Filip Đuričić, fudbaler holandskog Herenvena
PREVREMENI
odlazak srpskih talentovanih fudbalera pre punoletstva u inostranstvo
obogaljio je domaći šampionat, ali, između ostalog, i klubove doveo do
prosjačkog štapa. Poslednji primer štopera Uroša Ćosića - koga Zvezda
nije umela da proceni i zadrži pre šest meseci, a za samo 180 dana u
moskovskom CSKA on je postao meta Mančester junajteda - ponovo je
otvorio Pandorinu kutiju.
Crvena zvezda je poslednjih nekoliko godina prednjačila u pogrešnim
procenama najodgovornijih ljudi u klubu: sportskih direktora i samih
predsednika. Prvo su „Marakanu“ pre dve i po godine napustili kadeti
Aleksandar Kovačević (1992) i Filip Đuričić (’92). Obojicu je „pod
skute“ primio Ilija Ivić, tadašnji direktor grčkog Olimpijakosa. Uzalud
se trudio direktor omladinske škole Zvezde (u to vreme) Mitar Mrkela da
ih zadrži, jer je Ivić davao 5.000 evra platu, stan i posao
roditeljima. Ali, kad su se deca vratila zbog problema s papirima,
Zvezdin sportski direktor Goran Bunjevčević nije ponudio (ili mogao da
ponudi, što je, opet, odgovornost predsednika Toplice Spasojevića)
Filipu Đuričiću prave uslove za ostanak. Ali zato Herenven jeste, tako
da omladinski i mladi reprezentativac čeka 30. januar 2010. godine i
punoletstvo za odlazak iz privremene baze, Radničkog iz Obrenovca.
Kovačević je spletom okolnosti ostao na „Marakani“, potpisao
stipendijski ugovor i sada je na kaljenju u Sopotu.
Štopera Milana Milanovića (’91), kao i Filipa Đuričića, na „Marakanu“
je doveo tadašnji direktor škole Mitar Mrkela. I Milan je u isto vreme
otišao „trbuhom za kruhom“, jer mu isti sportski direktor nije ponudio
uslove zbog kojih bi odbacio poziv Lokomotive iz Moskve. S njim su Rusi
2008. potpisali ugovor na pet godina. Danas već vredi osam miliona
evra, a tek će naredne sezone postati standardan kod „železničara“!
- Ja sam tražio da ova deca potpišu kvalitetne stipendijske ugovore,
ali klub nije mogao da se dogovori s njima i oni su otišli dalje - kaže
Mrkela.
Drugi propust Ilija Ivić napravio je sa Urošem Ćosićem čija je cena
trenutno za moskovski CSKA neprocenjiva. A, Ivić nije hteo da mu da
stipendiju od 1.000 evra, ponudivši mu 500 evra, pri tom trošeći novac
„šakom i kapom“ na Šišića itd...
- Otišli su nam Đuričić, Milanović i Ćosić.
i tu je sada završena priča. Bile su to loše procene sportskih
direktora i predsednika u prethodnom periodu - ne pokušava da sakrije
istinu pomoćnik sportskog direktora Crvene zvezde Goran Vasilijević. -
Međutim, od juna se nova uprava bori sa ovom anomalijom. Potpisali smo
ukupno 11 stipendijskih ugovora sa talentovanom decom. i to ne činimo
samo da bismo se mi zaštitili, već da bi i ta deca shvatila da klub
misli na njih. Naš cilj je da vratimo omladinsku školu kao glavnu bazu
iz koje ćemo crpeti igrače i nadam se da propuste poput nedavno
učinjenih više neće biti.
Na sličan način crveno-beli su izgubili svojevremeno i Marka Pantelića,
koji je prebegao u grčki Iraklis još 1992, pa Milana Jeremića, koji je
sa 17 godina 2005. otišao u Benfiku, a sada se preko Zemuna vraća na
„Marakanu“. Poznata je priča sa Miralemom Sulejmanijem koga Partizan
nije hteo ni umeo da zadrži. Sa 18 godina postao je član Herenvena, a
dve godine kasnije Ajaks ga je otkupio za 16,25 miliona evra, samo što
crno-beli nisu procenili da je Miki svetska vrednost i da mu treba dati
dobar a ne potcenjivački profesionalni ugovor. Slično su uradili u
Humskoj kad je Ivan Radovanović u pitanju, jer ga posle pozajmice
Smederevu nisu „oplodili“ u prvom timu već ga prodali italijanskoj
Atalanti, gde polako osvaja mesto pod suncem.
„Poslasticu“ ostavljamo za kraj, mada je u ovakvoj priči ona kost u
grlu, a reč je o Alenu Stevanoviću (1991). Momak rođen u Švajcarskoj
rastao je u specifičnim uslovima u Srbiji sa rođacima (majka ostala da
radi u Švajcarskoj), ali je pravi biser koji je, umesto u Zvezdi ili
OFK Beogradu, završio pre godinu dana u Interu. Naime, iz mlađih kadeta
svojevremeno ga je najurio selektor Dušan Šuljagić. Međutim, momak nije
posustao, igrao je dobro u Radničkom iz Obrenovca, ali nismo ga videli
na našim terenima jer su Espozito i Murinjo bolje videli i brže
reagovali od pomenuta dva beogradska kluba.
Sve priče ove strane medalje su iste: slaba procena i lažna obećanja
odgovornih ljudi u klubovima teraju decu u beli svet iako nisu sazreli
ni kao igrači, ni kao ljudi.
PROBLEM PROPISI, RODITELjI I BESPARICA
POSTOJI i druga strana medalje kod prevremenih odlazaka dece.
- Klubovi su ponekad nemoćni pred nerealnim željama roditelja koji vide
„milione“ i neće da potpišu stipendijske ili profesionalne ugovore. A
nemaju ni zaštitu kroz propise - objašnjava sportski direktor OFK
Beograda Mitar Mrkela. - Srpski klubovi su siromašni, nemaju da ponude
deci po 5.000 evra stipendije, jer tu platu nemaju ni profesionalci.
Deca i roditelji su nestrpljivi, pojavljuju se menadžeri, i tu nastaje
problem.
GDE SU NESTALI GULAN, KRSTIČIĆ, KRSTIĆ
MALO je uspešno planiranih odlazaka momaka sa 18 godina. Nikola Gulan
(Fiorentina) već dve godine muči se da pronađe sebe, Nenad Krstičić
(Sampdorija) ima problema s povredama i zdravljem, Miloš Krstić
(Olimpik) vratio se u OFK Beograd. Jedan od uspešnih planiranja jeste
transfer Aleksandra Ignjovskog (1991).
Menadžer Damjanac procenio je da će između Palerma i Hofenhajma
talentovani vezista najbolje napredovati u - Minhenu. I napravio je pun
pogodak, jer je Ignjovski odigrao sve mečeve u Cvajti i najbolje je
ocenjeni igrač tima.