CALCIO JE MRTAV?

U posljednjem kolu prošlosezonskog prvenstva na stadionu Bentegodi pred 30 000 ljudi u Veroni gostovala je momčad Rome, a iz Rima je stiglo 18 000 tisuća navijača „Vučice“, koji su, unatoč gubitku naslova u samom finišu duge sezone, ispratili svoju momčad bez ijednog incidenta. Taj podatak nije čudan pogotovo ako znamo da su navijači Chieva miroljubiva i marginalna skupina na talijanskoj navijačkoj sceni. Nepunih sedam mjeseci kasnije, na istom stadionu susret ovih dvaju momčadi pratilo je svega 11 500 ljudi, a iz Rima je doputovalo samo dvjestotinjak ljudi. S transparentom na kojem je pisalo „Calcio je mrtav“. Što se promijenilo u tih sedam mjeseci?

Na prvi pogled, odgovor se nameće sam po sebi. Roma se ne bori za naslov i nije posljednja utakmica sezone. No, ako pogledamo i nekoliko sezona unatrag, kad je situacija bila slična, broj Romanista u Veroni u pravilu se nije spuštao ispod 2000, iako se Roma nije borila za naslov. A ako analizu proširimo i na cijelu ligu vidjet ćemo da je u razmaku od 15 godina gledanost talijanske lige pala s prosječnih 32000 ljudi po utakmici kroz devedesete, do jedva preko 20 000 u prvih 10 sezona dvadesetog stoljeća. Drugo moguće rješenje zagonetke bilo bi da je calciopoli uništio dobar dio vjere u talijanski nogomet, što zasigurno ne bi bilo predaleko od istine. Treća mogućnost bila bi da je kvaliteta Serie A pala i da je Premiership sada puno jača i atraktivnija liga, no talijanski klubovi osvajaju ili igraju finale Lige prvaka svake druge godine, pa pad iako postoji, nije ključni element. Uostalom i aktualni prvak Europe je talijanski predstavnik, Inter, a opet ako gledamo čitavu ligu čak i ove sezone ima u prosjeku 2000 ljudi po utakmici manje nego prošle sezone. 

Pravi odgovor se krije u zapravo nesuvislim restrikcijama pri prodaji karata za utakmice, njihovoj skupoći i potpuno zastarjelim i ne baš komfornim stadionima. Za početak, vratimo se na primjer utakmice Chievo Verona – Roma iz ove i prošle sezone. Karte za utakmicu prošle sezone mogao je kupiti svatko tko nema zabranu prilaska stadionu zbog nasilja na sportskim borilištima, dok je ove sezone za gostujuće navijače pristup bio omogućen samo onima s godišnjim kartama jer je utakmica proglašena kao jedna od onih visokog rizika (iako je prošle sezone gostovanje od 18 000 tih istih navijača prošlo bez ijednog incidenta). Punim imenom među navijačima zloglasna navijačka kartica zove se „tessera del tifoso“. Podsjetimo, ta navijačka kartica uvedena je od ove sezone, praktički ultimatumom koji je klubovima dao talijanski ministar unutrašnjih poslova, Roberto Maroni, post-fašist i član Lege Nord. Cijela ideja prikazana je kao nešto što će konačno dokinuti nasilje na talijanskim stadionima, a vjernim navijačima omogućiti jeftiniju nabavku klupskih rekvizita, no iza cijelog slučaja krilo se zapravo nešto drugo. Da bi uopće dobili tu karticu, morate ostaviti niz podataka koji s nogometom nemaju previše veze, poput djevojačkog prezimena majke, ali i raznih drugih privatnih podataka, poput poreznog broja, adresa, bankovnih računa, itd. Što se tiče sigurnosti na stadionu, tu karticu u početku nije mogao dobiti nitko tko je ikada bio makar osumnjičen ali ne i pravomoćno osuđen za remećenje reda i mira na sportskim borilištima, što je dovodilo do apsurda poput toga da sada i starija gospoda koja s talijanskim ultrasima već desetljećima nemaju veze ne mogu kupiti godišnju ulaznicu, jer ih je policija prije 20 ili više godina pogrešno optužila za nasilje na nekoj od utakmica. Nakon niza pritužbi sada karticu ne mogu dobiti oni koji su unutar 5 godina optuženi za nasilje, što i dalje znači da ne moraju biti pravomoćno osuđeni. 

