Lopovi
Izlizana priča na koju smo odavno navikli. Kukanje sigurno ne daje rezultata, ali šutnja još manje. Klub će reagirati u skladu s uglađenim navikama, pretpostavljamo – tražit će izuzeće Šuprahe. Korektno i konkretno, ali svi znamo da će vrlo brzo neki novi Šupraha zagorčavati život igračima, klubu i navijačima. Utakmica koju smo vidjeli 31.10.2006. u kolijevci katoličanstva otkako je Vlatka Markovića na čelu para-saveza nogometaša, najperfidnija je krađa koja se može zamisliti.
Nagledali smo se oštećene Rijeke kroz brojne sezone. Bilo je nepostojećih offside-a, bilo je nedosuđenih jedanaesteraca i prebrzo dosuđenih na našu štetu, bilo je sjeckanja igre, ali ovaj zadnji Šupraha… to je bilo sjeckanje ne samo živaca, nego i dostojanstva svih Riječana, omalovažavanje Rijeke, rijetko viđeno u bilo kojoj varijanti s bilo kojim akterima. Šuprahu je prestrašio Rijekin zicer u 1. minuti utakmice i solidna kontra dvije minute kasnije. Onda je naša cijenjena zviždaljka odlučila iskartonirati sve što nosi bijelu boju na terenu i dati jasno upozorenje “oprez, dolaze crveni kartoni… nema više igre“.
Od tog trenutka laik je mogao zaključiti “Dinamo je bolji”, ali na maksimirskom terenu u trenutnom omjeru snaga to nije iznenađenje. Glavni zadatak banditima jučer je bio spriječiti iznenađenje. U Markovićevom sustavu najkatoličkijih i manje katoličkih, njegov apostol Šupraha zna kako raditi za mir i dobro. Nećemo analizirati igru, prekršaje i nećemo zaviriti u statističke podatke utakmice. Možemo samo reći da je presedan od zagrebačkog novinara s HTV-a slušati o blagonaklonosti suca prema domaćinima.
Marković uživa u pogledu na ljestvicu i u nedodirljivosti naših najvećih, dinama i hajduka. Zgražava se pri pomisli da bi domaćin EURA 2012 mogla biti Italija, jer “tamo nogomet vrvi skandalima”. U zemlji skandala Juventus igra po kazni drugu ligu, a u našoj, zemlji poštenja, Mamić stariji hvali se pred kamerama nacionalne televizije kako je kupovao suce. Normalno, nisu usljedile nikakve sankcije, po kriterijima poštenja naše neokaljane nogometne lige i našeg efikasnog pravosuđa.
Normalnom čovjeku ovakve se stvari gade do te mjere da ni na koji način u tome ne želi sudjelovati, pa ni kupovati ulaznice za natjecanje pod ingerencijom Markovićevog poštenog saveza. Nažalost, mi se još uvijek igramo. Malo nas je, al’ nas ima. I znamo da smo u svojevrsnom Matrixu, ali pomoći (nam) nema.