Biti selektor u zemlji u kojoj većina muške populacije misli da je bolje sposobna odrađivati taj posao od osobe koja trenutno sjedi na klupi je jako teško i nikako nije posao iz snova. Biti selektor u zemlji u kojoj je nogomet jedini izlaz iz sivila svakodnevnice, koji barem na par dana koliko traje euforija uspije ujediniti toliko različitih, suprotstavljenih mišljenja je dar s neba, dar koji neki svjesno ili nesvjesno odluče staviti na kocku. Znam, dočekao sam prvi poraz pa sam onda sjeo pisati, mrzim svoje, izdajnik sam, Kvisling, da, da, ali neću pisati ni o čemu drugome osim o onome maloprije viđenom i to svega u par kratkih crta.

Prva je vrlo jasan znak koliko reprezentacija BiH zaostaje za modernim nogometom, nogometom na najvišem nivou koji će se igrati naredne godine u Brazilu. Danas kad svih 11 igrača na terenu igra odbranu po starom bosanskom običaju pola tima ''leži'' dok se pola brani. U vrlo čudnom 4-4-2 rasporedu postoji par igrača koji nikako ne igraju odbranu, par kojima vjerovatno defanzivni zadaci nisu razjašnjeni do kraja i par kojih se jednostavno isključe iz igranja iste. Suma sumarum, BiH se brani sa pet, maksimalno šest igrača u vremenu kada se najbolji timovi u svijetu brane sa svih jedanaest, dovoljno je uporediti brojeve i vidjeti koliko BiH kaska i koliko arhaičan nogomet igra.
Ok, uvijek postoje igrači koji ne igraju odbranu, jednostavno ne znaju, neće, ne žele, Ozil je recimo ne igra, ne igra je ni Misimović. Usporena verzija Riquelmea kako bi ljubimci bosanskog nogometa, playmakera reprezentacije i igrača sa najviše nastupa u historiji je postala suviše spora i za posebne okvire koji su specijalno za njega godinama određivani.
Igrač koji ne igra odbranu je obično u ekipama koje imaju glavu i rep katalizator tranzicije, igrač koji će tražiti prostor između linija ili koji će tražiti prostor tamo gdje može dobiti loptu i iskoristiti momentum tranzicije. Danas, Misketu treba dobrih par sekundi na lopti, par sekundi gdje ima loptu u nogama i ne kreće se, par sekundi gdje nekim driblingom (a nikad nije bio dribler) pokušava si osloboditi prostor za gurnuti loptu za napadače, jednostavno previše dugo to traje, a premalo konačnog efekta daje. I dalje ostaje da je po mnogima Misimović najplemenitiji igrač ove generacije, iako bih ja Pjanića stavio ispred njega jer brže igra, brže se kreće i brže bira rješenja, u malom bazenu iz kojeg BiH crpi kadar Miske će još dugo ostati jedan od bitnijih igrača iako je pitanje po koju cijenu.
Napadači su oni koji ne znaju kako, kada i kakvu odbranu trebaju igrati, čas su obojica jako visoko i pritišću štopere, čas to radi samo jedan, ali većinu vremena su i sami jako letargični i isključeni, pogotovo kada lopta napusti zonu njihovog djelovovanja, nisam vidio ni Ibiševića, a pogotovo ne Džeku kako se spuštaju iza lopte i rade blokiranje pas opcija. Ostavljeni su s namjerom na protivničkoj polovici sa Misimovićem? Obojica? Da nije malo previše.
Konačno, svako toliko neko zaboravi da treba i odbranu igrati, i ostavi na vjetrometini zadnju liniju ili igrače koji popunjavaju zadnju liniju jer se nemalo puta desilo da bekovi zalutaju onda kad treba odraditi defanzivnu tranziciju pa ih nema čitav dugi kadar naših kamermana, a ti kadrovi su kao u indijskim serijama, fokus na četvoricu deset sekundi i alal vera prijatelju.
Kad ću biti zadovoljan? Kada BiH barem znatan period utakmice odigra na jedan od dva načina:
a) presing na protivnika - to se neće desiti nikada jer niti imamo igrače koji su sposobni to odraditi niti reprezentativni timovi imaju vremena za uigrati takve stvari,
b) odgovorno zonalno pokrivanje u dvije linije od četiri igrača, to zahtjeva dril, ali nije nuklearna fizika, više je stvar voljnog momenta.

