budući da je nova još u povojima, analiziraj prošlu

evo, priča san s krojfon i kako san ja već lani radija analizu hajduka za jedan drugi portal, dogovor je da ja to ovdi sad stavin, a novog hajduka ćemo nakon nekog vrimena kad ga malo pogledamo. evo samo kopipejst od lani:



Ovako, buduci san pogleda skoro sve utakmice hajduka ove sezone dosad, evo cu uzezin „polijetanja“(derbi, pa atena, pa kantrida) napisat jednu malu analizu, pa kome se da, nek cita...

Igru jedne nogometne ekipe određuje 5 faktora. To su tehnika, taktika, fzička i psihološka sprema, te sreća.
Na prve četiri se može utjecat, pa ću ih malo proanalizirat.

TEHNIKA
Tehnički, hajduk je takav kakav jest, tu se malo moze napravit. Igraci ne mogu s 25 počet učit nogometnu abecedu. Ono šta su naučili, naučili su, koliko znaju-znaju.

FIZIČKA SPREMA
Teško je dat objektivan sud. Kao prvo, još mi se čini prerano u sezoni, a kao drugo- mi s manjim izmjenama konstantno igramo s istih 11. A tako, sve da imaš i ne znan kako kvalitetnog stručnjaka za ovu domenu rada, nećeš dugo izdržat. Iako, valja bit pošten pa reć da smo u sve 4 europske utakmice trčali sasvim dobro.

PSIHOLOŠKA SPREMA
Ovdi postoji problem. Recimo, utakmica u Bukureštu kontra Uniree je meni evidentan razlog zašto smatram da šjor Špaco, ma koliko ja poštova njega i ka čovika, i ka znalca, više ne može bit trener hajduka. Moje mišljenje je da je glavni, ako ne i jedini razlog onako loše predstave- upravo jako loša psihološka priprema za utakmicu. Taktički, Poklepović ne zaostaje za vrimenon, međutim, on i dalje živi u vrimenu u kojemu se kvalitetnoj mentalnoj pripremi igraca za ovakve utakmice nie pridaje posebna važnost. On strahovito puno razmišlja o samoj igri , ali o glavama svojih igrača- malo i ništa. Bar je to moj dojam.
Isto tako, miru i stabilnosti unutar ekipe nikako ne pridonose ni njegovi „ispadi“ iz sistema na pojedinim presicama, i općenito prenervozne reakcije.
Kako bilo, nikako mi nije drago čitat ružne stvari o njemu. Moja familja ga pozna, posredno, i navodno se radi o jako dobrom čoviku. Koji je uz to i jako puno da spliskome balunu. A to bismo morali znat cijenit. To slažemo li se mi s njegovim vođenjem kluba ili ne- to je drugi par postoli...

TAKTIKA
Ovdi ću se malo zadržat i napisat par stvari koje san primjetija.

Dakle, svima nama je jasno da hajduk u načelu starta s 4-2-3-1: subašić- oremuš, buljat, maloča, strinić- andrić, brkljača- tomasov, ibričić, sharbini- vukušić.
Namjerno san navea i igrače u tom sustavu jer se rijetko minjaju.

Poklepovićev hajduk u ofenzivnoj fazi igre naglasak nastoji stavit na ova 3 ofenzivna vezna/polušpica. Teško se odlučit za ijedan od ova 2 termina, jer Sharbini je ofenzivni vezni, mada se često ponaša ka druga špica, Ibričić jest druga špica, a za Tomasova je zamišljeno da djeluje ka druga(ili treća) špica a on ipak više upada u zamku ofenzivnog veznog. Jer, pazite- pozicija na terenu ne mora nužno odgovarat i ulozi igrača u igri. Primjerice- već niz godina zadnji vezni igrač milana je Pirlo, a njegovi zadaci primarno nisu defenzivni, već itekako ofenzivni. Tek isprid(!) njega znaju bit Ambrosini i Gattuso kojima, iako su ofenzivnije pozicionirani od Pirla, primarni zadatak, uloga u igri nije ofenzivna, već defenzivna!

