Konkretno o pepu.

Smatram da pep jest inovator, i modifikator, ajde, neće se bogomdani najidit, i- revitalizator.

Inovator je po pitanju samog koncepta igre njegove ekipe, one misli vodilje- lopta, čuvanje lopte, posjed. I do ove barce je bilo ekipa koje su „tražile loptu“, zapravo, sve one velike, najveće ekipe kroz povijest su bile proaktivne ekipe, a u nogometu ne moš bit proaktivan bez lopte. Međutim, pep je od imanja lopte, posjeda, stvorio filozofiju igre per se. Poanta igre kojom barca nastoji doć do cilja- pobijediti, jest čuvati loptu po svaku cijenu. I ne dopustiti da situacija na terenu diktira ono što radiš u datom momentu(govorim o fazi napada kad si u posjedu), već obrnuto, da ti kontroliraš situaciju, da ti postavljaš uvjete igri, da igra počne odgovarat tvojim „pravilima“, a ne povodit se APP(ako prođe- prođe) principom.

Na koncu, ovakva filozofija igre, čuvanja lopte, je u svojoj srži zapravo- defenzivna filozofija! Nema bolje obrane od toga da ne daš loptu protivniku. Sićam se jednog razgovora s ivanom katalinićem- kako ste najviše volili da vam pucaju, šjor ivane? Nikako- tako mi sigurno ne mogu zabit. To je to. Tako da su ekipe koje su prije tek nekih 7-8 godina smatrane ekipama koje kontroliraju loptu sa svojih 55-60% posjeda pojaviom guardiole postale gotovo pa smiješne, jer njegova ekipa je to digla na 70-ak, nerijwetko i više posto. Dosad nezabilježen pristup igri.

Pep je inovator i po nekim konkretnijim taktičkim elementima igre, navest ću dva.

Jedan je lažna devetka, drugi je taktički odgovor na visoki presing protivnika na tvoju zadnju liniju duboko u tvom polju.

O lažnoj devetci smo pisali nadugo i naširoko, nema smisla ponavljat se. Podvukao bih samo dvije stvari. Jedna je da sama lažna devetka nije nikakva novina ni revolucija u igri, ali lažna devetka sama bez ko-napadača(jednog ili više)- da. Ako mene pitate- ovo je briljanrtan potez koji dokazuje koliko su pozicije u današnjem nogometu postale relativna stvar, a koliko je važno ono šta igrač na terenu radi i s kojim ciljem. Pisao sam o važnosti „držanja linije“ u ratovanju. Jedna od najmoćnijih ratnih formacija drevnih vremena bila je grčka falanga. Prsa o prsa praktički nepobjediva. Pa kako je onda „riješit“, kako je nadjačat? Vrlo jednostavno- ne ulazi u borbu s njom prsa o prsa. Igrom bez napadača 2(stoperi), a nerijetko i više igrača protivničke ekipe ostaju „izvan igre“, dok ti ne odlučiš drugačije. To znači da s jedne strane ti postavljaš pravila i diktiraš uvjete, elem, protivnik je prisiljen od samog starta prilagođavat se tebi, dakle, uv9jek je korak iza, a s druge strane- to znači da ti na onom dijelu terena koji odabereš- imaš višak, jer su barem ona dva izvan igre dok ti imaš loptu. A bit čitave igre je stvorit višak.

Tako jednostavno realizirano, a tako genijalno.

