Da li je moguce da ovo i ovakvim stilom(kome bi mogli da pozavide mnogi nasi "novinari") pise 1 fudbaler??
Kitingova „uzajamna potraga
za izvrsnošću” u takmičarskom fudbalu pretvorena je u nastojanje da se
protivnik savlada po svaku cenu, pa čak i po cenu ljudskosti
Ivan Ergić
Fudbal
i sam fudbalski stadion, na veliku žalost,niko ne doživljava kao
ogromnu laboratoriju ljudskosti u kojoj se suština samog čoveka može
prozreti, mada se gledaocu nudi jasna slika stešnjenosti duha
savremenog čoveka koji se konstantno nalazi u takmičarskim iskušenjima.
Ono što viđamo sa tribina ili na TV ekranimajesu simuliranja,
očigledne namere da se obmane sudija, da se protivnik onesposobi
namernim i brutalnim faulovima, svedoci smo pljuvanja, psovki i mnogo
toga drugog.
I iako je sve viđeno i po nekoliko puta na usporenim snimcima,akteri
se ne kaju, već pribegavaju uobičajenoj farsi laži i pretvaranja,
pokazuju tobož začuđene face, pokušavaju da objasne kako su samo
išli„na loptu”, pa i naknadno sve poriču pred novinarima i
disciplinskim sudijama.I sve to uprkos očiglednosti njihovog
prekršaja.Zbog toga je logično pitanje šta je čovek sve u stanju da
uradi, ako je spreman na toliko pretvaranje i licemerje naočigled svih,
i to za sitnu korist i prednost. Zaista, trezveno oko koje uopšte
nemora da bude naučno iz svega toga može da izvučečvrste zaključke.
Jalovi pokušaji uvođenja fer-pleja
Moderni fudbal, kao i drugi profesionalni sportovi, minijaturni je
klon društvene stvarnosti. On se vodi istim principima rezultata,
produktivnosti, sveopšte konkurencije, efikasnosti, pa takmičarski
teren predstavlja verifikaciono polje tržišno-darvinističkih teza koje
tu nalaze svoju istinsku potvrdu.
Suštinski nagon sporta čini „volja za takmičenjem”, koja je duboko
upletena u ljudsku prirodu i koja je bila poznata još u antičko vreme,
u dobaOlimpijskih igara, pod pojmom „agon”. Danas je „agon”još
izraženiji i prisutniji i to na potpuno izvitoperen način. Samo
takmičenje po sebi nije ni dobro ni loše. Štaviše,ako se takmičenje
razume kao motiv za razvijanje talenata, kreativnosti i ljudskosti svih
učesnika, onda ono postaje generator napretka čoveka kao kreativnog i
humanog bića kako u sportu tako i u društvu. Ovaj koncept je pre svega
društveno-istorijski i srodan je istoriozofiji i teorijama progresa,ali
se pronalazi i u sportu kao ljudskom specifikumu i možda se
najverodostojnije nazire u teoriji Džemsa V. Kitinga u kojoj on
razumeva sportsko takmičenje kao „uzajamnu potragu za izvrsnošću”.
Taj koncept pretpostavlja, dakle, ako je poboljšanje veštine i
virtuoznosti osnovni cilj, da se protivniku omogući i pomogne da od
sebe pruži najbolje, jer jedino tako on može da predstavlja veći
izazov. Kada se vidi trenutno stanje takmičarske svesti i na kakve sve
načine se pokušava da se protivnik isprovocira, onesposobi ili čak
ponizi, ova ideja kao interpretativna teza sporta čini se krajnje
utopističkom, a ne kao nešto čemu bi sportski um trebalo da stremi.
Sve je zapaženije jalovo potenciranje fer-pleja i pokušaj unošenja
sportskog duha spolja. Na veštački način pokušava se izgraditi etos
igre,što je nemoguće u profesionalnom fudbalu koji ima sopstvenu
dinamiku i koji postaje sve brutalniji i perverzniji. Pokušaji da se
definiše ispravan čin, i da se sugeriše korektno ponašanje ne samo na
polju sporta, u vidu kodeksa ponašanja ilidžentlmenskog sporazuma jeste
puki aktivizam. To je danas samo podvala ljudi „na pozicijama” i
zajedno sa ostalim propisima i pravilima predstavlja gomilu
birokratskog smeća. To, naravno,vrlo dobro znaju veliki fudbalski
funkcioneri koji se bave fudbalskim inžinjeringom i takav oblik
primenjene etike je samo jedan kozmetički zahvat.
Formalna pravila igre ne određuju etički ispravno ponašanje, već kao
svaka vrsta pravnog pozitivizma definiše uglavnom uslove jednakosti
takmičenja, dok pravedno i fer ponašanje, kao i u svim drugim sferama
ljudske delatnosti, uvek zavisi od izvornog karakternog uobličenja
samog čoveka.
