Živjele vuvuzele!

Ne zna se još tko će biti svjetski nogometni prvak, ali zna se da će pobjednik biti svjetska farmaceutska industrija: milijarde ljudi ovih dana stoje u redovima pred apotekama i kupuju mjesečnu zalihu aspirina, nurofena i ostalih šarenih analgetika, držeći se za glave betonirane zaglušujućim zujanjem vuvuzela, dugačkih truba nepodnošljivo iritantnog zvuka od stotinu i četrdeset decibela u koje deseci hiljada razuzdanih Afrikanaca zdušno pušu svih devedeset minuta, bilo da u prime-timeu igraju Južna Afrika i Francuska, ili u vrijeme ručka Južna Koreja i Grčka, pa se čini kao da su cijelu Afriku prekrili gigantski rojevi mutiranih stršljenova-ubojica na kokainu i metamfetaminima.

Vuvuzele su tako ukrale show Messiju, Ronaldu i Rooneyu, ni o čemu sportski komentatori danas ne govore osim o zaglušujućim vuvuzelama, koje su prvih sedam dana Mundijala zujale kao onomad Jehovine trube jerihonske, kada su sedmog dana opsade svojom gigadecibelskom bukom srušile čvrste zidine, a narod Izraelov provalio u grad. Bio je to kraj slavnog grada Jerihona, baš kao što danas vuvuzele jerihonske označavaju prvi tjedan najgoreg Mundijala ikad, pa čovjek gotovo poželi da svojom gigadecibelskom bukom sedmog dana sruše i čvrste zidine johanesburškog stadiona. I da konačno skonča ova dosadna korporativna zabava u kojoj siromašni Afrikanci kupuju skupe karte da na skupim stadionima gledaju skupe zvijezde kako čuvaju svoje skupe noge.

Svjetskom "sindikatu" sportskih komentatora, koji preklinju Fifu da nekako zabrani već zloglasne trube južnoafričke, pridružili su se, jasna stvar, i vrli komentatori južnoslavenskih televizija. Zagrebački, sarajevski i beogradski komentatori jadaju se tako već sedam dana kako ne čuju ni sami sebe, i kako se od neizdržive buke ne čuju ni "pravi" - valjda europski i južnoamerički - navijači. Hrvatska televizija prva se dosjetila jadu, pa je u jednom trenutku čak i isključila zvuk sa stadiona. Hrvati su se tako mogli koncentrirano posvetiti gledanju takozvanog nogometa i slušanju eksperata sportske redakcije HTV-a kako učeno recitiraju prezimena korejskih i kamerunskih igrača.

Saznali smo tako da se i to može: jednostavno isključiti ton svaki put kad osjetljivi mikrofoni Hrvatske televizije zabilježe buku odveć iritantnu za osjetljivo hrvatsko uho. Saznali smo to, eto, tek na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Južnoj Africi, 2010. godine, nakon dakle punih dvadeset godina.

Dvadeset godina hrvatskim stadionima i dvoranama odjekuju zborne pjesme "Za dom spremni!" ili "Ajmo, ustaše!", dvadeset godina južnoslavenske televizije prenose u naše domove ljupke višeglasne arije "Ubij, zakolji, da Hrvat/Srbin/Bošnjak ne postoji!", punih dvadeset godina balkanski ljubitelji sporta zdušno skandiraju svoje mrzilačke refrene, noževe, žice i Srebrenice, zore, dane, Jure i Bobane, Karadžiće Raše i kite naše, iznova pune Jasenovce, Manjače i Kazane, pa ih osvećuju, dvadeset godina ustrajno huče i krevelje se Ciganima, balijama, škutorima i crnoputim majmunima i prizivaju poglavnike, đenerale, mudžahide, bin Ladene, Arkane, Mladiće, Francetiće i Norce, puše svojim herojima za to predviđene organe i duvaju u njih kao u vuvuzele, bilo da u prime-timeu igraju Srbija i Bosna i Hercegovina, ili u vrijeme ručka Hrvatska i Andora, pa se čini kao da su cijeli Balkan prekrila gigantska krda mutiranih budala-ubojica na šljivovici i metanolu.