U svojoj zadnjoj sezoni, guardiola je naveliko eksperimentirao(eto još jedan razlog velilčanju pepa- znate li još kojeg trenera koji tijekom sezone, dakle, u natjeccateljskim utakmicama eksperimentira a osvoji 90 bodova, iz l.p. ispadne u 1/2 f kako je već ispao, i uz to osvoji 4 trofeja?) s postavkom ofenzivne faze igre koju, tvrdim, niko nije koristio nikad- brojkama najbliže za opisat- nekakvih 3-3-4(nisam ni spominjao cruyffovsko-van gaalovskih 3-4-3 s rombom u sredini šta je kao formacija izuzetna rijetkost zbog svoje velike taktičke zahtjevnosti, a pepova ju je barca igrala rutinski), poanta kojeg sistema igre su dva središnja igrača u onoj „liniji“(jer nije linija de facto)  4. Jedan je već opisani lažni devet, a drugi je lažni 10. Čitava igra kreira se na zadacima i ponašanju, ulozi ta dva igrača u igri, njihovim lažnim kretanjima, izbacivanju obrane iz težišta, posebice paranju stoperskog dvojca, ali i def veznog igrača. Velika je šteta što je pep otišao, ako mene pitate, s aspekta same igre- ponajviše zbog toga što je rad na ovoj postavci ove sezone prekinut. Velika šteta. U glazbi postoji nešto što se zove etida- stilska vježba namjenjena rješavanju nekog tehničkog problema. Lanjski ligaški el clasico na bernabeuu je bila barcina gotovo savršena stilska vježba totalnog nogometa koja je uključivala i ova dva „lažljivca“ u određenim periodima susreta. Odgledao sam tisuće utakmica u životu, ovakvih i onakvih, ali nikad, NIKAD nisam vidio tako kvalitetno odigranu igru s više složenih taktičkih zahtjeva. Ta utakmica, iako ni po ukupnom rezultatu ni po omjeru prilika ne spada u sam vrh pepove ere, je po meni, trajni spomenik njegovoj nogometnoj klasi, onoj čistoj nogometnoj, taktičkoj. Iako, naravno- ne bi to bilo moguće odigrati tako da i ostali elementi rada u njegovu poslu niosu bili na samom vrhu- i psihologija i fizikalije, naravno i tehnika, elem, sva 4 elementa nogometne igre.

Ovaj odgovor na visoki presing protivnika je sasvim konkretna stvar- u situaciji kad vas protivnik pritisne visoko uvijek je logično bilo stisnut se otraga da se dobro zatvore koridori ka golu i lopta izbije što dalje. Pep radi totalno suprotno- stoperi odlaze sasvim široko, šire od vertikalnih linija 16-erca, nekad čak do aut linija(!), bekovi 20-alk metara po aut liniji visočije od stopera, te se svjesno kreira ogromna praznina u srcu obrane- pozivnica protivniku da „uđe“. I u tu „rupu“ se spušta po potrtebi broj veznih igrača koji započinju s organizacijom napada.

Dobitak je višestruk- kao prvo s loptom naprijed kreću vezni igrači koji su po prirodi stvari za to osposbljeni bolje nego obrambeni igrači, kao drugo, uspostavlja se disbalans u tom „dvoboju“ onih koji žele oduzet loptu i onih koji je žele iznijet. Kako? Bolji odrađivači def zadataka su obrambeni igrači, a bolji u kontroli lopte su vezni igrači. U tradicionalnoj postavci(ono s početka pasusa- stisni se otraga...)- protivnički napadači rjeđe, a češće protivnički vezni igrači kreću u oduzimanje lopte tvojim braničima. Obično bolje vezni igrači oduzimaju loptu nego je braniči kontroliraju. Sad se vaga pomiče na drugu stranu- sad loptu kontroliraju i iznose oni kojima je to specijalnost- vezni igrači, dok s druge strane u oduzimanje se stvaranjem one praznine i postavljanjem igrača zadnje linije sasvim bočno(u finalu kupa kontra bilbaa 2009. Stoperi su stajali doslovno uz korner zastavicu- toliko su visoko željeli navuć baskijske igrače!) „izvlači“ više igrača nego je protivnik planirao(em je aktivni prostor veći, em su suprotstavljeni tehnički boljim igračima), šta automatski znači da i protivnik želi li uopće igrat takav presing mora podići svoju zadnju liniju jaaako visoko(inače će nastat ogroman prostor između linija- i presing puca) i postaje i sam jako ranjiv na kontraudare.

Briljantno.

Ono šta posebno fascinira kod guardiole je njegovo konstantno apdejtiranje, traganje za novim rješenjima, i prije nego se pojave problemi. On je ovu taktičku fintu kao odgovor Na presing imao spremnu i prije nego s protivnici počeli uopće igrat taj presing kontra barce. Onih 3-3-4 je nastalo kao dodatno taktičko rješenje za slučaj da barcina igra postane isuviše čitljiva, predvidiva, naprosto da se dobije na „manevarskom prostoru“. Čovjek je uvijek razmišljao korak unaprijed.

