zadnjih par godina je bio najpoznatiji po tomu sto je svim silama pokusao doci do granice od 1000. golova u karijeri... po njegovim tvrdnjama, to je i uspio, iako sluzbene statistike to odbacuju, jer je tu racunao i golove iz prijateljskih i juniorskih utakmica

sjecam ga se iz "Evrogola" krajem osamdesetih, kad se cinilo da je u svakoj tekmi PSV-a strijelac bio bas Romario... pa je otisao u Barcu gdje je skupa sa Stoickovom osvojio naslov i usput rezirao jedan od najtezih poraza Manchestera u povijesti (4:0 u LjP), razvalili su ih strasno, engleski branici su izgledali kao nepokretne bandere oko kojih su plesali Hristo i Romario...

vrhunac je dozivio na SP'94, kad je Brazil konacno osvojio prvo mjesto... strasni napad Romario - Bebeto, a Romario izabran za najboljeg igraca na svijetu... nakon toga mi se cini da je karijera krenula nizbrdo, transfer u Valenciju, pa stalne svadje s upravom kluba oko njegovog raskalasenog zivota i odlazaka u Rio na karneval usred sezone... pa ga nisam vidio par godina do onog Klupskog svjetskog prvenstva 2000. godine i od onda procitam tu i tamo nesto o lovu na rekord...

jedan od strasnih napadaca, brz, tehnicar, zabadao se kao osa...

romario je bio pravi umjetnik sa loptom. imao sam osjecaj da taj covjek ne udara loptu, nego je miluje, bas onako kako to rade veliki nogometashi malog nogometa. sad kad sagledam citavu njegovu karijeru imam osjecaj da je on sklopio nekakav brak sA nogometom, koji bas kao svaki pravi brak ima svoje uspone i padove, ali uvijek je tu bila velika, velika strast, potreba bez koje ne moze, droga! kad pogledam sve te igrace koje sam gledao i koji su prodefilovali kroz ovo vrijeme ne pada mi ni jedan na pamet da je bio toliko zaljubljen u ovu igru. kad pogledam ove nove fantasticne brazilce poput ronalda, ronaldinja, adrijana nema sta, sve je to vrhunski, sve je to fenomenalno ali nikad ali bas nikad na mene nisu ostavili utisak da su zaljubljeni u nogomet poput romaria.