na ovom forumu imam poprilično dug staž uz ne baš toliku prisutnost kao neki a ne sjećam se da li sam ikada postao u nogometnom podforumu. zadnjih 9-10 godina sigurno nisam.
sport koji sam igrao, volio, obožavao, sam od incidenta iz Budimpešte 2005. do cjelokupne močvare u našem nogometu, navijačkih prepucavanja itd. lagano marginalizirao do te mjere da mi godinama nogometna repka ili moj voljeni Dinamo nisu pobuđivali nikakve emocije.
Dinamo u koji me otac učlanio 1982. kada sam rođen, iako rođen u Slavoniji.
kroz godine se to svelo da više nije bilo ni praćenja lige prvaka, domaćeg prvenstva, stranih prvenstava ma ičega vezanog za nogomet.
meni kojem sam bježao sa nastave u srednjoj da bih na sjeveru u gradnji sjedio na gredi i gledao kako Kazuyoshi Miura promašuje penal u kup utakmici protiv Mladosti 127 a da ne spominjem one legendarne utakmice Partizan, Newcastle, Celtic itd.
meni kojem i "hrvatska reprezentacija u šahu" budi emocije nogomet više nije predstavljao ništa, ni repka ni Dinamo
posvetio sam se ostalim ljubavima, rukometu i košarci prije svega. odlascima na rukometna i košarkaška svjetska i europska prvenstva održavana po Europi.
NBA i NCAA utakmice tijekom boravka u SAD-u
i sada bih ovo nogometno finale mijenjao za finale u Kini iduće godine. bez razmišljanja. istog trena.
u međuvremenu se nakon 20 godina iz svog Zagreba vratio u svoju Slavoniju.
pretplata na SN koje čitam od svoje 12-te, dakle zadnjih 24-godina, se svela na to da prvih 16-20 stranica posvećenih nogometu prelistam eventualno pročitajući naslove ako i to.
društvo koje putuje samnom po košarci i rukometu me natjeralo da odem do Kaliningrada na prvu tekmu.
ustvari lažem, natjerala me moja guzica koja uvijek voli vidjeti puta.
po Kaliningradu sam se uspio toliko nacugati prije tekme da sam veći dio prvog poluvremena proveo spavajući na tribini, što zbog alkohola što zbog neuzbudljivosti nogometa a i dijelom zbog toga što su nam mjesta bila negdje po sredini stadiona, bez previše kockastih oko nas. samim time i bez organiziranog navijanja.
po povratku iz Kaliningrada sam rekao "nogomet me vidio sad i tko zna kad opet".
to opet je bilo do polufinala u Moskvi.
gledajući četvrtfinale sa rusima cijelo vrijeme sam slušao prijatelja koji je pričao Bože daj da još jednom u svom životu doživim da smo u polufinalu svjetskog. njemu kojem nogomet znači sve i koji putuje kad god može a meni kojem nogomet više ne znači gotovo ništa.
i te utakmice sam gledao zbog druženja, hrane i pića.
i onda se pojavi prodaja ulaznica za polufinale i na adrenalin kupim ulaznicu za sebe i poslovnog partnera.
čim sam je kupio kroz glavu prošlo ženino prigovaranje koje me čeka međutim više nije bilo nazad, pa rezervacija leta za Moskvu, pa sami odlazak u Moskvu posebno jer je samo jedan član mog uobičajenog društva također došao do Moskve ali do nakon utakmice nismo se uspjeli niti vidjeti. on je svoju kartu za polufinale i finale rezervirao kroz follow your team opciju u prvoj fazi FIFA-ine prodaje ulaznice a ja sam se ostalima čekao u predu za "briljantno" odrađeno HNS-ovo preuzimanje dodatnih ulaznica.
ali ajde, bez gorčine.
po gradu prije tekme sretanje sa englezima naravno ali bili su tu i švabe i argentinci i brazilci i kolumbijci i more ostalih bez obzira što su njihovi već odavno doma. svi u nekim svom filmu i uzbuđenju. slikanje, pjevanje, skakanje.
uobičajeno za velika natjecanja. tko god je bio na bilo kojem velikom prvenstvu u bilo kojem timskom sportu zna o čemu pričam.
a onda ekstaza na stadionu i utakmici . gubitak glasa, upala ono malo trbušnih mišića, koje imam ispod sala, od deranja iz petnih žila.
kad vidiš odrasle ljude nakon Mandžukićeva gola kako plaču onda vidiš da nogomet njima znači ono što su moje suze pokazivale u Torinu kada su nas Babo i Šiši sa Simonom, Planinićem i ekipom odveli na OI u Torino. ekstaza.
nije bilo navijačkih grupa, bili su tu i muževi sa ženama i cijele obitelji.
ono što bi nogomet i trebao biti a što kad nas dugo nije bio.
uz savršenu rusku organizaciju i prekrasne djevuške.
za mog života se vjerojatno više neće dogoditi da ćemo biti u polufinalu ili finalu svjetskog nogometnog prvenstva i iako mi nogomet više ne znači ništa drago mi je da sam bio. zbog mene, zbog mog sina i zbog moje kćerke a i zbog moje žene koja je četvrti dan nakon objave da idem u Moskvu i stvarnog odlaska i povratka iz Moskve konačno progovorila samnom.
stari sa svojom ekipom iz Ludare je i dalje u Moskvi. ja sam se vratio.
naslov mi nije bitan, ovo što su napravili je naslov sam po sebi.
podsjetilo je na ona dobra, dobra, dobra stara vremena.
hvala im na tome.
sumnjam da će ovo prvenstvo vratiti ljubav prema nogometu, sutra će prvenstvo završiti a kad prvenstvo završimo počinje naša standardna nogometna močvara, liga nacija ili kako se već zove pred praznim tribinama, klubovi pred praznim tribinama derutnih stadiona, osobe u našem nogometu upitnog kredibiliteta i vjerodostojnosti a neupitno korumpirani i pokvareni.
zaista je nevjerojatno dokle smo stigli usprkos svemu tome.
hvala momcima na ekstazi. vrijedilo je.
[uredio Picek - 14. srpnja 2018. u 12:16]