Štampa je napisao/la:
Bio jednom jedan Obilić!
Nekada davno u jednoj zemlji koje više nema mali klub sa Vračara pomrsio je račune Partizanu i Crvenoj zvezdi. Tim koji je skoro iz najnižeg ranga krenuo došao je do Superlige i na kraju se radovao tituli. Priča, koja bi verovatno zvučala kao neka bajka na kraju nije završena srećno. Glavi akter je završio u podrumu srpskog fudbala, tačnije šestoj ligi, a isplivale su mnoge priče na površinu, koje su od junaka stvorile zlikovca. Šta je istina? Verovatno neka sredina.
Uspon jednog od najstarijih klubova u Srbiji počinje kada na mesto prvog čoveka kluba dolazi Željko Ražnjatović Arkan 1996. godine. Klub ekspresno osvaja Prvu B ligu Jugoslavije i plasira se u najviši rang takmičenja.
U prvoj sezoni Obilić pravi čudo u srpskom fudbalu, Crvena zvezda i Partizan gledaju timu sa grbom srpskog heroja Miloša Obilića u leđa na lestvici. Te godine momci sa Vračara su u dva navrata pobedili Partizan na gostujućem terenu, dok su jednom izgubili na svom igralištu. Ni Crvena zvezda nije završila prvenstvo sa pozitivnim skorom protiv Živojina Juškića i družine.
Ipak, UEFA nije blagonaklono gledala na titulu Obilića. I do sedište Evropske kuće fudbala doprle su informacije
o pretnjama rivalima, o prebijanju sudija u svlačionici, kao i mahanju pištolja sa tribine gde su bile smeštene pristalice kluba. Arkan je tada odlučio da napravi kompromis i smiri UEFA odlaskom sa čela kluba, koje je prepustio svojoj supruzi Svetlani Ražnjatović. U kvalifkacijama za Ligu šampiona Obilić je sa dve pobede eliminisao IB sa Islanda, da bi onda usledili dueli sa Bajernom. Franc Bekenbauer i Karl Hajnc-Rumenige trčali su skoro svaki dan do UEFA da traže da se Arkanu ne dozvoli da u Nemačkoj gleda meč, što im je na kraju i ispunjeno. U duelu igranom na stadionu Partizana (Obilićev nije ispunjavao potrebne uslove za utakmicu, prim. aut.) Nemci su dočekani kako to i dolikuje srpskolj gostoprimljivošću, a osim rezultata 1:1, ostao je upamćen potez Miše Tumbasa. Tokom celog drugog poluvremena dozivao je napadača gostiju Elbera, koji je u trenutku kada ga je trener zamenio odlučio da pozove Mišu da siđe dole da mu da dres.
Sledeći meč Obilić je igrao protiv Atletika iz Madrida u kvalifikacijama za Kup UEFA. U oba meča bolji su bili Španci i eliminisali srpskog prvaka iz Evrope.
Sledeće sezone ponovo je tim sa Vračara igrao dobro, međutim, Partizan je zahvaljujući trijumfu u derbiju, i nerešenim rezultatom u poslednjem kolu sa večitim rivalom 1:1, osvojio titulu sa dva boda više od Obilića. Devet kola pre kraja Mogren je osvojio bod protiv beogradskog kluba, koji se kasnije ispostavio kao presudan u borbi za titulu.
Dobri rezultati trajali su i dalje. Mali klub je godinu dana kasnije završio na trećem mestu iza večitih rivala, isto kao i u sezoni 2000-2001, kada je Zvezda ponovo odbranila titulu. Godinu dana kasnije sledi pad na četvrtu poziciju, iza Partizana, crveno-belih i Sartida. Posle toga slede padovi, od kojih se Obilić više nije oporavio. U naredne dve godine osvojeno je sedmo i šesto mesto, a u sezoni 2004-2005 i 11. pozicija u šampionatu.
Onda dolazi i poslednja sezona kada je Obilić učestvovao u eliti. Očajna godina u kojoj je samo Jedinstvo iz Bjelog Polja bilo lošije kotirano na tabeli i selidba u Drugu ligu. Raspadom državne zajednice Srbije i Crne Gore tim posle drugog ranga takmičenjima uskoro kreće da tavori i na kraju dospeva do Beogradske lige. Peti rang takmičenja i tuga.
Stadion koji je jedan od najlepših manjih u Beogradu danas niko skoro ne posećuje. Brojni sudski sporovi se vode, neki su i završeni presudama, a klub osnovan 1924. godine i dalje grca i samo je pitanje dana kada će poput stadiona neko staviti i katanac na njega.
Junak, tragičar ili zaslužena kazna? Teško je objasniti. Mnogi mediji, ali i javnost su sa ushićenjem dočekali prekid dominacije večitih te davne 1998. godine, ali isto tako u brojnim knjigama, neke objavljene čak i u dalekoj Engleskoj „Kako fudbal objašnjava svet“ pojavile su se priče o zaključavanju protivničkih fudbalera na dan utakmice u kuće, garaže, o tome kako su na tribini bili nekadašnji ratni veterani sa pištoljima i slično. Nedavno je autor ovog teksta imao priliku da priča sa jednim funkcionerom koji je prepričao događaj i reči jednog sudije koji je delio pravdu na meču Obilića. „Imam skoro dva metra, i težak sam poprilično, ali kada me je „taj“ udario u svlačionici naučio sam da letim četiri metra“. I to nije jedini slučaj...bilo ih je sigurno još mnogo, ali sada je sve to zaboravljeno...Isto kao i Obilić.
Prica o Arkanu i Obilicu, bilo je veselo kod vas tih "dana", doduse nije da je i danas bas previse pitomo ( i kod vas i kod nas)
[uredio Babangida - 12. ožujka 2012. u 11:03]