|

Svi bi ugostitelji, koji u svojem
objektu namjeravaju organizirati javno gledanje utakmica sa Svjetskog
prvenstva u nogometu morali pribaviti licenciju Međunarodne nogometne
organizacije, Fife.
Tarifa je »prigodnih« 1000 eura. Doduše,
cijena licencije kreće se od 1000 do 14.000 eura, ovisno o kapacitetu
objekta. Fifa se na takav potez odlučila da bi zaštitila medijska
prava. Ugostiteljima je zadatak podnijeti zahtjeve HRT-u kao vlasniku
licencije za medijska prava prikazivanja utakmica SP-a, ali jasno je da
će takav model u praksi ipak biti »rastezljiv«.
Zbunjujuće je, međutim, kako Fifa razlikuje komercijalno i
nekomercijalno javno emitiranje. Onoj prvoj kategoriji pripadaju
objekti čiji vlasnici naplaćuju ulaz za vrijeme televizijskog prijenosa
utakmice. Ostali ne moraju ništa platiti, ali - moraju pribaviti
licenciju. To bi značilo da većina naših ugostitelja, koji, naravno, ne
naplaćuju ulaz u kafiće i restorane, moraju proći proceduru
pribavljanja te dozvole. No, moguće je da i oni osvanu u kategoriji
komercijalnih sadržaja ako nadležne monitoring-agencije primijete
povećanje posjeta u nekom lokalu u vrijeme emitiranja utakmice SP-a.
Teško je ipak povjerovati da će takvo što zaživjeti u praksi.
»Prvi put čujem za to. Je li to neka
šala? Nismo dobili nikakav dopis, nikakvu naznaku da bi se takvo što
moglo dogoditi. Zar to sada znači da bi svi ugostitelji u Hrvatskoj
koji imaju televizor morali krenuti u proceduru pribavljanja
licencije?! Pa, kamo bismo stigli, zagušili bismo ih mailovima i
'papirologijom'. To mi se ne čini mogućim«, istaknuo je Domagoj Maslać,
vlasnik restorana u neposrednoj blizini maksimirskoga stadiona.
Jednaka nas je razina iznenađenja, ali nešto viša snaga decibela, dočekala kod osječkoga ugostitelja Dalibora Kelera.
»Molim?! Ne pada mi na pamet dodatno plaćati jer ionako izdvajam za
televizijsku pretplatu. Nisam čuo za to i stvarno mi je besmisleno«,
kazao nam je. Potom je u šali dodao kako će, ako ga baš prisile, radije
izbaciti televizor kroz prozor. Dakako, ne mora baš stradati televizor
ili slučajni prolaznik. Dovoljno je prebaciti program na, recimo,
kulinarski šou »U istom loncu«, kviz »Tko želi biti milijunaš«, seriju
»Televizijska posla«... No, uz takva televizijska posla svi su
ugostitelji sada u istom loncu.
Prosječnoga smo hrvatskog
navijača uz brojne reklamne televizijske spotove ionako sveli na
svojevrsni stereotip temperamentnoga konzumenta povećih količina piva.
Gotovo je nevjerojatno koliko se pivska industrija vezala uz sport.
Brojne su europske lige nosile ime baš po proizvođačima piva, a tako
neko vrijeme bilo i s hrvatskim nogometnim i košarkaškim prvenstvom
koji su nazivu HNL i A1 liga dodali ime proizvođača piva. Nije rijedak
slučaj da košarkaški i rukometni klubovi, kao slovenska Pivovarna Laško
ili turski Efes Pilsen, cijeli identitet desetljećima grade upravo na
pivskoj industriji. Stoga je možda svojevrsni paradoks da ugostiteljski
objekti na samom stadionu, u vrijeme utakmice, ne smiju posluživati
alkoholna pića. U šali bismo mogli primijetiti da ne pomaže ni to što
pivo ima klasifikaciju prehrambenoga proizvoda pa bismo ga mogli
tretirati »jušnom hranom«. Je li i to jedan od razloga zašto se
gledatelji okreću »simulatorima tribina«?
Prijenose utakmica
Svjetskog prvenstva u Njemačkoj 2006. godine pratilo je 32 milijarde
televizijskih gledatelja u više od 200 zemalja. Završnicu između
Italije i Francuske pratilo je 23,9 milijuna Talijana. Velik dio njih
odlučio se upravo za ambijent u ugostiteljskom objektu, ali i na
gradskim trgovima. Finale je na Piazzi del Duomo u Milanu pratilo
150.000 gledatelja, a na Circus Maximusu u Rimu čak 200.000. Prema
izvješću Mediane, tvrtke za analizu i istraživanje tržišta, utakmicu
Hrvatske i Brazila pratilo je čak 1,9 milijuna Hrvata, dvoboj protiv
Australije 200.000 manje, a protiv Japana 1,5 milijuna.
Neki su
ekonomski stručnjaci, primjerice, svojedobno procijenili da bi, plasira
li se hrvatska reprezentacija u završnicu nekog SP-a, ugostitelji mogli
povećati prihode za 60 posto. Ako, primjerice, Engleska osvoji naslov
prvaka, kafići i restorani bi, prema procjenama ekonomskih stručnjaka,
zaradili čak 1,5 milijardi dolara.
HRT: Nećemo u patrole po kafićima!
Inzistiranje Međunarodne nogometne
organizacije na licencijama za ugostitelje potvrdio nam je i reporter
Hrvatske televizije Stjepan Balog. »Ne biste vjerovali, ali to je
točno. Sva ta pravila vrijede i za Hrvatsku. Ugostitelji bi doista
morali imati Fifinu licenciju, ali mi nismo tako rigorozni. Doduše,
kada bismo se zainatili, mogli bismo ići u provjeru po kafićima, ali to
ne radimo. Konkretno, za ovo nas Svjetsko prvenstvo još nitko nije
tražio dozvolu. Kada bi netko organizirao masovna gledanja utakmica,
primjerice, na Jarunu ili Bundeku, morao bi platiti prema Fifinim
pravilima. To nema veze s televizijskom pretplatom. Jedno je ako nas
dvojica gledamo prijenos u vrtu uz roštilj, ali javno je okupljanje
nešto posve drugo i ono ne podliježe pretplati. Naravno, nećemo ići u
patrolu po kafićima, ali ako je negdje masovno gledanje prijenosa s po
1000 ljudi, to je već drukčije«, kaže Balog.
Crna Gora: Po 300 eura za televizijski prijenos
U vrijeme Svjetskoga prvenstva
2006. godine u Njemačkoj izbila je velika afera u Crnoj Gori. Prava
prijenosa utakmica sa SP-a za to područje pripala su komercijalnoj
Televiziji IN. Njezini su čelnici, prema pisanju podgoričkog
»Monitora«, prema tamošnjem zakonu o zaštiti intelektualnog vlasništva
odlučili svim domaćim ugostiteljima naplaćivati po 300 eura za
prijenose sa SP-a. Izbio je oštar sukob s vlasnicima kafića koji su
odbili takav zahtjev najavivši da će radije maknuti televizore iz
svojih objekata.
prenosi:vjesnik.hr
|