Po redu: Ibričić ima slobodu na terenu s tim da mu je ipak sugerirano da ne bježi na bokove da ne bi gušija Anasa i Tomasova(a i bekove kad krenu naprid). Isto tako, od Ibre se traži da se ne vraća duboko po balun, šta je on instinktivno zna radit, već ga Špaco želi šta bliže golu, šta je i logično.
A propos rješenja u igri- kako rekoh, on ima potpunu slobodu, možda baš zato suradnja s Anasom nerijetko i nije baš na razini.
Sharbini ima ulogu koja najviše nalikuje ulozi ofenzivnog veznog igrača, smješten tamo na livoj strani. On je taj koji se često vrati po balun dublje, on je taj koji uđe i u sredinu iza Ibrinih leđa s ciljem bolje distribucije baluna, posebno okretanja strane, šta je jako bitno za Tomasova, o čemu ću malo posli.
Problem je u tome šta je Špaco i njemu da popriličnu slobodu u izboru rješenja u igri kad je u posjedu na svojoj poziciji. Anas je odličan paser, za razliku od Ibre, i prava je šteta šta on to na račun ove svoje „slobode“ u igri češće ne koristi. Naime, zna lutat: opalit preko bloka, nagnut nazad, i pod kutem od 135, a kad dribla nerjetko odei do gol aut linije šta pored živog i zdravog Strinića, koji mu je konstantno u overlapu- nikako nije poželjno. Jednostavno mislim da Anas sa svim svojim talentom kojeg mu je Bog da- premalo suarđuje i s Ibričićem(o čemu se i govori), a još manje sa Strinićem(o čemu ne vidim da iko govori).

Poanta igre ovog dvojca je da daju puno, al da ćedu naletit i na ozbiljnije obrane koje sami neće moć razbijat, a 2-3 kombinacije po utakmici neće bit dovoljne. Ibričić i Anas MORAJU bolje surađivat, šta više u igru uključivat jedan drugog, a i ostale igrače. I improvizirajući, ali i uvježbavajući neke temeljne linije kretanja u određenim situacijama.

Treći iz ovog trojca je Tomasov. Marin je nedvojbeno igrač plemenita kova, ali isto tako i igrač koji najviše oscilira od njih. U više situacija dala se primjetit Špacina nakana da Tomasova upotrijebi ka treću špicu pored Vuka i Ibre, i to ka iglu koja bi udarala iz drugog plana, nakon overloada na livoj strani. Nažalost, šteta je šta Tomasov nije navika na takvu ulogu, a i šta mu ostatak ekipe(čitaj Anas) to prerijetko servira- jer Tomasov ima kvalitetu u igri 1 na 1, ima dobar šut, i u takvoj ulozi napadača sa suprotne strane(pri mjetite kako uvik velika većina hajdukovih napada ide priko livog boka) može pružit dosta, bar po mom mišljenu...
Marinov najveći problem su, kako san već napisa, njegove oscilacije, i njegov „igram se“ pristup nogometu.

Želija bi jako pohvalit igru i pristup Vukušića, koji po meni, nama više paše nego bi nam pasa jedna dvometraška mrcina. Zašto- zato šta s Anasom, Ibrom i Toomasovom hajduk ne traži centaršuteve nego proigravanja u šesnaesterac za koja da uspiju uvik triba neko ko je non stop u pokretu. A Vukušić je stvarno non stop u movingu. Momak stalno trče, non stop traži kanale i ide na svaki balun, a ja bi reka da je zabija i par golova kojima pokazuje da ima i nosa za gol. Da „zna“ zabit...

Dakle, da zaokružimo ovu igru u protivničkoj trećini: ima stvarno lipih poteza, ima golova, ali nam fali sistematičnosti. Improvizacija Ibre i Anasa je lipa stvar, al to nije i ne može bit temelj igre, već samo bonus igri. Isto tako, ono šta ja smatram ključnim, premalo cijenimo posjed baluna, pa gubimo ritam, al o tome malo posli.

Krećući se dalje prema „jugu“ dolazimo do 2 srednja, ili kako mnogi vole reć- zadnja vezna igrača. Igrači su to koje se dosad dosta kritiziralo, s pravom, a ja bi reka još više i bez prava, i to zato šta bi prečesto ostajali sami na širokom prostoru bez prave pomoći ofenzivnog kvarteta. Zadatak ova dva igrača je ipak ponajprije defenzivni, nažalost. Nažalost zato šta ja mislim da upravo ovdi imamo najveću rupu u prvih 11. Po meni, nama ovdi triba jedan igrač koji bi moga funkcionirat ka plej iz dubine, i prava je šteta šta nemamo takvog igrača. Zato san se nada dolasku Jurice Vranješa, jer virujen da bi on bija (ako je zdrav) dobro rješenje.
Andrić i Brkljača su solidni igrači, ali takvu ofenzivnu dimenziju našoj igri ne mogu dat.

