dimnjacar je napisao/la:
Dovoljno je vidjeti lica prilikom intoniranja himne, da bi se shvatilo tko je tu srcem a tko samo tijelom. Dok onaj iz SCG ceska bradu, nas drzi ruku na srcu.
Nasi decki su spremni poginuti za onaj dres, ne znam razloge svakog od njih ali znam da smo sve u sportu postigli iskljucivo na tom valu patriotizma i inata, dispeta. Rukometasi, kosarkasi svojevremeno, nogometasi, Janica i ostali, bas svi.
Uslove za razvoj sporta nemamo, mislim imamo ali u odnosu za sportske velesile imamo nikakve uvjete. Ameri u svakoj skoli imaju olimpijski bazen, a nemaju Duju Draganju. Prosjecan austrijanac u dvoristu ima spust stazu i nakon jutarnje kave ide odskijati jednu turu, ali nemaju Janicu.
Da ne spominjem tenisere, Ljubo je jedva zivu glavu iz Banjaluke izvukao, roditelji nisu imali prebijene pare, gdje je danas Ljubo a gdje silni americki i australski klinci koji prvo nauce drzati reket pa tek onda hodati.
Ste gledali neki dan Medelin Bosnjak, otac radi na bausteli, mama nezaposlena, a maloj vec u pogledu vidis da sanja Wimbldone. I naravno, Hrvatska u srcu.
Bem mu sve, zvog toga se ponosim sto sam Hrvat. Kad oni decki istrce na teren, mene jeza hvata, jer znam da srcem igraju. Za razliku od kojekakvih Giriceka i Kukoca, njihovi rezultati u nacionalnom dresu pokazuju koliko im je stalo.
Mozda je to glupost, nebitna stvar, prakticno ako se gleda kakve veze ima sto 11 likova igra nekakav mec. Ali ne moze se protiv srca, da ga jebes.