Bija san lani na Maxiju protiv Španske na Ligi nacija na Istoku, sinoć na Zapadu. Ono što me najviše smeta osim izostajanja središnje navijačke skupine koja bi vodila normalno navijanje, a ne limena glazba je sterilnost publike. Ja bi ovo nazva gledateljima, a ne navijačima. Sa stolica se diže samo kad je šansa, Mađarima se u posjedu nije ni zviždalo ni radilo pritisak, a zapravo me najviše smeta što se u drugom poluvremenu kad se igra razvodnila nijedna skupina nije ustala da se malo povede buka i pravo navijanje, da se ekipu potira u presing, da se još malo jurne. Čim je pala igra i šanse se navijanje pretvorilo u repertoar pirskih pisama i to je ono najgore, ne fale na reprezentaciji ultrasi nego ekipa koja kuži nogomet i ritam utakmice, a barem u Splitu takvih ima. Split i Dalmacija bi tribali bit posebno ludilo, ako ti je ista demografija publike i atmosfera ka i u Rijeci ili Zagrebu šta se mučiš onda i trošiš pare na ogromno osiguranje, moga si to bezbolno odradit drugdi bez ovakve pompe. Na kraju krajeva sve mi je sa zapada djelovalo nekako falše i isforsirano, zamaskirano i u rukavicama. Al valjda je nešto tako i na silu potrebno, da se pokaže huškačima i s jedne i s druge strane da Split i navijači Hajduka nisu bačva baruta i leglo neprijatelja. Valjda će sve dolazit prirodnije ako se nastavi igrat u Splitu.