Uz to i okoštali sistem pravila neke takmičarske discipline postaje
predmet obmane i izigravanja, još jedna prepona koja zahteva manju ili
veću virtuoznost i lukavost da bi se zaobišla. Još odmalena moderni
treneri ih podučavaju, gotovo dresiraju određenom načinu ponašanja na
terenu i van njega, a njihova misao i način rezonovanja,što je još
tragičnije, ne proteže se van okvira formalnih pravila.
Mit o engleskom fudbalu
Samo poreklo fer-pleja i način na koji je nastao ukazuje na njegovu
maskirajuću ulogu i perfidnost. Njegovi počeci su indirektno vezani za
britansku aristokratiju, pod čijim okriljem je fudbal i stvoren pre
nego što je postao sport proleterijata i običnog čoveka. U to vreme
povlašćena klasa viktorijanske Engleske je uvela džentlmenske elemente,
odnosno elemente fer-pleja u sportski bonton. Međutim, to su, ustvari,
bile vrednosti samo za lokalnu upotrebu, dok je dobar deo ostatka sveta
bio pod britanskom kolonijalnom čizmom. Do danas uspešno se održava
mit o engleskom fudbalu kao najpoštenijem, o engleskom igraču i
navijaču kao „pravim”, posvećenim, lojalnim, iskrenim, sa velikim
osećanjem za korektnost i fer-plej. U tu zamku upadaju ljubitelji
fudbala širom sveta koji se dive britanskom fudbalu, a naročito
engleskoj Premijer ligi. Kao glavni argument se obično servira
očigledna sklonost igrača drugih zemalja, a pogotovo južnjačkih,
simuliranju i obmanjivanju protivnika i sudije. To se, iako istinito,
koristi da be se prikrila neviđena brutalnost i animalnost britanskog
navijača i huliganizma na stadionu i van njega,ali i igrača i na
terenu.Provokacije, psovke koje se kao poznati „fak of” lako čitaju sa
usana, srednji prst upućen protivniku ili tribini sa protivničkim
navijačima kamerečesto beleže.
Možda je dovoljno samo pogledati ko su najcenjeniji britanski igrači
i idoli prosečnog britanskog navijača: Pol Gaskojin, Stiven Džerard,
Erik Kantona, Džon Teri, Roj Kin itd. O ovim fudbalerima, koji su
uglavnom najpoštovaniji i van Ostrva, postoje zanimljive kompilacije
koje uključuju njihovu brutalnost, prljavštine i bezosećajnost
zabeležene na raznimutakmicama i koje se mogu videti na mnogim
veb-sajtovima. Posle gledanja takvih scena čoveku obdarenom zdravim
razumom i ljudskom senzibilnošću fudbal bi trebalo da se zgadi za sva
vremena. A ceo taj korpus gluposti i prljavštine se viđa na svim
fudbalskim stadionima sveta i svojstven je igračima i sportistima bez
obzira na poreklo, religiju i kulturu, radilo se o Maradoninoj „božjoj
ruci”, Etoovom ili Totijevom pljuvanju protivnika, Kinovom namernom
lomljenju noge(u autobiografiji napisao je da je na to posebno
ponosan), Anrijevom ili Ronaldovom simuliranju, Materacijevoj podmukloj
provokaciji ili Zidanovoj „osveti”.
Današnji sportista je daleko od produhovljenog i senzibilnog bića koji umetničkom potrebom čezne da prevaziđe samog sebe.
Kada se vidi kako je evoluirao takmičarski fudbal i da tu nema mesta
pravilnom razvoju čoveka, možda bi trebalo težiti fudbalu kao
umetnosti, ideji „fudbal zbog fudbala” ma koliko to izgledalo naivno i
romantično. To je pre svega ono što se zove lepota igre u kojoj uživaju
i njeni akteri i gledaoci. Zato i sama publika mora da bude suptilno
fudbalski obrazovana, da se uči ukusu a ne da joj se serviraju
stereotipi da je najvažniji rezultat i borba do poslednje kapi krvi...
Međutim, dok god je fudbal fenomen masovne kulture i obuhvata milione
ljudi, a njihovi akteri imaju uloge idola i uzora, on mora da ima jake
moralne implikacije i da kroz interakciju omogućava razmenu ne samo
estetskih utisaka već i zajedničke potvrde ljudskih vrednosti i njihove
dalje oplodnje.
Iz sporta je proterana filozofija i on hronično pati od
zapostavljanja preispitivanja samog smisla takmičenja i igre. Nedostaje
prisustvo disciplina koje se bave vrednostima, smislom, bićem jednog
tako širokog područja duha kojem sport pripada. Postoje samo retke
naučne i filozofske publikacije u kojima se neutralno i osvešćeno
sagledava sama bit moderne igre i koje se odupru
zavodljivošću„bubamare” i svega što se oko nje
vrti.
„Ali, takva su fudbalska vremena” –reći će današnji profesionalac u
nameri da opravda svoje ružne i nekorektne postupke. On samo radi svoj
posao...
Ivan Ergić
* Autor je kapiten Bazela i bivši srpski fudbalski reprezentativac
[uredio andrija Nis - 18. srpnja 2008. u 00:08]