A da ne bi sve bilo tako crno, evo i nijanse sive. Radi se o igri BiH sa loptom u kojoj sam primjetio par jako finih stvari. Ono što mi se posebno sviđa jeste da ne srljaju u igri od vlastitog gola, svaku situaciju će iskoristiti da rašire štopere, spuste Medunjanina i sa 3v2 krenu u organizaciju napada. Moderno, nema šta. Na to se nastavlja vrlo zanimljiva postavka Medunjanin-Pjanić-Misimović gdje svaki u svojoj zoni radi kretanja (Misimović manje, valjda mu se ne da) gdje ta pas igra funkcioniše vrlo dobro, Lulić ostaje široko kao opcija za pas na krilo i traženje centaršuta, na drugoj strani bek radi dosta ''na suho'' i praktično je krilo u mnogim situacijama, dok Salihović se uvlači u sredinu i čini fini kvadrat i otvara dodatnu pas opciju.
Onda kada takva igra zbog postavke protivnika nije moguća ili je loptu nemoguće primaknuti napadačima Spahić preuzima ulogu ball playing štopera i direktnim pasovima traži napadače koji pokušavaju staviti loptu pod kontrolu.

Ono čega mi fali, a to je možda (sigurno jednim dijelom) i do protivnika koji je odigrao defanzivno jako odgovorno, sa dvije linije po četiri igrača veoma blizu jedna drugoj i tu je jako teško naći prostor, jeste rada na suho Džeke i Ibiševića. Čini mi se da Džeko mora baš biti frustriran da bi se počeo spuštati po loptu, izvlačiti na krilo, inače raditi stvari zbog kojih je najopasniji bh igrač, završnica je konačni kraj, na pripremljenu šansu, u ovakvim utakmicama Džeko mora stvarati i sebi i drugima, to je odlika velikih igrača.
S druge strane Ibišević nikada nije bio igrač koji na malom prostoru može napraviti višak, više je igrač prostora i fantastičnog osjećaja za gol (za biti u pravo vrijeme na pravom mjestu), ali u ovakvim utakmicama, kada je protivnik defanzivno izuzetno kvalitetno postavljen mora postojati trka u ''džepove'' prostora, suha trka koja će kidati protivnika i otežavati mu koncentraciju na praćenje lopte i samog napada.

I za kraj još jedna stvar, neki veliki um je rekao da utakmicu dobija igra, a ne igrači. Čini mi se da selektor još uvijek nije svjestan toga (ne ide mu u prilog što ni na klupi nema igrača koji može napraviti razliku, izmjenama kvalitet same igre dobro pada), ali ubacivanjem dodatnog napadača i dva krila, napadajući, parafraziram, pet na deset se ne dobijaju utakmice. Da evo iz fotelje uspjevam kritikovati sve i svašta, a za mene nisu čule ni školske novine, ali ja nisam na mjestu da stvaram igru, ja sam na mjestu da pišem o već viđenom, a tada je kritika sasvim normalna.
Lijevo krilo (ili beka) se zamisli kao desnog, premjesti ga se tamo i očekuje razlika na toj strani, tamo gdje je igrač kojem je to prirodna pozicija rijetko pravio istu i more sličnih stvari.

Večeras, da je protivnik bio malo kvalitetniji BiH bi bila raznešena u vlastitom dvorištu, ovako je to itekako zaslužen poraz i ne preostaje ništa drugo neko čestitati protivniku i zapitati se kako će biti za par dana tamo.