Upravo zbog toga Hajdukov najveći problem u igri i jest sama organizacija napada. Ili da buden skroz banalan- kako „dovest“ balun do Anasa, Ibre, Tomasova i Vuka.
Budući se Ibro ne vraća dublje po balun, Anas je postavljen uz livu aut liniju, Tomasov ima neku drugu ulogu, a Andrić i Brkljača, pa ni M. Ljubičić nemaju kapacitet za kreciju igre u vidu kvalitetnog kretanja, otvaranja, primanja i prave distribucije baluna- opcije organizacije naših napada postaju jako sužene. I u načelu se svode na dva rješenja: 1. Kratkim pasevima po livom boku(puno rjeđe po desnom) priko Strinića i Anasa, a uz pomoć Andrića ili Brkljače „dopeljat“ balun u protivničku ttrećinu i 2. Dugim i poludugim balunima gađat naprid ne baš nekoga određeno, ili konkretno Anasa.
Priznat ćete, ni jedna opcija nije baš obećavajuća. Ako ništa drugo- i velike evropske momčadi se najviše muče s ovom fazom igre. I iskreno, po meni- ovo i jest pokazatelj veličine i kvalitete igre neke nogometne ekipe: ORGANIZACIJA NAPADA.

E sad, budući balun uspijemo dovuć naprid uz puno muke, onda bismo morali barem svatit koliko piza posjed baluna! Dok imaš balun- protivnik ti ne može zabit, to je najbolja obrana. Dok imaš balun a u protivnikovih si 30 metri, s igračima poputa Anasa i Ibre ti si konstantno opasan. Šta duže vrtiš balun oko protivničke zone, veća je vjerojatnost da će im past koncentracija i da će se negdi otvorit rupa u obrani. Šta duže držiš balun, manja je vjerojatnost protivničke kontre, itd itd...
I zato ja poludin kad vidin da Tomasov il Anas uzmu balun i onda se glavon zabiju u dupli zid od 3-4 igrača. Ne cijenimo posjed, ne ljuljamo zonu livo desno, nemamo kulturu „običnog“ pasa u „širinu“ u igri, a on je neprocjenjiv. Upravo takvi balun „otvaraju „ zone i stvaraju prostor za one killer balls koje svaki naš ofenzivac obožava da bi ih non stop igra...drugin ričima- moramo bit strpljiviji.
Ovdi bi svakako podvuka i Špacinu ulogu. On bi mora osigura podršku ovoj četvorci naprid, u vidu bar jednog beka(u našoj ligi- oba, slobodno), i jednog od dva zadnja vezna. Tada se nudi i više rješenja pa je lakše i kombinirat, tad napadaš sa 6-7 igrača(2. poluvrime kontra Uniree).

I tu sad dolazimo do onoga šta ja smatram najbitnijon stvari u igri jedne ekipe koja želi napadat, a to je RITAM. Ritam je apsolutni zakon u igri napadačkih momčadi. Kad imaš ritam igre, kad ti diktiraš ono šta se događa na terenu, kad ti određuješ putuje li balun livo ili desno, brzo ili sporo, visoko ili nisko, naprid ili nazad, i kad TI to radiš u kontinuitetu- imaš ritam. A tvojim igračima je puno lakše igrat kad su u ritmu i kad određene pokrete, određene kretnje, određene radnje s balunom konstantno tijekom utakmice ponavljaju, nego kad i po 15 minuti tvoji najbolji igraci ne dirnu balun, pa ga dobiju dva puta, pa onda opet 20 minuti nista, pa onda jos jedan put, i tako...tvrdim- za napadačke momčadi RITAM je ključ, a posjed je ključ ritma, a ključ posjeda je strpljenje i kretanje, posebno kretanje bez baluna- to nam mora bit zakon. Varijabilni ritam je ono šta Hajduk može odigrat, a kontinuirani ono čemu triba težit.
Tako se dominira utakmicom, a to je ono šta nama triba za bodove u Vinkovcima, Zaprešiću, Koprivnici, Kantridi. A ne stihija...

