TAJNA VELIKE MOĆI
Ne postoji nijedna ekipa koja je igrala ovako ikad prije. Ova Barca ima sve karakteristike da se za nju kaže da je najjača svih vremena.
Bilo je velikih ekipa poput Herrerina Intera ili Sacchijeva Milana, ali ova Barca je unikatan fenomen, ne može se uspoređivati s drugim ekipama.
Predstava Guardiolinih momaka u finalu je fantastična i čak dovodi do revolucije u igri.
Marcello Lippi
Zapravo, nema tajne. I to i jest ono što strahovito frustrira sve protivnike ove Barcelone. U njemačkom Bildu su nedavno napisali kako je Barcelonina igra poput Coca Cole: svi znaju što možeš očekivati od njih, ali nitko nema recept.
Zašto je to tako?
Najveći rizik je uopće ne riskirati.
Josep Guardiola
U ovome velikim dijelom leži temelj igre ove Barce.
Pričati o igri koja je prije par dana po n-ti put fascinirala svijet, a ne početi od Pepa Guardiole bilo bi, blago rečeno, pogrešno, a i krajnje bezobrazno.
GENIJ
El filosofo, kako ga je prozvao Zlatan Ibrahimović, je, za razliku od mnogih kojima se ta apozicija nerijetko neopravdano pripisuje, nogometni genij. Da, bez imalo pretjerivanja- genij. Jer geniji su oni ljudi koji na određeni, sebi svojstven, način unapređuju polje svog djelovanja, predvode revoluciju, ostavljaju pečat za budućnost i, naprosto- mijenjaju povijest. Upravo to je uradio i radi Guardiola s ovom ekipom Barcelone- oni mijenjaju svijest o načinu na koji se ova predivna igra može, čak bih rekao i- treba, igrati.
Svi geniji, ili barem većina, se pokušavajući realizirati svoje ideje u djelo, susreću s otporom okoline, nevjericom, pa i potcjenjivanjem. Pep je imao tu sreću da je s jedne strane u toj, barem neposrednoj katalonskoj, okolini bio jako cijenjen(klupska legenda kao igrač), a s druge strane da je naišao na njemu nadređene koji su mu ukazali povjerenje i omogućili potpunu slobodu i neovisnost u radu.
Početak je, kao uostalom i svi počeci, bio težak. Prvo poraz od Numancie, a potom domaći remi s Racingom. Manel Estiarte, danas Barcin „ministar vanjskih poslova“, inače veliki Pepov prijatelj još iz doba igračkih karijera jednog i drugog, sjeća se kako je nakon uvodnog poraza, na putu kući, Pep čitavo vrijeme proveo sjedeći sam u dubokom razmišljanju. I pri samom kraju puta mu prišao i rekao: „Ne, Manel, sve je ok. Razmišljao sam i analizirao, sve što radimo je ispravno, imamo dobre temelje. Najveća greška bila bi sada nešto mijenjati. Moramo istrajati.“
Već u 3. kolu te prve Pepove sezone za Barcinim kormilom, Sporting je na svom Molinonu dobio šesticu. Ostatak priče znate.
PRESING
Najteže od svega je ići protiv struje, uzvodno. A upravo to je Pep namjeravao.
Dugo vremena se korištenje presinga u defenzivnoj fazi igre smatralo neisplativim, čak i glupim, naglašavajući kako je za takvo što neophodan toliki utrošak energije da je to nemoguće raditi 90 minuta. S druge strane, smatralo se, umor pri tome postaje toliki da u prevelikoj mjeri utječe na performanse igrača i onemogućava ih u izvršavanju ostalih taktičkih zadaća. I učenje velikana igre poput Valerija Lobanovskog i Rinusa Michelsa je dugo po tom pitanju bilo pokriveno prašinom.
Kako vidimo, ova Barca tri sezone dokazuje da nije tako. I ne samo to, Guardiola je segment presinga jako unaprijedio, usavršio inzistirajući na tome da ga se provodi odmah po gubitku lopte, što dublje u protivnikovoj polovici. Da u oduzimanje lopte ide čitava ekipa, svak sa svojom ulogom. Zadnja linija je na centru. Prostor iza njihovih leđa je ogroman. I prazan.
Najveći rizik je uopće ne riskirati.
