Eto, prođe i ta peta prijateljska utakmica naše reprezentacije pod stručnim vođstvom Đukića, a mi još uvek nismo uspeli da namaknemo neku tričavu pobedu.
Makedonija-Srbija 1:1
Ukrajina-Srbija 2:0
R. Irska- Srbija 1:1
Rusija - Srbija 2:1
Nemačka - Srbija 2:1
Dakle, rezultatski bilten je i više nego skroman i oskudan. Druga je stvar što smo mi pomalo srećni što nam "panceri" nisu pet-šest puta izgruvali mrežu pa se sad slavodobitno tešimo kako smo igrali utakmicu na nož protiv čuvenog "Elfa".
I ova današnja tekma je bila prilika da dezorganizovana i psihički dezorijentisana grupa građana, koja je bestidno uzurpirala termin "srpska reprezentacija", u prvi plan, po ko zna koji put, istakne svoj pi**ast fudbalski mentalitet, mlitavu veru u pobedu, i beskrajno mlohavu igru u ofanzivi.
Šta smo uspeli da uradimo za 90 minuta, osim što smo izveli dve jebene kontre?! I sad zbog te dve pristojno izvedene kontre većina likova zadovoljno konstatuje da smo konačno došli do kakve-takve zadovoljavajuće igre.
Pa i 2003 godine smo pred odlučujuće mečeve sa Fincima i Azerbejdžanom u gostima, u kvalifikacijama za EP 2004 u Portugalu, odigrali dva prijateljska meča sa super jakim repkama poput Nemačke i Engleske - od Nemaca smo izgubili 0:1 u Verderu gol je dao Sebastijan Kel sa 30 metara pred sam kraj meča, a od Engleza u Lesteru smo pukli 1:2 koliko se sećam za SCG je gol dao Jestrović a pobedonosni gol za Engleze je dao Džo Kol Žiliću iz slobodnjaka.
Nakon tih mečeva i "pobedničkih poraza" krenule su, što u elektronskim što u pisanim medijima, priče koje su govorile o vaskrsnuću naškog tima, u fazonu "ujeeee, igramo skoro egal sa Nemicma i Englezima", a niko se nije ni osvrnuo ne bednu i nadasve BEZIDEJNU igru reprezentacije u fazi napada u toku ta dva meča.
Nedugo zatim odlazimo u Helsinki puni neosnovanog samopouzdanja a stručni komentator RTS-a Spasoje Paja Samardžić pred sam meč u studiju samouvereno najavljuje ubedljivu i laku pobedu. Poznato je da su nas ovi razneli sa 3:0... Da stvar bude još gora, par dana kasnije smo upriličili senzaciju u evropskom fudbalu tako što smo bili direktni akteri meča u kome su Azeri ostvarili svoju prvu takmičarsku pobedu u fudbalskoj istoriji svoje zemlje.
Ko je gledao ovih pet prijateljski mečeva ladno je mogao uočiti da nije napravljen nikakav pomak u odnosu na prošle kvalifikacije.
Moćna i organizovana sredina terena kojoj godinama bezuspešno težimo egzistira samo u formi ideje seletora i navijača ali nikako i u praksi, napad je i dalje beznadežno odsečen od ostalih linija tima, golmani nam nisu za diku i ponos jer imaju nedefinisan status u svojim klubovima, dok je odbrana jedini segment ekipe koji funkcioniše koliko-toliko dobro.
O tragičnosti naše kreativne igre najbolje govori podatak da Ilić i Babović figuriraju kao mogući ideolozi igre Srbije. Ovaj prvi je davno napustio vrhunac svoje karijere, a kao i što svakom fudbalskom penzosu priliči lebac zarađuje igrajući u austrijskoj ligi. I kao takav, pokazao je da se na njega mora ozbiljno računati jer jedini ima "kršten pas" i vlada elementarnom fudbalskom tehnikomi i minimalnm smislom za organizaciju igre.
Drugi pretedent na mesto kreativca je rahitični Babović - danas direktni krivac za izjednačujući gol Nemaca. Dok 31-godišnji Ilić odrađuje svoju karijeru u "prestižnom" austrijskom prvenstvu "Milijin mali" uspešno započinje svoje prisustvo na svetskoj fudbalskoj sceni u 2. francuskoj ligi.
Barata sa određenom količinom tehkine, ali to njegovo znanje je beskorisno zbog njegove krhke baletanske muskulature, brzinu nema, skok nema, igra u odbrani je ravna katasrofi što je na kraju krajeva i predočio danas širokom fudbalskom auditorijumu.
Dok ne nađemo nekog pristojnog igrača na toj osetljivoj poziciji "šuplji bunker" će nam i dalje ostati jedina opcija, bez obzira ko sedeo na selektorskoj klupi.

Krasić je izgeda trajno propao, i ne verujem da će ikad ostvariti ulogu koja mu se do samo pre par godina predviđala u nacionalnom timu.