Po čemu su Mandžukić, Modrić, Kranjčar i Olić slabiji od Inieste, Xavija, Ville i Torresa?

Možda ćete pomisliti da sam se u Južnoj Africi razbolio od neizlječivog nogometnog ludila, no ne brinite

JOHANNESBURG - Možda ćete pomisliti da sam se u Južnoj Africi razbolio od neizlječivog nogometnog ludila, no ne brinite, dogodilo se to davno, kada sam bio na prvoj Dinamovoj utakmici. Otada živim u nogometnom bunilu, od kojega me ne mogu izliječiti ni svi “šamani, sangome i svete vodice”…

Gledajući već svoje šesto svjetsko prvenstvo, ne mogu se oteti dojmu da izbornici strašno griješe u metodama, da u prvi plan guraju svoj karakter, da u svlačionici inzistiraju ili na čvrstoj ruci ( Capello) ili familijarnoj atmosferi ( Bilić), ili pak urođenoj pedanteriji ( Low), ili očinskom nastupu ( Vicente del Bosque). Ili su oni glavni glumci, a nogometaši - statisti i epizodisti ( Maradona, Dunga).

Poznam dvojicu trenera, koji su posve različitim metodama došli do vrha, koji su stekli svjetsku slavu i uvjeren sam da bi Jose Mourinho i Ćiro Blažević, ma kako to ludo zvuči, bili svjetski prvaci s Portugalom, Engleskom, Francuskom, Argentinom, ili Obalom Bjelokosti, da o Brazilu i ne govorimo. Ne i s Italijom, makar je Jose Mourinho baš tamo osvojio scudetto i Ligu prvaka. Ali, zahvaljujući talentu brazilskih, argentinskih i nizozemskih igrača. Njihov temperament, “lice Delona i duša demona”, njihova drskost, pa čak i nasilna narav, njihov talent i iskustvo odveli bi ove reprezentacije do finala. Kao što je Nizozemsku do finala odveo jedan do jučer u velikom nogometnom svijetu nepoznat trener, Bert van Marvijk.

Ni Mourinhu ni Ćiri Blaževiću se ne bi dogodilo da ključni igrač poput Luisa Suareza bude isključen u zadnjim sekundama utakmice, jer bi oni davno prije zatvorili meč, njima bi Cristiano Ronaldo bio udarna igla, a ne statist, oni ne bi gurali Lea Messija u drugi plan zbog vlastitog ega, već bi im on bio glavni kuhar, a ostali posluga. Kod Mourinha i Blaževića ne bi bilo “pobune robova”, kao što se to u svlačionici dogodilo Fabiju Capellu ili Raymondu Domenechu.

Možda to ne bi bio najbolji i najatraktivniji nogomet na svijetu, kao što danas igra Njemačka, možda bi to bio nogomet kakav je Mourinho igrao protiv Chelseaja i Barcelone, ali nogomet prilagođen mogućnostima njegove momčadi, pred kojom je samo jedan cilj - pobjeda. Možda bi to bila Ćirina utakmica protiv Japana, koja ne spada među nezaboravne, ali koju je ipak dobio (1-0). A možda bi to bio raskošni nogomet, kakav je Hrvatska igrala protiv Francuske i koju je Ćiro samo slučajno izgubio. I njima Ronaldinho, Pato, Cambiasso ne bi ostali kod kuće…

Zar nije grijeh da su Leo Messi, Cristiano Ronaldo, Franck Ribery ili Wayne Rooney otišli kući kao popišani golubovi, osramoćeni i popljuvani, samo zato jer ih skupo plaćeni izbornici nisu znali uglazbiti u orkestar?

Na žalost, na kraju ovog ludog teksta postavit ću pitanje - što bi ta dvojica nesumnjivih nogometnih genija učinila s Hrvatskom?

Što bi Mourinho učinio s kvartetom Mandžukić - Modrić - Kranjčar - Olić? Zar je to puno slabije od Kuyta, Sneijdera, Robbena i Van Persiea? Ili Podolskog, Schweinsteigera, Müllera i Klosea? Uvjeren sam da bi Jose Mourinho ovakvu Hrvatsku ne samo doveo na svjetsko prvenstvo već i do -polufinala! Dalje vjerojatno ne bi išlo jer, Iniesta - Xavi, Villa i Torres, ili brazilska kombinacija Maicon - Kaka - Robinho - Louis Fabiano zvuče jače. Da ne govorimo o argentinskom tercetu Messi - Tevez - Higuain. Ali, Diego Maradona je ignorirao trojicu Argentinaca, koji su Mourinhu donijeli naslov europskog prvaka - Zanettija, Cambiassa i Milita! I pogriješio!

No, izbornički posao je dosadan, malo je utakmica, malo termina za uigravanje, dolaze izmoždeni, ozlijeđeni, iscrpljeni, često i depresivni igrači, koje jedino rekuperacijom možete osoviti na noge. I zato Mourinho ne želi u najboljim trenerskim godinama, mjesecima “dangubiti”, da bi poput Capella ugrabio milijune - ni za što. A Ćiro je dovoljno star i mudar da se više neće upustiti u izborničke funkcije, “atentat u Sarajevu”, gdje, zamislite grijeha, nije pobijedio Portugal i Španjolsku i s Bosnom nije bio svjetski prvak; ožiljak koji nikada neće zacijeliti.

Treneri su velike zablude, poneki i varalice i vrlo često njihov je talent bez pokrića. Shvatio sam to još 1982. godine, kada Miljan Miljanić nije vodio na Svjetsko prvenstvo Marka Mlinarića, tada bez premca najboljeg igrača u Jugoslaviji, iz nekih, samo njemu znanih interesa.

A Joachim Löw je na SP ipak doveo Miroslava Klosea, koji je u Bayernu rezerva Ivici Oliću, Lukasa Podolskog, koji je bio u očajnoj formi i s “mučenikom” Soldom se borio za opstanak u Bundesligi, doveo je Thomasa Mullera u kojega su svi sumnjali i vjerovali da igra zbog protekcije, a danas su upravo to najvredniji igrači reprezentacije, čiji mentalitet je uvijek “odvede barem do polufinala”. I zato je Joachim Löw trener vizionar, kao što je početkom devedesetih bio Johan Cruyff, kao što je danas Jose Mourinho i kao što je bio Ćiro Blažević.