost Škotu sudiji da odluči da li je više s ove ili one strane linije debljine pet centimetara Spahićeva noga omela Nasrijev trk, ali onda se moramo pitati čije su ruke zagrlile Spahića koju minute kasnije s više strasti nego ijedna djevojka u Gružu i okolini njegovog djetinjstva. Ako su te ruke bile francuske a mjesto zagrljaja francuski šenaesterac, onda je morao biti penal za Bosnu i Hercegovinu.

To me iznerviralo. Prije šest godina bila je Valencia i gol Španije nakon 97 minuta i petnaest sekundi. Poznat mi je samo jedan slučaj dužeg produžetka (Arsenal - Liverpool prošle sezone) utakmice i ubijeđen sam da bi se još uvijek igralo da jedna druga prodana duša, Marchena, nije postigao jedan od svega nekoliko golova u svom životu. Sudija je bio Englez.

Ovo sve me vratilo u 1982. godinu  kada je, u jednom drugom španskom gradu, Sevilli, Velimir Zajec faulirao, što jest jest, jednog od španskih napadača dvadeset metara od gola Pantelića. Danski sudija Sorensen svirao je penal jer je Španac pao nekih devetnaest metara od gola Jugoslavije, a onda se poče kotrljati po travi i nakon gotovo cijele minute stao unutar šenaesterca. Penal i gol postiže otac Xabi Alonsa iz Reala (zato uvijek mrzim ovog inače dobrog igrača).

Kakve veze sve ovo ima? Zaista mi je muka da kada, rijetko doduše, Bosna i Hercegovina nađe kvalitetu, prikaže je svijetu i učini sve da se digne iz pepela, uvijek postoji neka neprepoznatljiva sila, sudija iz Škotske, sudija iz Engleske, nekada davno u jugoslavenskom slučaju bio je sudija iz Danske, koja ti kaže ‘sjedi dole’ i učini golemu nepravdu.

Bosna i Hercegovina može ostati siromašna, vjerovatno nikada neće ući u Evropsku Uniju kakvu je danas poznajemo, može postati zadužena kao Hrvatska, može ostati ustavno nedovoljno definisana, ali igrači Bosne i Hercegovine su pokazali da su bolji od Francuske i da su zaslužili da se kvalifikuju za Evropsko prvenstvo.

Međutim u Bosni i Hercegovini živi vjerovatno nešto manje od četiri miliona stanovnika, dok francusko tržište ima oko šezdeset miliona. Oni su razvijena, demokratska Evropa gdje se poštuje vladavina prava. To i takvo pravo je dalo sudiji iz Škotske, prije iz Engleske, a davno prije iz Danske, mogućnost da slobodno presudi na štetu nas. Mi smo divljaci, mi ne poštujemo vladavinu prava, mi smo tu za začin u priči o Evropi različitosti.

Hajde da poštujemo pravila! Poštovali smo pravila o glasanju na Pjesmi Evrovizije i šta su razvijeni zapadnjaci uradili. Promijenili ih čim su shvatili da će Balkanci ili istočnjaci pobjeđivati u demokratskom odlučivanju. Sada imamo Britance, Njemce, Francuze i Špance koji se uvijek kvalifikuju čak i sa lošom pjesmom, a svi ostali u kvalifikacije.

Ovo je sljedeći stadij u fudbalu. Već je donekle primijenjen. Postoje nosioci u ovoj fazi i oni manje vrijedni. Od svih reprezentacija u ‘play-offu’ Bosna i Hercegovina može imati problem jedino protiv Portugala, ako se analizira kvaliteta. Međutim, Turska je ogromno tržište, Hrvatska je skoro u Evropskoj Uniji, pa i Česka je duplo veća od Bosne i Hercegovine. Skeptičan sam da ako sudija opet dođe iz zemlje gdje je osigurana vladavina prava, naši ljudi neće imati druge nego da se odluče hoće li navijati za Crnu Goru (ako i njih ne otkači pravični sudija iako je priča o najmanjoj zemlji ikada koja se kvalifikovala predobra za takvo nešto) ili odabrati tim koji najljepše igra. Bosna i Hercegovina teško da može postati  inosilac u play-offu ako će uvijek u odsudnom trenutku neki Evropejac, Škot ili Englez danas ili jučer, sutra ko zna ko, možda Nijemac ili Španac, svirati faul na protivniku.

Zašto Evropa ne dozvoljava da se digneš iz pepela kada to zaslužuješ? Možda cijela ideja Evrope i nije tako privlačna kao pto se u prvi mah čini. Jeste, sve ove misli hrle zbog trivijalne stvari poput fudbala, ali može li se dopustiti uspjeh kada si donji makar u trivijalnoj stvari?