Naši bočni braniči su, ili bi barem tribali bit jako bitni u našoj igri a po meni, ne koristi ih se dovoljno. Strinić je za naše prilike izvanredan igrač, moje mišljenje je da je on najbolji igrač hajduka. Igrač je nevjerojatnog broja ponavljanja, agresivan, brz, hrabar, neloše tehnike. Sitite se samo koliko puta je lani doslovno završava akcije u protivničkom šesnaestercu. Ove godine je toga puno manje, puno manje nego bi tribalo bit, i to je velika šteta.
Ivan je idealan igrač za overlap, a Anas mu to prerijetko servira, a sve zbog zloupotrebe one svoje „slobode u igri“. Ivan je igrač koji nam daje toliko potrebnu širinu, bez koje nema dubine, on je ventil koji može itekako efikasno olabavit pritisak na naš posjed u središzu terena, a mi to preslabo koristimo. Mnogi prigovaraju na račun njegova centaršuta- ok, nije savršen, al ja ne bi reka ni da je loš. Međutim, uz Sharbinija Ivanu klasičan centaršut ne bi triba ni bit potriban, ili barem neophodan, jer mu se nerijetko otvara koridor za ulazak u sami protivnički šesnaesterac po lijevom krilu! Strinić je naša velika rezerva!
Vrlo slična stvar se može reć za Oremuša na suprotnoj strani, i tehnički i karakkterno i fizički , no ipak s tom razlikom da Mirko za raliku od Ivana tu ipak nije na svojoj prirodnoj poziciji, i to se zna osjetit, posebno u postavljanju. Uostalom, Oremušu je u ovakvoj impostaciji namijenjena i jedna drukčija, ipak osjetno defenzivnija uloga- kad napadamo, on nerijetko biva onaj pomagač stoperima, koji „čuva kontru“, što je u biti žrtvovanje njegovih napadačkih osobina.
O ofenzivnoj fazi igre kod naša dva stopera nemam nešto posebno za reć. Nikad ih nećete vidit(nažalost nemaju taj kapacitet) da s balunon krenu u protivničku zonu i pokušaju izneredit istu, dodaju kratko i jednostavno, ili buljat pokuša s dugom(čak i neloše)...Iako posve svjesan rizika kojeg to nosi, volija bi ih vidit još agresivnije i visočije postavljene kod našeg posjeda u tuđih 30 metara...

Što me dovodi do defenzivne faze naše igre.

Jako mi se sviđa šta Poklepović želi odmah po gubitku posjeda aktivno napast protivnika, ic agresivno na balun, pogotovo šta mali Vukušić to radi odlično, ostali to nekad isprate nekad baš i ne., mada u globalu, to ne izgleda loše. U svakom slučaju- jako dobra ideja. Kad već nemamo dovoljno razrađen sustav organizacije napada- onda bi se svakako isplatilo šta jeftinije doć u posjed na protivničkoj polovici već!

Ovdi bi posebno istaka jako agresivnu i hrabru igru naših bekova, posebno strinića koji odlično pokriva protivnikove bočne igrače koji su mu suprotstavljeni, u tren oka im je na leđima.
Problem nastaje kad mi moramo postavit zonu i branit se na našoj polovici i to zato šta Anas i Tomasov znaju zaspat, zakasnit, znaju ispast, i nerijetko sve padne na Andrića i Brkljaču. Najveći problem je igra naših srednjih braniča. To su bez dvojbe najlošiji igrači u prvih 11. Obojica su fizički moćni igrači, i brzi i skočni, pa i agilni, dobri markeri, ali poziciono- vrlo vrlo suspektni. Tako da se jako teško oslonit na njih, posebno kad napadamo, ili kad nakon gubitka baluna krenemo u presing- pa oni moraju postavit se jako visoko, praktički na centar.
Suspektni su i puno dublje, na samoj liniji našeg šesnaesterca također. Prava je šteta šta ovdi nemamo makar jednog klasnog iskusnijeg igrača, poput Križanca. On bi nam strahovito puno značija.
Recimo, eklatantan primjer demonstarcije ovog problema na terenu smo imali primjerice u 1. poluvremenu u Splitu kontra Uniree. I kod gola Rumunja, di je nakon greške Trebotića i Maloče do izražaja došla posve kriva procjena Jurice Buljata.
Međutim, još očitije je u tom poluvremenu bilo to kako Špaco nema hrabrosti osloboditi drugog bočnog igrača(Oremuš) i gurnit ga više naprid, naprosto nemajuć povjerenja u svoje zadnje igrače. Iz istog razloga, naša zadnja linija je nerijetko stajala i preduboko, predaleko od same igre, ponavljam sve od straha da ne „ispadnu“...
Međutim, kakvi bili da bili, svejedno smatram da je ofenzivna igra, i visoka postavka obrane ispravan put.

