ljudi moji, ekipa moja, prijatelji, pajdasi....
evo oporavljam se. Ekipa Stuttgart is calling.... pocelo je jucer kriminalno. Gledali smo tekmu u jednom nasem bircu u predgradu Stuttgarta (Feuerbach) i javi nam jedan da gleda u gradu. Ljutim se ja, kazem never change the same place...bok te kuda ces u grad, do sad smo SVAKU tekmu gledali svi zajedno i sad ti iskaces. Ma mars sugo, ako spusimo, osobno cu ti jaja rezat. Sala na stranu, padne ono 0-1, moj sogor (od zenine sestre muz) opipava puls,
pitam je si li ziv sogi? ma jesam...ali puls se dize, pocne se on molit, pa zapali jednu (a ne pusi covjek) da se smiri. Ide tako vrijeme, nikako da nasi krenu, jos pricam o tome da mi Perisic nije jos zaigrao onih svojih 120%, ona eksploziva, prizivam ga, sjetim se da sam kcerci kupio dres prije 3 tjedna. Bas je mala htjela dres Perisica. Ajd kazem, evo kupit ce tata. Persicicu kazem u sebi, ajd ubaci u neku atomsku brzinu. Pa poluvrijeme, svi nervozni, pazi pun birc, a nitko ne pije. Sjedimo vani, puse hladan vjetar, drzim u dzepu vaterpolsku kapu, zaboravim je obuci. Nervozan sam i ja. Pa onda onaj 1-1, ajme ljudi skacu, okrenulo nehotice par stolova, padne tu i tamo koja casa sa stola, sve mirno, birc uz sam semafor, ljudi spustaju stakla, pitaju koliko je. Kazem ja 1-1. Napeto.
Pa prokleta stativa, ajme opet Perisic, sjetim se Omisa, tamo je mali rodom, kazem izgleda da ga bog hoce malo grijat na rostilju, ne da mu da bas ukrca 2 komada. Produzeci su tu. Sogor (onaj sa pulsom) ustaje, kaze nije dobro, 30 dugih minuta, ne da nas umor...ma ne boj se. Svi su napeti ko puska. Spremni. Javlja ovaj bandit iz grada kaze jel stignem jos do produzetaka ili do kraja, ono izgleda da negativna karma je tu. Ma ostani sad tamo, sto buda da bude.
2-1. Mandzo. Eksplozija. Par km od Slavonskog broda mi je sogor. Da bas taj sa puslom. Moli se bogu, molim se i ja. gledam to vrijeme, bog te nece te proklete sekunde idu valjda duplo sporije. Nisam mislio da jedna minuta moze trajat tako dugo. Pet minuta do kraja. Tri. Svi stoje, Svi. Moj sogor hoda ispred birca uz cestu, moli se, mladis od 35 godina napet do jaja. Svi disemo tiho, pa onda ona prokleta kontra, mislim si ajd daj im sad 3-1 i kraaaaaaaaaj...
svi skacu, svi, vicemo, gledam okolo svi placu. Mladi stari. Grlimo se. Sogor place, brise suze, ja se ne mogu suzdrzat. Sjetim se pokojnog oca, umro davno, one 2001. proklete godine kad je Goran dobio. Sjetim se i tri zlata Janice. Zlata vaterpolista, Rukometasa, ma ko ce ih sve nabrojat. A onda kazem mi smo u finalu. Ej ljudi. Finalu.
Idemo u grad, svira se putem, nazalost nije bilo toliko puno ko protiv Danaca. Valjda ljudi rade. Uz nas stoje Njemci, neki crnci, gledaju i kazu - ovo jos nismo dozivjeli. Ja kazem ljudi - ako dobijemo Francusku, vidjet cete sto je ludilo. Ovo je zagrijavanje.
Ekipa moja, citam sve vase komentare, radim ali se ne mogu koncetrirat. Suze mi idu. Same od sebe.
danas ujutro probudim kcer u 6.40h, gledala je do produzetaka, onda je zaspala. Pita me tata jesmo li pobjedili? meni opet suze krenu, brisem ih, pocnem ridat, evo placem dok ovo pisem. Jebo me emotivac da me jebo. Sorry Admine, Moram stavit na papir ovo. Pita me kcer jesmo li pobijedili. Jesmo Nika. Jesmo. Nosi dres danas, u nedjelju igramo finale.
uh ekipa. Steze me sve u grlu. Sve.
Sportski je ovo meni najvece dostignuce. Mozda korak ispred Gorana i Wimbledona, Janice i tri zlata i one bronce iz Francuske 98. godine.
Rukometasi i prvo zlato, Barcelona 92 i srebro protiv Dream Tema...ima ih puno, Neki vec padaju u zaborav. Oprostit ce mi neki...thx..
Volim vas sve. I placam i dalje kad citam da nas do Kanade i Australije citaju.
Vas iduci
[uredio Iduci - 12. srpnja 2018. u 15:59]
.