Cruyff mudro zbori: tako dubokim i agresivnim presingom momčad, u biti, ne da se ne troši energetski, već se štedi! Jer takvim pristupom izbjegava onu „suhu“ tranzicijsku trku iz napadačkih pozicija u svoje defenzivne zonalne pozicije.
Uvijek sam nervozan kad je lopta na našoj polovici. Kad se igra na protivnikovoj polovici miran sam.
Pep Guardiola
Barca svojim agresivnim pristupom duboko u protivničkoj polovici samu tranziciju u biti negira, eliminira je. Time se eliminiraju faktori vremena i prostora, protivniku neophodni da se, kao prvo posloži, a onda da organizira napad. Ovako se protivnika prisiljava da ne razmišlja o tome kako će organizirati napad, već da razmišlja o puno banalnijim, „prizemnijim“ stvarima- za početak; kako da uopće sačuva loptu. Jer, bez lopte, napad ne može ni postojati.
Drugim riječima, Barca te tjera da sve što radiš, radiš pod pritiskom. Oduzimamo ti i prostor i vrijeme na lopti. Shodno tome javlja se veća mogućnost grešaka, umor, pad koncentracije, sve veća nervoza šta nas opet vraća na početak ovog vrzina kola- još više grešaka ili očajničkih otklanjanja opasnosti ispred svog gola u vidu izbijanja lopte što je moguće dalje od svog gola bez ikakva plana.
Ono što je od neprocjenjive važnosti za mogućnost igranja ovakve igre su dvije stvari: izuzetna taktička inteligencija- sposobnost anticipacije, „čitanja“ igre, jer u presingu ne sudjeluju samo oni igrači koji izravno oduzimaju loptu protivniku, već u još većem broju oni koji im „drže leđa“ pokrivajući linije dodavanja, koridore igre kroz koje bi protivnik mogao „izići“ iz tog presinga, te izuzetna mentalna sprema igrača da čitavo vrijeme budu maksimalno voljni i koncentrirani „raditi“ ovaj presing.
POSJED LOPTE
Mi smo bez lopte očajna momčad.
Pep Guardiola
Naravno, Pep pretjeruje, ali naglašeno ukazuje na važnost posjeda lopte.
Ako imaš loptu, protivnik ti ne može zabiti. Posjed lopte, svrhovit i sam sebi- je u biti ultimativna defenzivna strategija! Dakle, da nemaš apsolutno nikakav plan s loptom, cilj ju je posjedovati. Jer ti tada protivnik ne može ništa.
U zadnjih 5 sezona Barca je posjed lopte konstantno povećavala, dignuvši ga sa 61% na 73%.
Sve se vrti oko lopte. Uvijek.
Ne zaboravite ni onaj jako bitan psihološki efekt koji ima činjenica da tvoj protivnik uporno jurca za loptom i nikako je ne može osvojiti. To „ubija“ i stvara ogromnu nervozu.
A još kad se s loptom počnu radit konkretne stvari, ciljano, onda Barca postaje silno opasna.
Nikad nije cilj riješit se lopte. U svakoj, ali baš svakoj situaciji se nastoji zadržati posjed lopte. Koliko ekipa znate koje pod protivničkim presingom od 6-7 igrača duboko u svom polju nastoje kombinatorikom riješiti tu situaciju i organizirati napad? Koliko često uspiju, pod uvjetom da ima koja?
Od igrača u plavocrvenom ćete vidjeti dodavanja i rješenja(za koja su instruirani s klupe, da ne bude zabune!) od kojih bi se drugi treneri hvatali za glavu da im to momčad krene odigravat.
Najveći rizik je uopće ne riskirati.
Ogromna hrabrost, a ponajprije samopouzdanje su potrebni za ovakav stil igre. Uz, jasno, tehničku superiornost i taktičku pripremu. Svatko zna svoju ulogu, svoj „prostor“.
GOSPODARI PROSTORA I VREMENA
Barca je gospodar prostora. I vremena.
Ovo bi možda bilo najbliže razotkrivanju one „tajne“ iz naslova.
Naime, kontrola prostora, ili da budem precizniji- stvaranje i otvaranje prostora, onda kada to Barci odgovara, je temelj ofenzivne i defenzivne faze igre ove ekipe.
Mnogi pitaju- kako? Kako je moguće da Barca drži loptu i preko 70% vremena utakmice?
Odgovor je kombinacija dvaju faktora: iznimne igračke(ne samo tehničke!) kvalitete i još jedne Guardioline genijalnosti.
U la Masii klinci se od malih nogu uče kontroli lopte pod pritiskom. Rondo, rondo, rondo, kako kaže Xavi. U prijevodu- igra se „u kolo“ kako se kaže u južnim dijelovima naše zemlje, ili „ševa“- sjeverna verzija. Inzistira se na „primi, daj, otvori“ i tako po tisuću puta. Kontrola lopte u punoj brzini. Nikad ne gledaj na semafor, samo igraj svoju igru i rezultat će sam doći.
Igrači koji izađu iz la Masije ne moraju biti fizički moćni igrači, ali su redom tehnički i taktički među najusavršenijima na svijetu. Njih se odmalena priprema na određene uvjete igre. Koje se, na žalost po navijače Barce, sjetio postaviti tek Guardiola. On vjeruje svojim igračima, do maksimuma. Barca se ne ustručava nadigravati s protivnikom uvijek i na svakom dijelu terena, igrači su sposobni tehnički se nositi s pritiskom manjka i vremena i prostora(ono što oni protivnicima rade kad im ovi oduzmu loptu!). I onda kad eventualna greška znači izravno gol šansu za protivnika.
Najveći rizik je uopće ne riskirati.
Naravno, ni najbolji igrači na svijetu, bez obzira na svoju ultimativnu klasu i tehničku superiornost, ne mogu polučiti vrhunske izvedbe ako za to ne postoji taktički preduvjeti.
I sad dolazimo do onog drugog faktora- Pepove taktičke genijalnosti.
Naizgled, posve jednostavno, a ubitačno, dosad praktički nezabilježeno.
Igra bez napadača. Pozicijski. Jer, po ulozi na terenu svi barcini igrači osim vratara i, katkad, dvaju stopera, su napadači.
Svi moji igrači imaju dozvolu ući u protivnikov 16-erac, ali nijedan nema dozvolu zadržati se tu.
Pep Guardiola
Da, koliko god ofenzivni bili, Barca igra bez napadača!
U rasporedu 4-3-3, Valdes je na golu, Alves na desnom beku, a zapravo krilu, Puyol je stoper,a prije svega vođa, Pique je libero koji repetira Beckenbauerovu ulogu iz 70-ih, bar do određene mjere, Abidal je lijevi bek.
U veznoj liniji Busquets je defenzivni vezni s ulogom vodiča, konduktora igre u ofenzivnoj fazi, Xavi je plejmejker, a Iniesta igrač koji probija linije, ofenzivni vezni.
U napadu su dva krila- Villa i Pedro koji se konstantno ubacuju u grudi protivničkoj zadnjoj liniji, ali nikad tamo ne ostaju.
MESSI
A Messi? E da, Messijeva pozicija je taj Guardiolin briljantan potez koji je la Pulgu posve oslobodio, omogućivši mu upravo nerealne brojke od 53 gola i 25 asistencija u jednoj sezoni! False nine, ili kako je meni draže- free roler. Messi nije napadač, a svaki gol ide preko njega. Messi nije vezni a u svakoj akciji stvara višak.
Messijeva uloga u ekipi je ona zbog koje protivnikove obrane nemaju rješenje.
Ako u srce vezne linije postaviš 2 igrača Barcin vezni trojac je u brojčanoj prednosti. Ako postaviš njih 3- malo koja tri se mogu suprotstavit Barcinom trojcu. Ako ih postaviš 4- to znači da otvaraš bokove, čeka te Dani Alves s desna(njegova uloga u ovoj igri je posebna priča, koja zaslužuje svoj tekst, dokaz da je Pep, za razliku od nekih velikana koji od vrhunskih napadača stvaraju braniče, trener koji od braniča stvara vrhunske napadače). A u svakoj od ovih situacija- još treba dodat Messija koji se redovito spušta „nisko“ i pomaže Xaviju, Busquetsu i Iniesti da stvore višak. U onom njihovu Rondu, kolu, ševi.
Uz niz konstantnih, najčešće dijagonalnih, ali i okomitih i horizontalnih kretanja nakon odigrane lopte- stvara se prostor i onda kad se čini da ga nema. Trokuti, do iznemoglosti. Protivnikove, naravno.