Eto, to je otprilike to šta mi pada na pamet, a i umorija san se već pisat.

Još bi samo dvi beside o kadru.
Odnosno o nepostojanju istog, ili barem nedovoljnom kadru.

Kako već rekoh- u prvih 11 fale nam dva po izboru, a jedan svakako- kvalitetan srednji branič, i jedan kvalitetan klasični vezni igrač, plej. Uopće nisam mišljenja da nam fali špic. Čak i za Čopa san prominija mišljenje, i vidija neke stvari koje su mi se svidile.
Al o tome, budući je mercato gotov, nema puno smisla raspredat.

Problem je šta mi NEMAMO KLUPU. Ma koliko mi šutili o tome. Katastrofalan potez uprave je nedovođenje nikoga, pogotovo da pokrije ovu prednju trojku iza špica.

Radošević je pokaza da je vrlo miran i siguran, koncentriran ono malo šta smo ga vidili i tu ne bi smilo bit problema. Malo ljudi zna, da ga je , recimo, Ivica Osim dosta hvalija lani kad je bija u Želji...

Stoperi na klupi su Vejić i Jonjić. E sad iskreno- meni se Jonjić već sad sviđa više nego i Maloča i Buljat, a Vejić, AKO će bit fizički u mogućnosti, i ako se vrati u pravu formu(jer je evidentno izvan forme) bi moga u ovcakvoj situaciji bit baš pojačanje, ma šta vi mislili o tome.

Desnog beka mi nemamo, kratko i jasno. Oremuš nije bek, iako je iz dana u dan tu sve bolji, al alternacije nema. Režić također nije bek, već zadnji vezni, koji uz to, naprosto je limitiran igrač, i nije za hajduk.
Livo je Jozinović, koji se meni jako sviđa, samo šta je malo premekan, i suspektne brzine, a to nisu male mane za beka. Triba još dosta radit...
Na poziciji def veznih smo pokriveni: tu su još M.Ljubičić, Bulku(o kojem neću ništa jer ne znan nista) i Andrijašević. Kad se njima doda i K.Ljubičić(fin igrač, još i najsličniji onom veznjaku koji povezuje a ne razvezuje, velika šteta stalnih ozljeda), meni nije uopće jasno zašto se dovodilo Bulkua, osim ako se ne radi o igraču za prvu mašu.

Čop je zamjena Vukušiću i to sasvim dobra. Ahmad će svojom „pusti me stat“ igrom jako teško u ekipu, i to je u redu. Iako, može bit jako koristan ka klasičan gol igrač za neke HNL bunkere u Splitu, mada sumnjam da to Ibro i ekipa neće moć riješit. U gostima će jako teško bit od koristi.

Za kraj ostaju Anas, Ibro, Tomasov. Za kraj- jer su najbolnija točka šta se klupe tiče. Ova tri igrača apsolutno nemaju zamjenu, nijedan od njih! Možemo mi radit rošade, pa pribacivat Oremuša s beka na krilo(tu tribat vodit računa i o tome da je Oremuš drukčiji igrač od ova tri, on nije ni plej, ni inside forward, on je klasično krilo-sistem igre se minja!), al onda neko triba i Oremuša odmorit, a mi nemamo beka. Režić? Ne, on nije rješenje, po toj logici svak iz juniora može bit rješenje, a nije baš tako, jel da?
Vukušić? Ok, al on je špic, i k tome neko i njega mora odmorit(i on je iz prvih 11)! Kako okreneš, premalo nas je, zapravo, nije nas premalo nego smo loše selektirani!

Trebotić je odigra solidno na srednjem (zadnjem) veznom- i s njime je Poklepović pokuša riješit onaj naš problem organizacije napada, nadajuć se da ćeu njemu dobit i pleja i snažnog momka koji će moć djelovat i defenzivno. Nije baš uspilo ni u jednom smjeru. Mislim, može momak solidno odigrat, al jednostavno pari prespor, pretežak, pretrom. Prelako ga je zatvorit kad je na balunu, a on se puno muči pozatvarat sve ono šta triba defenzivno. Međutim, budući san ga premalo gleda, amnogi tvrde da je jako darovit, aj ostavimo mu „benefit of the doubt“
Međutim- ja ga ka zamjenu jednom od ove trojice ne vidim, nikako. Niti je igrač prodora, niti je drugi špic, niti ima brzinu.

Eto ga, svitu, skužajte šta san vas udavija.
Ako je iko uopće pročita,

odlično, prekrasno, svaka čast.

hvala