Niz apsurda nastavio se i time što je na nekim utakmicama samo gostujuća tribina bila zatvorena za one bez navijačke kartice, ali ostale tribine nisu, pa su se u nemalom broju slučajeva pomiješali domaći i gostujući navijači na puno opasniji način od toga da su odvojeni svaki u svom sektoru. No, ni tu priči nije kraj. Restrikcije se često odnose na to da je ne moguće otići na utakmicu ako ste stanovnik neke regije, neovisno o tome jeste li kažnjavani ili ne, te imate li navijačku karticu ili ne. Tako su prije nekoliko kola članovi Inter fan kluba iz Rima ostali prikraćeni za gledanje utakmice Inter-Roma uživo, jer nitko tko ima adresu stanovanja u pokrajini Lazio, gdje se nalazi i Rim, nije mogao pristupiti utakmici. Karte se mogu kupiti samo jedna po osobi i to uz predočenje originalnog osobnog dokumenta (što znači da recimo otac ne može kupiti 4 karte za svoju obitelj ako nema sve potrebne dokumente), a ponekad je zabranjena prodaja na dan utakmice, što odlazak na utakmicu čini još težim. Takve restrikcije bile su na snazi i prošlih sezona i bez „tessere“, no čak i posjedovanje te kartice ponekad vam neće biti dovoljna garancija da ćete moći prisustvovati utakmici. Derbi juga, Lecce-Bari, ove sezona odigran je pred praznim tribinama, a pristup je bio zabranjen i onima koji dokazano nikad nisu imali bilo kakvih problema s policijom ili nasiljem, vlasnicima navijačke kartice. Da ovakve apsurdne mjere nisu samo provedene u Serie A, pokazuje da se restrikcije provode i na utakmicama treće lige (poput dvoboja Como-Spezia) na kojima se u pravilu ne skupi više od 1000 gledatelja. Za kraj popisa apsurda, dovoljno je reći da su manje restrikcije na kupovinu ulaznica Lige prvaka koja je pod nadležnošću UEFA-e, a te su utakmice poznate kao one s nultom tolerancijom na nasilne navijače. Navijačka kartica naišla ja na otpor među gotovo svim navijačkim skupinama, a negativno su se o njoj izjasnile kako nogometne veličine poput Daniele De Rossija, Frabrizija Miccolia ili Francesca Tottija, uglednih trenera poput Marcela Lippija, Renza Ulivierija ili Zdeneka Zemana, predsjednika klubova poput predsjednika Palerma, Maurizija Zamparinija, tako i sam predsjednik UEFA-e, Michael Platini. No, što je donijela ta navijačka kartica, ako već nije povećala broj gledatelja niti učinila stadione sigurnijima?

Navijačka kartica je zapravo kreditna kartica sa slikom vlasnika, koja vrijedi pet godina. Nakon što ste ju platili, možete jeftinije koristiti usluge prijevoza određenih prijevoznika ili restorana, a dio provizije ide i bankama preko kojih se obavljaju novčane transakcije. Također, detaljni privatni podaci koje ste morali ostaviti iskorištavaju se mimo vaše volje kako bi vam razne kompanije slale reklame na vašu kućnu adresu, nakon što su dobile uvid kakve proizvode najradije kupujete koristeći tu istu karticu. Protiv takvih zadiranja u privatnost i kršenja talijanskih zakona glas su podigli i neki talijanski parlamentarci, no zasad je pozicija Maronija još uvijek čvrsta.

Osim restrikcija za kupovinu ulaznica, problem je i njihova cijena, pogotovo ako uzmemo u obzir uslugu koja se pritom pruža. Ulaznice za istočnu tribinu u pravilu koštaju oko 50 eura (ovisi od kluba do kluba i pojedinih utakmica), dok one za zapadnu tribinu najčešće se ne spuštaju ispod 80 eura. To znači, da čak i s popustima za ženu i djecu, četveročlana obitelj ne može otići na utakmicu Serie A na zapadnu tribinu za cijenu manju od 200 eura. A tamo će ih u pravilu dočekati oronuli stadion s atletskom stazom, lošom vidljivošću i slabim komforom, uspavanom atmosferom i praznim tribinama. Ponekad zaista postoji odlično opravdanje zašto ste ostali kod kuće pred televizorom pogledati svoju najdražu momčad na nekom od privatnih satelitskih TV programa.