Počeo je na male branke u Lukšiću, da bi se okrunio kao kralj maloga baluna u Americi! Od običnog kaštelanskog dječaka Slave do slave američke jet-set zvijezde Stevea! Njegova obiteljska kuća naslanjala se na odbojkaško igralište na Crnome kraj crkve u Lukšiću, gdje se svakoga ljeta igrao turnir na male branke. Tri na tri, pa ko koga. Uvijek se govorilo "ajmo igrat na Crno kraj crkve".
Zvalo se "Crno" jer je na igralištu bila crna šljaka. Poslije su ga asfaltirali. Turnir na male branke čekao bi se cijele godine, živili smo za lito i male branke. Sjećam se, prvi put sam zaigrao sa 11 godina, bio sam najmlađi igrač na turniru. I odmah smo bili prvi. I puno puta poslije bili smo pobjednici.
Tko bi rekao da je junak ove pričice iz malog mista legendarni Slaviša Žungul!? Igrač za kojega će i dan-danas mnogi reći da je njihov nogometni idol. Otišao je prije 22 godine, ali njegovi brojni golovi nisu zaboravljeni. "Žungulovski golovi". S peterca, na prvu stativu.
Bio je fenomenalan! U igri mi je trebalo samo proći po krilu i zavrnuti u sredinu, znao sam da je on tamo negdje, da vreba, i da će sve što padne ispred branke zabiti ? prisjeća se Ivica Šurjak golova Slaviše Žungula. A kad Šuro to kaže onda se nema što dodati. Proslavili su jedan drugoga, Žungul Šurjaka, Šurjak Žungula. Šuro je prodirao po livome krilu i nabacivao "u šesnaest", a Slave je zabijao "sve u šesnaest". Zato Šuro danas zna potegnuti sve do San Diega, Žungulu u posjetu.
Prije nego što je došao u Hajduk, prije nego što je došao u Jugovinil, igrao je i odbojku za školu ("svi smo igrali, odbojka u Lukšiću je sveta stvar, a meni je igralište bilo u dvoru ispred kuće"), plivao je i trčao za Kaštela ("bio sam svestran"). Kada smo mu rekli da su odbojkaši Mladosti, iz njegova Lukšića, nekidan osvojili Hrvatski kup ugodno se iznenadio. Prigodu smo iskoristili prisjetiti da zaronimo u vremeplov. Prisjetili smo se nekih imena, Vinka Butiera Frajera primjerice. Ma, je li to moguće? Zar su postali toliko jaki? Neka, to je super, baš mi je drago.
Mali balun igrao je u Lukšiću, a veliki u Gomilici. U Jugovinilu! Na što su danas Gomiličani posebno ponosni. Slavni Slaviša Žungul dite je Jugovinila! U Gomilicu su me doveli Momo Momčilović i trener Katić. Kao klinci nekoliko puta smo igrali protiv Hajduka Slavka Luštice, kada su "bijeli" dolazili na pripreme u Palace. Nas nekoliko zapeli smo im za oko, pa su nas zvali na probu u Split. I ostali smo, ja i Mićo Jovanić! On je dvije godine stariji od mene, pa je prije zaigrao za Hajduk.
Hajduk! I to trofejni Hajduk sedamdesetih! Dovoljno je reći: Mešković, Džoni, Rožić, Buljan, Holcer, Peruzović, Žungul, Mužinić, Oblak, Jerković, Šurjak! Plus Boljat, Lemešić, Jovanić, Matković... I u takvom društvu nogometnih umjetnika Slaviša Žungul bio je istinska zvijezda. Rođeni golgeter, nazabijao se golova i golova. A trebao je biti centarhalf!?
Istina, u početku sam igrao otraga, kao libero, stoper ili desni bek. Međutim, i tada sam volio povući naprijed. Sjećam se, kao juniori igrali smo u Šibeniku, Tomislav Ivić je bio trener. Gubili smo sa 0:1, imali milijardu šansi, ali gol nismo mogli dati. Ostalo je desetak minuta do kraja, kada me je Ivić gurnuo naprijed. Zabio sam dva gola, na kraju je bilo 3:1 za nas!
Onda je došao Branko Zebec. U ljeto 1972. Rastjerao je juniorsku momčad, od cijele generacije u prvu momčad uzeo samo trojicu: