Dva-dva za bolju Australiju

Sve bi možda bilo drukčije da je Ivan Klasnić u 87. minuti iskoristio najveću priliku utakmice. Sam je sa pet metara, na »čistome« šutu izabrao krivo rješenje - dribling

Sve bi možda bilo drukčije da je Ivan Klasnić u 87. minuti iskoristio najveću priliku utakmice. Sam je sa pet metara, na »čistome« šutu izabrao krivo rješenje - dribling

– Niti »poklonjeni« pogodak u izvedbi suparničkog vratara, niti nedosuđeni 11-erac u korist suparnika nisu bili dovoljno gorivo hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji na putu do osmine finala Svjetskog prvenstva. U posljednjoj, odlučujućoj utakmici F skupine Australija i Hrvatska su u sjajnom ambijentu odigrale 2-2 (1-1), a to znači a će se Australci 26. lipnja u 17 sati u Kaiserslauternu sučeliti s Italijom u dvoboju osmine finala. A Hrvati će - kući. Selekciji Zlatka Kranjčara bila je nužna pobjeda kako bi izborila sljedeći krug, no cijela se momčad utopila u vlastitim bedastoćama, ponajprije u sebičnosti nekih igrača, nesuradnji, taktičkim manevrima, kalkulacijama. Dakako, »ponešto« su u cijeloj ovoj priči imali reći i borbeni, nadahnuti Australci koji su posve zaslužili prolaz dalje.
I sve bi možda bilo drukčije da je Ivan Klasnić u 87. minuti iskoristio najveću priliku utakmice. Sam je sa pet metara, na »čistome« šutu izabrao krivo rješenje - dribling.
A počelo je sjajno. Srna je već u drugoj minuti rasparao mrežu iz slobodnog udarca sa 20-ak metara. Izjednačio je Neill u 39. iz 11-erca nakon što je izbezumljeni Tomas u skoku rukom dohvatio loptu. Isto je učinio i u drugome poluvremenu, ali sudac to nije vidio. Najbolji hrvatski »centarfor« u ovoj utakmici bio je australski vratar Zeljko Kalac, koji je praktički ničim izazvan kreirao novo vodstvo Kranjčarove družine i novi val lažne nade u prolaz Hrvata u osminu finala. Ali, Harry Kewell je ipak najveća zvijezda među svim igračima koji su ove večeri istrčali u Stuttgartu i to je potvrdio. Desetak minuta prije kraja lagano je utrčao na vrh peterca i piknuo lansirao loptu u mrežu, Australiju u polufinale, Hrvatsku kući...
Možda ne bi bilo loše kad bi netko iz Hrvatskoga nogometnog daveža zamolio europske i svjetske nogometne autoritete da naša reprezentacija utakmice počinje od, recimo, 20. minute. Jer, kada Hrvati postignu pogodak rano, tada – prestaju igrati nogomet.
No, trebali bismo biti posebno nadareni psiholozi da bismo mogli pojasniti što se to događa u mislima naših igrača u takvim situacijama. Onoga trenutka kada je Hrvatska povela, uslijedile su 43 minute prave »rafalne paljbe« po vratima Stipe Pletikose. »Mitraljirali« su Australci sa svih pozicija, baš kao što su to Englezi činili dvije godine ranije. Štoviše, da se hrvatska selekcija ovoga četvrtka namjerila na englesku, a ne australsku selekciju, vjerojatno bi to bio sličan, pa možda i veći potop no onaj u Portugalu.
Bilo je neshvatljivo promatrati formaciju Kranjčarove momčadi, i to formaciju praktički bez sredine terena. Australci su nevjerojatnom lakoćom tutnjili prema kaznenom prostoru i, kako smo sad to već i naviknuli gledati u našoj selekciji, olako dolazili u zonu šuta. Istina je, doduše, da je obrambeni zid djelovao čvrsto, da je »reternirao« brojne projektile i uspijevao neutralizirati doista opasne prilike Hiddinkovih igrača. Posebice se u tom segmentu isticao upravo Tomas. Većina je australskih akcija, nadalje, kreirana po lijevoj strani hrvatske obrane, dakle onoj gdje se s brzim i agresivnim suparnicima morao hrvati premoreni Babić, Naposljetku, Babić je bio i svojevrsna žrtva nove formacije Kranjčarove momčadi. Ordinirao je na lijevoj strani obrambene četvorice...
Fijukale su lopte pred Pletikosom, prvo je Tomas odbio dvije »bombe« sa 20-ak metara, potom je i Kewell opalio iz daljine, Cahill je također prijetio, a znao se »podmuklo« zavući i na vrh peterca gdje je prilično mučio i naše braniče, a i Pletikosu. Još uvijek nam nije jasno kako je naš vratar uspio odbiti Kewellov projektil sa 10-ak metara sredinom drugoga dijela.
Oni kratkotrajni stihijski napadi hrvatske reprezentacije opet su nas podsjetili na promidžbenu kampanju »balone na balkone«. Igra bez veznoga reda, u kojem su se defanzivci Tudor i Niko Kovač trošili prisilno se povlačeći u vlastiti kazneni prostor, omogućavala je jedino – preskakanje igre. Tako se gotovo sva koncepcija svela na napucavanje visokih lopti prema isturenima Prši i Oliću. A kad bi ta lopta nekako i osvanuli u njihovim nogama, ubrzo bi odalamila negdje u reklamne panoe. Opet smo, već treću uzastopnu utakmicu, svjedočili valu sebičnosti. Prvo je Olić, tražeći poziciju za ubačaj, preambiciozno pokušao »prodati« pet driblinga istome igraču, da bi nedugo potom piknuo loptu u aut umjesto proigrao Pršu koji je imao otvoren put prema vratima. Opet je Pršo u nekoliko navrata bio sam, otkrivao se, ali nije dobijao lopte. Kasnije je i on »proključao«, pa ignorirao Olića u obećavajućem kontranapadu potkraj prvoga poluvremena. Sličnu je bravuru imao i u drugome dijelu.