Ne znam da li ste ovo pročitali, evo jedan članak, preuzet s jutarnjeg. Neki će se složit s tim, neki neće, prosudite sami.
Hajduk se ulizivao Titu, Tuđmanu i Sanaderu - RNK Split nije nikad!
Naravno da ni splitovcima sada nije palo na pamet pustiti Hajduku u godini jubileja i željene titule. Nisu pustili ni Keruma...
Mogu reći da smo Radnički nogometni klub Split i ja debitirali
zajedno u Prvoj ligi na njegovoj prvoj kućnoj utakmici i pobjedi od 4-0
nad Varaždinom. Dobitkom još jednog prvoligaša u Splitu, za mene je to
bio povratak u doba novinarske mladosti kad mi je posao bio slanje
izvještaja s utakmica i davanje ocjena.
Pisalo se tada u Jugoslaviji o društvenoj ulozi RNK Split u
ondašnjem Parku skojevaca, o turnirima za talente koji su jurcali za
balunom, dok su starci ideološki tandrkali o svijetlim revolucionarnim
tradicijama u ime Prvog splitskog partizanskog odreda, generacije
talenata iz 1941. koja je jurnula partizanski u smrt. Kome balun, a kome
smrt.
Ususret ovom prvoligaškom derbiju Splita s Hajdukom nakon 50 godina,
kad ponestaje ikakvih ideologija, tandrče se o već potrošenima, a neki
novi talenti i dalje jurcaju za balunom. Da se Split nije vratio u Prvu
ligu, nikad ne bismo saznali da je Hajduk kriv i za Tita, i za Tuđmana, i
za Sanadera. Kriv je što im se ulizivao. Krivi su i svi njegovi
navijači.
Za razliku od Crvenih đavola punih kreposti i klasne svijesti o
klasnome neprijatelju iz Poljuda. Jer nisu Tito, Tuđman i Sanader
izabrali Hajduka, nisu se Tito, Tuđman i Sanader ulizivali Hajduku nego
obrnuto! I da se primjerice Tito ulizivao RNK Splitu, ili da je Tito za
Vis 1944. izabrao RNK Split - ne mogu od smijeha što bi mu RNK Split
odbrusio jedno glatko i rezolutno Titovo NE!
A tako i Crveni đavoli. Za razliku od Torcide. Pa dakle uopće nema
dvojbe da nam je povratak RNK Splita u Prvu ligu bio prijeko potreban
kako bismo konačno osviješćeni shvatili tko je na tom povijesnom
splitskom nogometnom polju žito, a tko kukolj. Bez Splitovog
presvlačenja u prvoligaša nikad ne bismo smogli snage reći da su se
Tito, Tuđman i Sanader ulizivali Hajduku, a ne obrnuto. Pa potonji od te
trojice se čak ulizivao i RNK Splitu!
Kako kao građanin Hrvatske nemam prečih briga i problema, tako sam
se s tim krupnim dubiozama primicao stadionu koji se od Parka skojevaca
prometnuo u Park mladeži i lovu mu više ne donose ni Vicko Krstulović ni
Ante Jurjević Baja, stupovi komunizma i radništva u splitskom
raspadajućem škveru, nego braća Žužul, Slavko i Jozo, koji su kao
sudbinski također povezani sa splitskim simbolom radništva, brodogradnje
i svekolike pretvorbe.
Kadli, pred stadionom, prene me ekipa prekobrojnih “šjor, imate li
kartu?”. Tako sam i ja počeo negdje šezdesetih. - A jeste li za Hajduka
1944. ili ste za Splita 1941? - pitam ih. “Ja sam za jedne i druge,
sigurno će bit dobar balun!”, odgovorio je Stipe Kovačić (42) iz Omiša, u
ime onog naroda bez ulaznice. Znači, normalni uvijek ostanu vani, bez
karte.
Pa zašto nisu igrali u Poljudu? Nisu jer hoće svoj teren, svoju
pobjedu… Nije valjda i svoje povijesno tumačenje? Međutim, u Poljudu bi
bilo najmanje 15.000 ljudi, a pod Turskom kulom u Parku
skojevaca/mladeži jedva 5000. Zašto? Sve radi pobjede. Književne Aralice
RNK Splita podsjećaju vječno na činjenicu da klasni neprijatelj Hajduk
onomad šezdesetih nije htio pustiti Splitu još jedan gol koji bi mu
donio (makar i lažni) opstanak u prvoligaškom društvu. Tako je Hajduk
omogućio Splitu da zauvijek ostane čist. A naravno da ni splitovcima
sada nije palo na pamet pustiti Hajduku u godini jubileja i željene
titule. Nisu pustili ni Keruma...
Ovaj posljednji odlomak mi se svidio. Usput, svaka čast na remiju. 