Xavi: „Uvijek gledam, gledam, tražim, tražim. Ovdje? Ne. Ondje? Ne. Tamo? Može. Prije nego primim loptu nastojim „vidjeti“ kamo ću s njom.“
Strpljivo, sve dok se negdje „ljuljanjem“ protivnikove zone ne otvori prostor kojega će stvorit/otvorit najčešće Pedro ili Villa. Ili netko iz drugog plana- Dani Alves, Iniesta, Xavi.
IGRA ULOGA U GOTOVO SAVRŠENOM MEHANIZMU
Ofenzivnu fazu Barcine igre treba shvatiti izvan konteksta pozicija. S aspekta uloga u igri i nogometne filozofije Blaugrane. Pozicijski- Barca ima jednog zadnjeg veznog i dva srednja vezna ispred njega i to je to. Blokiraš ih odgovarajućim rasporedom svog veznog reda- i to je to. Kako samo krivo!
Barcini igrači nemaju pozicije, oni imaju uloge u igri, i potpunu slobodu kretanja, jasno uz odgovornosta pokrivanja određenih koridora igre. A Messi je najekstremniji primjer takvog poimanja igre.
Obratite pažnju na igru Ville i Pedra. Kad Barca ima loptu i napada, oni obično počinju široko na krilima. Uz Messija koji je obično dublje „unutra“, protivnički stoperi ostaju bez posla, ne pokrivaju nikoga. A u isto vrijeme Messi, a mogu i Villa i Pedro, sudjeluju u Barcinu stvaranju viška na sredini terena i probijanju protivničke zone.
Naravno, oba krila se povremeno ubacuju u sredinu i nastoje probit ofsajd, ili opteretit stopere. Konstantno traje ta „igra“, to cimanje stopera, koji stalno moraju pazit na svoj bok, i na ubacivanje ostalih igrača Barce iz drugog plana, ponajprije Messija.
Rješenje ovog taktičkog problema još nitko nije pronašao.
Barcina napadačka igra bi se mogla rezimirati na sljedeći način: cilj je da Messi, ili Xavi, ili Iniesta dobiju par sekundi vremena s loptom u nogama licem okrenuti protivničkom golu, u protivničkoj polovici. To je cilj kojem teži Barcina igra.
Jer kad se to postigne, kreativnost i vještina spomenutih igrača garantiraju probleme protivniku.
Barca to uspijeva jer uvijek stvori višak u sredini. Lopta je toliko brza, kretanja bez lopte konstantna i uvijek, kad je god moguće- iza leđa protivniku, da se razbije zona, pogotovo onaj središnji dio(veza).
Barca to uspijeva jer djeluje kao cjelina, ne robujući zakonu pozicija. Ako treba 6 igrača u sredini terena- bit će ih 6. Dodat će se Dani Alves, te netko od krila. Nikakav problem im ne predstavlja da u određenom momentu nemaju nijednog igrača 30-40 metara od protivničkog gola, a imaju posjed na protivničkoj polovici. Jer znaju da je primaran cilj „dovući“ loptu u zonu završnice akcije, i ako treba, svih 10 igrača u polju sudjeluje u tome na određenom dijelu prostora, bez obzira na svoje pozicije.
U Barci su shvatili da postavke u igri nisu i ne smiju biti svrha samima sebi, već da su tu da služe igračima da bi lakše kreirali i organizirali igru.
I konačno, ono što fascinira kod Barce je činjenica da za svaki pokušaj proitivnika imaju rješenje, i konstantno se „updateiraju“.
Grijeh bi bio ne spomenuti situaciju od lani kad je nekolicina ekipa pokušala Barcelonu napasti visoko i odgovoriti presingom, baš u stilu Barce. Barca je odgovorila jednom taktičkom fintom razvlačenja protivnika unutar svojih 30 metara: stoperi odu sasvim do aut linija(čak i do korner zastavica), bekovi uz aut liniju 20-ak metara visočije od stopera, a u prostor(opet gospodarenje prostorom- temelj totalnog nogometa!) između stopera spuštaju se ili Xavi ili Busquets, po potrebi i Iniesta i Messi. Za sve to pokrit, protivniku treba i 6-7 igrača, a to znači da se ostavlja ogroman prostor iza leđa prve linije presinga!
S druge strane Barcinim igračima ne smeta poigravati se i kombinirati ni u vlastitom 16-ercu, jer:
Najveći rizik je uopće ne riskirati.