Ipak i međutim, nikoga u ovih dvadeset godina glava nije zaboljela dok mu nisu zazujale afričke vuvuzele, niti jedna sportska redakcija hrvatske, bosanske ili srpske televizije nijednom u svih tih dvadeset godina nije isključila zvuk sa stadiona, nijedan sportski komentator niti jednom u tih dvadeset godina nije se požalio na iritirajuće zvukove i nepodnošljivu buku, nitko nikad nije zvao Uefu i Fifu da nekako zabrani zaglušujuću mržnju na južnoslavenskim stadionima.

Naprotiv, to se u balkanskim jezicima zove "veličanstvenom atmosferom": to kad jedna tribina viče "Za dom!", a druga uzvraća "Spremni!", kad se s istoka ori "Sprem'te se, sprem'te, četnici!", a sa zapada "Ubij, ubij, ubij Srbina!", to kad razdragani navijači ispruže dlanove u nacistički pozdrav, vješaju transparente "Genocid Zvornik" ili uz "Allah Uekhber!" mašu turskim zastavama i pale hrvatske, to kad na vrhuncu nogometne svečanosti poleti bengalka, sijevne nož ili opali pištolj, tradicionalni navijački rekvizit Južnih Slavena - to je, eto, sjajna nogometna atmosfera za kakvom žale naši sportski komentatori čijim razmaženim ušima smeta zujanje afričkih truba.

I da su danas na stadionu u Nelspruitu navijači Čilea, noseći Pinochetove slike, mlatili željeznim šipkama navijače Hondurasa, da večeras u Pretoriji umjesto strašnih vuvuzela odjekne "Ubij, zakolji, da Urugvaj ne postoji!", da sa tribina Loftus Versfelda bijeli supremisti majmunskom hukom poprate svaki potez crnih Afrikanaca, da navijači Argentine sutra skandiraju vojnoj hunti generala Jorgea Rafaela Videle, a Grci vojnoj hunti svojih slavnih pukovnika, da se Polokwaneom zaori pjesma francuskih navijača "Evo zore, sunce sija, evo vlade iz Vichyja!", a navijači Meksika zapale stadion, da engleski huligani sutra na utakmici protiv Alžira zapjevaju "Ubij, ubij, ubij Beura!", a Alžirci odgovore otmicom i ritualnim ubojstvom cijele engleske reprezentacije, bili bi balkanski sportski komentatori svoji na svome, svršavali bi u višestrukim orgazmima slaveći veličanstvenu atmosferu i sveudilj srali o tome zašto je, eto, nogomet najvažnija sporedna stvar na svijetu.

Ovako, umjesto pjesme mržnje i poziva na genocid, južnoafričkim stadionima odjekuje tek zujanje vuvuzela, umjesto četnika, ustaša i balija, dakle nacista, fašista, peronista, višijevaca, pinochetovaca, mudžahedina i šovena svih boja, stadionima plešu bezazleni siromasi koji se bezazleno vesele bezazleno plešući po tribinama i duvajući u bezazlene plastične trube, što je prizor tako strahotno iritantan tankoćutnom oku i uhu balkanskih komentatora i sportskih novinara da bi ih oni, eto, zakonom zabranili, jer jebeš trube koje nisu jerihonske i koje ne pozivaju na juriš i rušenje gradova, jebeš trube koje ne sviraju marš na neku Drinu i marš u nečiju pičku materinu, jebeš vuvuzele kad ne sviraju na sahranama protivničkih navijača.

Zato se pridružujem protestu naših osjetljivih komentatora i njihovom zahtjevu da se svakom navijaču na ulazu u južnoafričke stadione oduzmu vuvuzele. I zahtijevam od Fife, UN-a ili tko god da je nadležan za te stvari da se sve tako prikupljene trube pošalju na Balkan, da se uvede zakonska obaveza puhanja u vuvuzele i da iritantnu, nepodnošljivu mržnju na tamošnjim stadionima konačno prekrije milozvučno, terapeutsko zujanje dobroćudnih afričkih stršljenova. Da nas jednom, za promjenu, na nogometnom stadionu glava ne zaboli od pajsera, lanca, boce, kamena, boksera ili pendreka.

Pa kad već ne može - što bi rekli učeni komentatori - pobijediti nogomet, ili fudbal, svejedno, neka pobijedi barem svjetska farmaceutska industrija.