Rekao sam da je i revitalizator- presing. Presing nije nešto novo- genij ruske škole igre- Viktor Maslov(mnogo poznatiji je njegov učenik i igrač svojedobno- Valerij Lobanovskij) je „patentirao“ presing još 50-ih godina 20. Stoljeća. Vjerojatno zadnja velika ekipa u evropi koja ga je koristila bio je Ivićev Hajduk(da, hajduk je tada bio velik) početkom 80-ih. A tada presing nestaje sa scene uz neke blijede izuzetke, uz objašnjenje da je neisplativ- da ga je nemoguće igrat toliko kvalitetno da daje rezulktate a da se ekipa istodobno previše ne potroši i ne postane ranjiva. Pep je oživio ideju presinga i unaprijedio je- modifikator(inovator?). Zapravo, pep je igrom svoje ekipe dokazao da su najveći svjetski nogoemtni umovi proteklih 30-40 godina bili u krivu- presing ne samo da je moguće i isplativo igrat, već upravo suprotno od općeuvriježenog stajališta- on je zapravo energetski najštedljiviji modus obrane za napadačke ekipe!

Ovdje se vraćamo na priču o rasporedu i kretanju iz prošlog gigantskog posta- svaka napadačka ekipa u trenutku kad izgubi loptu NEMA RASPORED. I potrebno joj je određeno vrijeme da ga „uhvati“. Problem kod razmišljanja o presingu je bio taj šta su one ekipe koje su ga igrale to nastojale radit teknakon što bi poslije gubitka lopte zauzele svoj raspored. Dakle- utrošak energije za šprintanje(jer je svaka sekunda više bez rasporeda ujedno i sekunda više opasnosti od kontre) natrag na svoje defenzivne pozicije, pa onda utrošak energije na sam presing. Pep je onu prvu fazu „hvatanja“ rasporeda-eliminirao. U presing se kreće odmah po gubitku lopte, i on traje 6-7 sekundi, obično ne više. Em zato šta dovodi do velikog trošenja, em zato šta svaka sekunda više znači i veću šansu da te protivnik uhvati izvan rasporeda. Statistički, barca veliku većinu lopti osvaja u prve dvije ili tri sekunde od gubitka lopte! A lopta se većinom osvaja duboko u protivničkom polju, blizu gola.

Vratar igrač. To je posebna priča, vice je već pisao o tome. Dojma sam da ljudi većinom ne shvaćaju koliko je važna uloga vratara kao igrača za ekipu koja živi od posjeda od lopte. Dobro je vice napisao, kako i sam brendan rodgers kaže- to je 11 na 10, ali da bih pojačao dojam ove prednosti u igri- ja ću pribjeć opet priči o prostoru. Apsolutni zakoni nogometne igre su prostor i vrijeme, odnosno ritam. Znate šta ekipi znači imat kvalitetnog nogometaša u vrataru? Znači im sigurno 30-40 metara prostora po vertikali, pomnožite s dimenzijom širine, pa vidite koliko kvadrata dobijete za igru. Koliko dodatnog prostora kojeg je svaki centimetar prevažan kad protivnik dobro stišče i pokriva u sredini, prostora koji je „ventil“ da se taj pritisak otpusti bez da se posjed izgubi i akcija prekine,a time izgubi i ritam. Ne mogu tvrdit- nisam toliko proučavao ulogu vratara u igri da mogu reć da je ovo pepov patent ni „modifikacija“, ali se ne sjećam da je neki vratar toliko sudjelovao u igri ko valdes kod pepa. Ispravite me slobodno ako znate bolje.

Virujem da većina vas, pogotovo tu na ovoj temi zna ko je jonathan wilson i njegovo djelo- inverting the pyramid i da razumije kontekst tog naslova. E pep je piramidu kroz onih svojih 3-3-4, pa i 2-3-5 ponovo preokrenuo natrag, igrom svoje ekipe izražavajuć totalnu tendenciju napadačkoj igri, kombinatorici, kreaciji i potezu (uz istodobno uvjerljivo najbolji obrambeni skor uopće!!!). pokazao je da se ovako ne samo zadovoljava puriste i nogometne lirike već i pobjeđuje. Dokazao je da je ovaj model bolji od drugih, iz sfere ukusa i preferenci prešao je konkretnim rezultatima na koje se svi toliko volite pozivat na tlo golih fakata. Njegova igra, njegov model, naravno, ne isključivo njegov, već na temeljima Cruyffa, Michelsa, Reaynoldsa, Meiszla, Maslova, Sebesa, Ivića, Bielse, Ruiza ali s nizom njegovih timbara koje sam nastojao opisat, a koji ga s poptunim pravom svrstavaju barem u red ovih velikana po pitanju razvoja same igre, taj njegov model- je najbolji. To je njegova ekipa dokazivala 4 godine. vijest nije bila kad bi nešto osvojili, već kad bi izgubili.

A najbolje od svega- sve to kroz seksi nogomet isključivo orijentiran na protivnički gol.